OD SMIJEHA DO KRIKA, OD HERCEGOVINE DO AMERIKE

(Nad petnaest romana Danila Marića, koji uvjerljivo svjedoče o životu Hercegovaca kroz vijekove)

Da je napisao samo trotomni roman Čemerika (Alma, Beograd, 2017) Danilo Marić bi u književnosti ostao upamćen kao vjerani i pouzdani slikar i tumač života u Hercegovini i svega onoga što se događalo vijekovima, a i danas događa žiteljima ovog geografskog područja, zasijanog kamenom koji iziskuje znoj da bi, uz nesebičnu pomoć sunca, nagrađivao bogatim plodovima vrijedne ljude, uvijek spremne da podmetnu leđa, ali da se istovremeno sa napornim radom našale na svoj i tuđi račun. Čak i onda kada su ih istorijske i prirodne prilike primoravale, pa i danas primoravaju, da se raseljavaju u potrazi za podnošljivijim životom, oni zavičaj nose u sebi, pa ih tako, ma gdje se nalizili grijalo (i grije) hercegovačko sunce.

Srećom, ovaj vrijedni svestrani književni stvaralac i strastven istraživač hercegovačke kulturne baštine nije autor samo ovog romana, nego i pozamašnog broja drugih djela kojima potvrđuje da ostvarenja sa zavičajnim obilježjima najuvjerljivije iskazuju univerzalne vrijednosti. U tom pogledu imao je na koga i da se ugleda, a ovdje ćemo spomenuti samo Aleksu Šantića, Jovana Dučića, Svetozara Ćorovića i Hamzu Humu, čija djela su sa golih brda – da se ovdje poslužimo samo ovom Šantićevom metaforom – na visok pijedestal iznijela ljepotu krša i kamena, ukrašenu plodnim poljima i kao suza bistrim rijekama i rječicama, smokvicima i vinogradima, bujnim povrtnjacima i biljem koje podjednako liječi tijelo i dušu.

Bogata je bibliografija Danila Marića. Čitaocima je podario zaista impozantan broj romana, pripovijedaka i pjesama uvrštenih u 26 knjiga, od kojih su neke prevedene na turski, engleski i španski jezik. Dodaju li se tome stručne knjige (on je diplomirni inženjer i magistar tehničkih nauka) i više od sedamdeset eseja, književnih kritika i recenzija, slika njegovog stvaralačkog opusa biće nešto potpunija, ali nikako konačna. Uostalom, o vrijednosti toga što je napisao cvjedoči sedamdesetak osvrta mnogih znalaca književnosti, objavljenih u više listova i časopisa.

Marić je prvenstveno prozni pisac, romansijer i pripovjedač, a njegovo pripovjedačko umijeće i iskustvo najočiglednije je u već spomenutom romanu Čemerika, pa ćemo u ovom kratkom osvrtu tom djelu posvetiti i najveću pažnju, uz napomenu da je njegov romaneskni opus nemoguće makar djelimično osvijetliti bez pozivanja u pomoć naklonjene mu recepcije. Razuđena priča o porodici Soldo, koja počinje sredinom 18. a završava se potkraj 20. vijeka u selu Plana kod Bileće, rasprostrla se na oko 1.400 stranica, premrežavajući tri kontinenta i čvrsto svojim nitima držeći na okupu više stotina aktera. Treba možda odmah reći da je svojevrsni glavni junak ovog romana jedan stari kantar koji se pojavljuje samo na prvim i na posljednjim stranicama ovog obimnog djela, ali simboliše trovjeku odiseju stare hercegovačke srpske porodice, čiji će se potomci, nakon prevjeravanja na islam tokom turske vladavine, razgranati u četiri vjere.

U najkraćem, pod snažnim pritiskom turskih silnika da se pravoslavna raja poturči, kako bi uživala izvjesane privilegije, zapravo imala uslove da opstane, dvojica braće odlučuju da jedan od njih primi islam, a drugi da ostane u svojoj vjeri u povuče se takoreći u divljinu koja njemu i njegovoj porodici ne pruža ni najosnovnije uslove za život, ali im ne kalja obraz i ne povija kičmu. Mnogi pisci bi tu završili priču, ali za Danila Marića ona tek počinje. Dobro kontrolišući tok radnje, da tako kažemo imajući u vidu njegovu profesiju, inženjerskom preciznošću, prati razgranavanje potomaka po Evropi, Aziji i Americi, da bi se sve završilo Soldijadom, održanom u Plani u ovom našem vremenu, kada se na okupu nalaze Solde pristigle sa raznih strana svijeta. U prisustvu pravoslavnog, katoličkog i islamskog vjerskog službenika, na tom impoznatnom skupu prvo će se pristupiti iskopavanju iz zemlje glavnog junaka, kantara koji su zakopala braća kada ih je sudbina natjerala da zaplove različitim vjerskim i životnim vodama. Taj kantar će posvjedočiti o pripadnosti porodici Soldo mnogih potomaka.

Hoće li, piše Marić, biti kantara i na njemu ptica i na ptici, s jedne strane pravoslavno ime Vuk, s druge pravoslavno-muslimansko ime, jedan insan, Lazar-Alija? Ovo je pitanje ispod pitanja jesu li Solde muslimani postali od Solda pravoslavaca? Od Srba?! A onda se pitanje proširuje na pitanje: jesu li muslimani porijeklom od Srba? I pitanje završava velikim pitanjem, je li ovo opet neka velikosrpska ujdurma uvijena u oblandu jednog seoskog kantara?

Kao u najinteresantnijim istorijskim romanima, da ne spominjemo trilere, D. Marić do kraja čitaočevu pažnju drži napetom. Kako da odgovor bude sasvim vjerodostojan i uvjerljiv za sve? O tome djelić spoznaje čitalac nalazi na sljedećoj stranici:

Čast iskopavanja ukazana je uglednim Soldama. Katoliku Lazaru, 72-godišnjaku koji je za ovu priliku doputovao čak iz Los Anđelesa, Kalifornija, SAD. Muslimanu Fadilu, 72-godišnjaku iz Plane. Pravoslavnom Marku, 77-godišnjem domaćinu.

Tek na posljednjim stranicama ovog obimnog romana čitalac saznaje odgonetku čije sjeme je u dvorištu jednog Solde u Plani zasijano/zakopano prije više od dva i po vijeka. Ovdje je, naravno, kantar uzet kao simbol, koliko kod romanopisca toliko i kod autora ovog teksta, možda i zato što bi spisak bitnijih likova zauzeo nekolko stranica.

Možda je najjezgrovitiju ocjenu Marićeve Čemerike dao jedan od recenzenata, dr Milutin Srbljak, naslovivši svoj tekst Istorija srpske duše, jer ova hronika hercegovačke porodice na neki način je i priča o svim srpskim područjima koja su uvijek bila na istorijskim vjetrometinama. Recenzent Ilija Šaula tome dodaje da se kroz raseljavanja Solda, između ostalog, upoznajemo sa razvojem novog svijeta, naročito Kalifornije.

Na promociji u Beogradu književnik Miljurko Vukadinović na zanimljiv način ušao je u dušu ovog dela: Umesto porodice, idući kroz vekove, u žiži romana je srpski kolektivitet pa je galerija likova još šira i raznovrsnija, jer je vremensko-prostorni ram sve širi i sve specifičniji. Rezultanta tih napora je ne opoetizovana istorija srpskog naciona i velikih vremena (ratova kao higijena naroda), već razuđena vizija data u dužoj, skoro nesagledivoj vremenskoj vertikali, sa povremenim narativnim udarima gde se dočaravaju pojedinosti koje život znače (najvidljivije na planu likova) uz jednu prikrivenu humanističku poziciju da dolazeće naraštaje podseti, opomene, iz letargije trgne...

Grijeh bi bio kad bi se favorizovanjem ovog, možda najpotpuijeg i najkompletnijeg Marićevog romana, bacila sjenka na ostala njegova romaneskna ostvarenja, naročito ona u kojima se, poput živopisne tapiserije, rasprostire duša Hercegovne, čak i onda kada je Hercegovci odnesu preko okeana, u daleka prostranstva koja u sjećanju i melanholiji osvjetljavaju hercegovačkim suncem. Poslije oglašavanja poezijom i zapaženim pripovijetkama, on je pažnju književne javnosti, podjednako čitalačke publike i kritike, skrenuo na sebe romanom Vasa Kisa. Dugo sam očekivao pisca koji će svojim tekstom sačuvati od zaborava Život i priključenija starih mostarskih lisaka i njihove šale, kalambure i kenjčiluke, napisao je vrsni poznavalac hercegovačkog duha i nenadmašni putopisac Zuko Džumhur. I, evo, dočekali smo rukopis romana Danila Marića, koji je to očekivanje sjajno ispunio i odužio jedan veliki dug prema Mostaru i njegovim jedinstvenim ljudima – liskama. Mostarske liske su šereti, veseljaci, mudraci, obješenjaci i ljudi vedrog i visprenog duha, u isto vrijeme. Samo Mostar, oduvijek slobodarski grad, u svojim njedrima, na svojim sokacima, Tepi i kafanama, mogao je biti kolijevka i boravište te izuzetne i rijetke fele. Konstatujući da je D. Marić vjerno oblikovao likove tih šereta i šaljdžija čiji je tipični predstavnik Vasa Kisa, Veljko Bojić navodi da je to prije odraz u ogledalo jednog mjesta, koje je po tome izgleda izuzetno, kao da se oslikalo u Neretvi... Vase Kise nema bez Mostara, a ni Mostara nema bez Vase Kise.

Istine radi, Marić je prije ovog napisao roman Majstor Đuro, o čovjeku koji je svoj život posvetio letenju, kako nas obavještava Branka Zeng, ali je kasnije objavljen. B. Zeng je ujedno i jedan od kritičara koji je obratio pažnju na roman Radost i tuga mostarskog duha, ispisan, kako navodi, rječnikom u kome se ogleda bistrina vode Bune i Bunice. U romanu Radost i tuga mostarskog duha, poslije svega zla koje je počinjeno, traži se i nalazi put ka suživotu, budućnosti, sreći i radosti. Put je samo jedan, put praštanja, tolerancije i smijeha. Smijeha kao lijeka. Onoga po kojem je vjekovima Mostar bio prepoznatljiv. Zato autor nije impresioniran elitom, glavešinama, gradskim ili nacionalnim, oni su i onako masa za potkusurivanje onih iznad njih. Njegovi junaci su mali, obični smrtnici, oni koje svakodnevno susrećemo na gradskim ulicama. Spontana raja, nabijena duhom, liskalucima, trehama i ublehama. Roman prikazuje devetu notu solmizacije, MO-star, to je zvijezda na vrhu pjevanja. Tuga, jad i čemer preliveni smjehom, provalom duha, provokacijom malograđanštine, ekologijom mišljenja. Svijet sakupljen na vrhu čiode, tamo gdje prestaje pakao i otvara se predvorje na putu ka raju. Tako, nadahnuto, o ovom proznom delu piše književnik Ilija Šaula, koji zajedno sa Marićem u Americi dijeli sudbinu onih koji su morali da napuste svoja ognjišta pred grozotama prošlog rata na prostorima bivše Jugoslavije.
Ništa manju pažnju od romana Vasa Kisa nije izazvao ni roman Ali-paša – prvi i posljednji hercegovači vezir, koji su, ističući istorijske motive, pristup temi, stil i poniranje u dušu glavnog junaka, neki kritičari upoređivali sa najpoznatijim djelima Meše Selimovića. Sve je u duhu vrhunske filozofije Kurana: mudrost, znanje i istina, piše Milosav Đalić. Sve to izvrsno poznaje i saopštava čitaocu glavni junak Ragib-aga koji je tajnovito upućen u sve stvari, kao sveznajući pripovedač, kao i sam Bog. On dalje navodi da je autor likom Ali-paše i romanom o njegovoj životnoj putanji samo produbio i na novim likovima pokazao plodnost misli o delu kao antisudbini, osvešćenju, čime potvrđuje da zadatak pisca nije samo inventar fakata, nego na inventivan način iznošenje istine o svijetu. Mugdim Karabeg posebno ističe jezičko bogatstvo u ovom romanu u kome čitaoca dočekuje simbioza hercegovačkog tla, podneblja, pejzaža, jezičke tradicije i pomalo zaboravljene riznice, gdje sklop riječi uzetih iz prirode i životnim iskustvom izbrušenog ljudskog uma – razmišljanja, koji kratko, škrtošću riječi ali bogatom ornamentikom kazivanja, britko i zasićeno odslikava trenutak i beskrajno trajanje događanja, osjećanja, predviđanja, paćenja, rijetkog radovanja. O jeziku u Ali-paši nadahnuto piše i Asim Peco, naglašavajući da je D. Marić rođeni pjesnik, ali i vješt pripovjedač.

Već spomenuti Đalić pisao je o mnogim Marićevim knjigama, pa kako u ovom kratkom tekstu, da ponovimo – zasnovanom uglavnom na recepciji njegovog romanesknog stvaralaštva, nećemo svakom romanu ponaosob posvećivati pažnju, već se više usmjeriti na mišljenja kritičara o cjelokunom opusu, evo nekih Đalićevih zapažanja o drugim romanima. Tako za djelo Gospa tvrdi da predstavlja nešto neobično, sasvim ovo i drugačije u odnosu na ostala prozna djela, dosežući tako obale i koordinante transcendentalne umetnosti. Roman Kolovrat, po njemu, ostvaren je u ispovijednoj formi koja se razgranava u bezbroj rukavaca, namećući misao o strahotama životnih nedaća i pogubnosati njegovog delovanja na psihološku strukturu lčnosti. Životni put glavnog junaka vodi nas u avanturu življenja i snalaženja u zamkama iz kojih se treba spasiti i sačuvati bistrinu uma, zapisaće o ovom djelu B. Zeng.

Psihološka previranja u dušama koljača i nesuđene žrtve, protkana strahom i usudima, do potpunog izražaja dolaze u romnu Krik s jame, prelazeći na neki način u okvire opšte psihoanalize koja, po Đaliću, poseban pečat daje ovom djelu. Dok se u Suzopolju, uspješno uhvatio u koštac sa starom ali uvijek aktuelnom temom Boja na Kosovu (o čemu Miodrag Petrović, analizirajći ovo djelo, kaže da ne donosi samo istorijske fakte već predstavlja čitko romansijersko štivo), Lešinarke se, po Đaliću, zasnivaju na savremenoj temi zahuktale, otuđene Amerike, ali ona svojom aktuelnošću, kako primjećuje, može da se prepozna na svim prostorima, pa tako i kod nas.

Lešinarkama se pozabavio i čest kritičar Marićevih djela Vasa Mihailović, za koga je ovo vrlo zanimljiv roman, svojevrsna psihološka studija, čita se, kako piše, s napetom pažnjom. Gotovo istu ocjenu daje romanu Palata iznad Bel Kanjona, posebno potcrtacajući autorovo dobro razumijevanje psiholoških problema, izuzetno bogat jezik i, kako kaže, spisateljske veštine. O istom romanu Dimitrije Janičić kaže da je napisan čistim i jasnim srpskim jezikom, uz upotrebu leksema koje već pomalo tonu u zaborav, dok Neđo Šipovac, kao i većina drugih kritičara, uočava smisao za psihološko sjenčenje i umjetničko opravdavanje događaja, maksimalno i imaginarno uživljavanje u razvojne faze glavnog junaka. Naglašavajući da život srpskih useljenika u Americi, naročito odnos starih i novih useljenika, nije baš česta literarna tema, čime se Marić bavi u romanu Vule Jelić, Vasa Mihailović ističe iscrpnu analizu istorijata Srpske pravoslavne crkve u SAD u ovom djelu koje karakteriše stil što zaslužuje poštovanje čitalaca i kritičara.

Vratimo se još malo romanu Krik s jame, u kome Milan Vasiljević vidi vrhunsko pripovedačko iskustvo, zapravo njegovom odrazu u ogledalu kritike. Naturalistički oporo Danilo Marić nas uvodi u hercegovači pakao, zapisao je Veljko Stambolija. Danteov Pakao, nastavlja, ima devet krugova, Danilov hercegovački ima tristo pedeset krugova, tristo pedeset paklenih jama. Danteov Pakao je alegorijsko-metaforička fikcija, hrišćanska mitologija, Marićev pakao je stvarnost. U Danteovom Paklu au grešnici, u Marićevom paklu-jamama su nevini ljudi: djeca, žene, starci, muškarci u najboljim godinama, u punoj snazi. Vrlo zanimljiva su zapažanja i Branke Zeng o romanu Krik s jame. Tri naroda na malom izgladnelom prostoru, boreći se za opstanak, rađaju pojedince krvnike, (...) robove svog neznanja i straha. Na tom i takvom, dobro nam poznatom klišeu, dodajemo, Marić gradi svoju uzbudljivu priču i ostavlja je kao svjedočanstvo generacijama koje dolaze, ne naglašavajući to izričito, ali pretpostavljajući da iz nje mogu izvući i nauk.

Ovaj tekst samo tananim snopićem osvjetljava romaneskni opus Danila Marića koji, kao i cjelokupno njegovo književo stvaralaštvo, zaslužuje podrobnije analize i svrstavanje ovog pisca na mjesto koje mu pripada u savremenoj srpskoj književnosti, posebno prozi.

Banja Luka, 7. februara 2020.

PODELITE OVAJ TEKST NA: