|
|
|
 | Aleksandra Đorđević | |
| |
detalj slike: Krk.art@designe
BESPARICA UMA
Aleksandra Đorđević
Komunizam ili kapitalizam? Ako bih morala da biram, izabrala bih kapitalizam. Znate da volim teška pitanja. A ukoliko sama postavka ne nudi alternativu, pročitaću je između redova. Da preciziram, od postojećih modela državnog uređenja, i dalje mi najrazumnije zvuči socijalni kapitalizam. Obratite pažnju na sloj zvučanja jer planiram da zaronim u sloj značenja.
Nemačka zastupa socijalni kapitalizam, dakle mešavinu privatnog kapitala i državne regulative, sa jakim socijalnim i zdravstvenim sistemom. Bar u teoriji. Osim toga, podrazumeva koliko-toliko pravednu raspodelu bogatstva koje institucije prikupljaju za budžet preko poreza, procentualno izraženu u BDP-u. Zatim obuhvata penziono osiguranje, zaštitu radnika i niz drugih slatkih zabava za decu. Izvinjavam se, građane.
Ovo što sam iznela zapravo odgovara nordijskom modelu, zastupljenom u Švedskoj, Danskoj, Norveškoj i Finskoj, gde je porez na dohodak visok, ali usluge koje institucije pružaju građanima srazmernog su kvaliteta i dostupne su, bar u toj meri da ne izazovu puč ili revoluciju.
Razmišljala sam o tome na kojim stubovima može da počiva jedan takav model. Najpre, potrebno je poverenje građana u institucije, drugim rečima transparentnost u vezi sa prihodima i odlivima, kako na privatnom, ličnom, tako i na državnom, institucionalnom planu. Na kraju krajeva, svi mi imamo pravo na odgovor na ono najvažnije pitanje – Kuda i kome ide moj novac? I šta je sa onim što sam uložio u svoju tvrđavu, da ne kažem državu, odnosno penziju?
Ja sam se doselila u Nemačku na samom kraju 2009. godine potpuno nesvesna sebe, onoga što želim i kuda idem. Ali ono što mogu da tvrdim u retrospektivi jeste da je kvalitet javnih usluga za ovih punih sedamnaest godina značajno opao. Čekanje na termin kod lekara se odužilo (za državno osigurane građane), birokratizacija je doživela procvat, železnica se željezno suprotstavlja vremenu.
I onda se zapitam: zašto poresko opterećenje radnika u Nemačkoj ubedljivo vodi u odnosu na skandinavske zemlje? Dominantna, socijalno nastrojena polovina društva oberučke prihvata socijalne pakete na neodređeno za migrante, azilante i druge ugrožene grupe. Gle ironije! Ista ta polovina vrišti glasnije od one druge, koja ne shvata poentu u potčinjavanju nacionalnih interesa internacionalnim. Kao da se veza između uzroka i posledice izgubila. Ili prostije, zašto razlabaviti sistem i ugroziti njegove nosioce? U mom selu se kaže – E pa ne može i jare i pare. U nordijskom modelu izgleda može da se zakolje jare i da se uzmu pare. Obratite pažnju na sloj zvučanja. ;)
Kad vidim kako i najuređeniji sistemi pucaju pod pritiskom ideologije, ne iznenađuje me lutanje državica koje su se često definisale i usmeravale u odnosu na dominantni kurs Evrope, pa čak i Amerike. Upravo u tom pokušaju traženja modela, setila sam se Đinđićevog govora sa Skupštine Demokratske stranke 1997. o stvaranju novog čoveka koji je „podmitljiv, neiskren, nihilističan i veroloman”. U prvi mah nisam prepoznala reči. Pomislila sam da je ovo još jedna od retoričkih maski frustriranog građanina koji veruje u mi-oni podelu. Na drugi pogled, shvatila sam da je kritika donekle opravdana, ali nisam mogla u potpunosti da nalegnem u ovaj model.
I sama polazim od antropološkog doživljaja društva sa snažnom etičkom dimenzijom, ali za razliku od Đinđićevog govora koji propagira postojanje jedne jedinke koja je iznad svih, i odgovorna za sve, bliže mi je razmišljanje da je ovo stvaranje novog čoveka bar dvosmerna, ako ne i višesmerna rabota. Jer dok Đinđić pretpostavlja da vlast stvara određeni tip čoveka, ja pitam da li vlast pothranjuje već postojeći tip čoveka?
Nažalost, znam da ne nudim naočare u duginim bojama, da ih stavite dok se sladite državnim poslasticama. Jer gledano kroz ove naočare, promena vlasti ne garantuje promenu čoveka, a društveni obrasci kao što su snalažljivost, nepoverenje, lična korist, pasivnost o(p)staju.
Osim pitanja da li srž problema smeštamo u vlast ili u čoveka, pitam se da li je Srbija spremna za uvođenje nordijskog modela. Ni njena poreska ni produktivna moć ne zadovoljavaju uslove. S druge strane, da li je neophodno da država postane najpre ekonomski jaka da bi reforme mogle da se sprovode? Ne nužno, ako postoji svest o neophodnosti većeg oporezivanja, kao što je jasno da su potrebne veća transparentnost i kontrola. Jer nismo svi isti. Onima koji se bore za suvu egzistenciju, najviše treba sigurnost, srednji stalež ima privilegiju da se bavi pitanjem kvaliteta zdravstva i obrazovanja, ali da li je spreman da uloži više u ono što je i dosad morao da krpi ulaganjem u privatni sektor, bilo da su u pitanju privatne klinike ili privatni časovi, drugo je pitanje. Ono zahteva pogled u uzročno-posledične veze ulaganja i uživanja. Konačno, na kakvo li ćemo oduševljenje naići kod bogatih, koji su dosad živeli lagodno i nisu morali da pravdaju svoju ekonomsku superiornost nad ostatkom stanovništva? Hoće li babe, dede, strine, tetke i ujne i dalje da se nađu nesnađenima jer država nema dovoljno za njih?
Na kraju, da li biste radije živeli u državi koja vam uzima gotovo pola plate, ali vas obezbeđuje obrazovno, zdravstveno i socijalno (poželjno: u teoriji i praksi!) ili biste pak zadržali koju paricu u džepu pod parolom – Snađi se kad zagusti. Dok god smo mladi, zdravi i pravi, ne moramo da mislimo na penzije ili ne daj bože, generacije posle nas. Odnosno, baš zato što mislimo, skinuli smo neman sa grbače. A koji je drugi korak u stvaranju tog vrlog novog čoveka? On je teži jer je potvrda da prvi nije bio slučajan.
|