O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriKultura sećanjaKolumnaBesede






















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Mihajlović
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Lisić
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Emina Mukić
Ena Vuković
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Jovica Đurđić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Pavlović Ćirić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Marina Matić
Marina Miletić
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Blagojević
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirjana Štefanicki Antonić
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Šestakov
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Saša Miljković
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Silvana Andrić
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Minić Catić
Slobodan Vladušić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Svetlana Janković Mitić
Tanja Prokopljević
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Kolumna


BESPARICA UMA

Aleksandra Đorđević
detalj slike: Krk.art@designe


BESPARICA UMA


Aleksandra Đorđević
 
Komunizam ili kapitalizam? Ako bih morala da biram,  izabrala bih kapitalizam. Znate da volim teška pitanja. A ukoliko sama postavka ne nudi alternativu, pročitaću je između redova. Da preciziram, od postojećih modela državnog uređenja, i dalje mi najrazumnije zvuči socijalni kapitalizam. Obratite pažnju na sloj zvučanja jer planiram da zaronim u sloj značenja.
 
Nemačka zastupa socijalni kapitalizam, dakle mešavinu privatnog kapitala i državne regulative, sa jakim socijalnim i zdravstvenim sistemom. Bar u teoriji. Osim toga, podrazumeva koliko-toliko pravednu raspodelu bogatstva koje institucije prikupljaju za budžet preko poreza, procentualno izraženu u BDP-u. Zatim obuhvata penziono osiguranje, zaštitu radnika i niz drugih slatkih zabava za decu. Izvinjavam se, građane.
 
Ovo što sam iznela zapravo odgovara nordijskom modelu, zastupljenom u Švedskoj, Danskoj, Norveškoj i Finskoj, gde je porez na dohodak visok, ali usluge koje institucije pružaju građanima srazmernog su kvaliteta i dostupne su, bar u toj meri da ne izazovu puč ili revoluciju.
 
Razmišljala sam o tome na kojim stubovima može da počiva jedan takav model. Najpre, potrebno je poverenje građana u institucije, drugim rečima transparentnost u vezi sa prihodima i odlivima, kako na privatnom, ličnom, tako i na državnom, institucionalnom planu. Na kraju krajeva, svi mi imamo pravo na odgovor na ono najvažnije pitanje – Kuda i kome ide moj novac? I šta je sa onim što sam uložio u svoju tvrđavu, da ne kažem državu, odnosno penziju?
 
Ja sam se doselila u Nemačku na samom kraju 2009. godine potpuno nesvesna sebe, onoga što želim i kuda idem. Ali ono što mogu da tvrdim u retrospektivi jeste da je kvalitet javnih usluga za ovih punih sedamnaest godina značajno opao. Čekanje na termin kod lekara se odužilo (za državno osigurane građane), birokratizacija je doživela procvat, železnica se željezno suprotstavlja vremenu.
 
I onda se zapitam: zašto poresko opterećenje radnika u Nemačkoj ubedljivo vodi u odnosu na skandinavske zemlje? Dominantna, socijalno nastrojena polovina društva oberučke prihvata socijalne pakete na neodređeno za migrante, azilante i druge ugrožene grupe. Gle ironije! Ista ta polovina vrišti glasnije od one druge,  koja ne shvata poentu u potčinjavanju nacionalnih interesa internacionalnim. Kao da se veza između uzroka i posledice izgubila. Ili prostije, zašto razlabaviti sistem i ugroziti njegove nosioce? U mom selu se kaže – E pa ne može i jare i pare. U nordijskom modelu izgleda može da se zakolje jare i da se uzmu pare. Obratite pažnju na sloj zvučanja. ;)
 
Kad vidim kako i najuređeniji sistemi pucaju pod pritiskom ideologije, ne iznenađuje me lutanje državica koje su se često definisale i usmeravale u odnosu na dominantni kurs Evrope, pa čak i Amerike. Upravo u tom pokušaju traženja modela, setila sam se Đinđićevog govora sa Skupštine Demokratske stranke 1997. o stvaranju novog čoveka koji je „podmitljiv, neiskren, nihilističan i veroloman”. U prvi mah nisam prepoznala reči. Pomislila sam da je ovo još jedna od retoričkih maski frustriranog građanina koji veruje u mi-oni podelu. Na drugi pogled, shvatila sam da je kritika donekle opravdana, ali nisam mogla u potpunosti da nalegnem u ovaj model.
 
I sama polazim od antropološkog doživljaja društva sa snažnom etičkom dimenzijom, ali za razliku od Đinđićevog govora koji propagira postojanje jedne jedinke koja je iznad svih, i odgovorna za sve, bliže mi je razmišljanje da je ovo stvaranje novog čoveka bar dvosmerna, ako ne i višesmerna rabota. Jer dok Đinđić pretpostavlja da vlast stvara određeni tip čoveka, ja pitam da li vlast pothranjuje već postojeći tip čoveka?
 
Nažalost, znam da ne nudim naočare u duginim bojama, da ih stavite dok se sladite državnim poslasticama. Jer gledano kroz ove naočare, promena vlasti ne garantuje promenu čoveka, a društveni obrasci kao što su snalažljivost, nepoverenje, lična korist, pasivnost o(p)staju.
 
Osim pitanja da li srž problema smeštamo u vlast ili u čoveka, pitam se da li je Srbija spremna za uvođenje nordijskog modela. Ni njena poreska ni produktivna moć ne zadovoljavaju uslove.  S druge strane, da li je neophodno da država postane najpre ekonomski jaka da bi reforme mogle da se sprovode? Ne nužno, ako postoji svest o neophodnosti većeg oporezivanja, kao što je jasno da su potrebne veća transparentnost i kontrola. Jer nismo svi isti. Onima koji se bore za suvu egzistenciju, najviše treba sigurnost, srednji stalež ima privilegiju da se bavi pitanjem kvaliteta zdravstva i obrazovanja, ali da li je spreman da uloži više u ono što je i dosad morao da krpi ulaganjem u privatni sektor, bilo da su u pitanju privatne klinike ili privatni časovi, drugo je pitanje. Ono zahteva pogled u uzročno-posledične veze ulaganja i uživanja. Konačno, na kakvo li ćemo oduševljenje naići kod bogatih, koji su dosad živeli lagodno i nisu morali da pravdaju svoju ekonomsku superiornost nad ostatkom stanovništva? Hoće li babe, dede, strine, tetke i ujne i dalje da se nađu nesnađenima jer država nema dovoljno za njih?
 
Na kraju, da li biste radije živeli u državi koja vam uzima gotovo pola plate, ali vas obezbeđuje obrazovno, zdravstveno i socijalno (poželjno: u teoriji i praksi!) ili biste pak zadržali koju paricu u džepu pod parolom – Snađi se kad zagusti. Dok god smo mladi, zdravi i pravi, ne moramo da mislimo na penzije ili ne daj bože, generacije posle nas. Odnosno, baš zato što mislimo, skinuli smo neman sa grbače. A koji je drugi korak u stvaranju tog vrlog novog čoveka? On je teži jer je potvrda da prvi nije bio slučajan.
 





PODELITE OVAJ TEKST NA:






2026 © Književna radionica "Kordun"