O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriKultura sećanjaKolumnaBesede






















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Mihajlović
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Lisić
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Emina Mukić
Ena Vuković
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Jovica Đurđić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Pavlović Ćirić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Marina Matić
Marina Miletić
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Blagojević
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirjana Štefanicki Antonić
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Šestakov
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Saša Miljković
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Silvana Andrić
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Minić Catić
Slobodan Vladušić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Svetlana Janković Mitić
Tanja Prokopljević
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


AI KAO PRETMEDIJATIVNI PROSTOR

Ilija Šaula
detalj slike: KRK Art dizajn


AI KAO PRETMEDIJATIVNI PROSTOR


Ilija Šaula


Svaka nova tehnologija, pre nego što promeni društvo, najpre promeni način na koji čovek razgovara sa samim sobom. Tako je bilo sa pismom, koje je omogućilo da misao nadživi trenutak u kojem je nastala; sa štampom, koja je pojedinačnu ideju pretvorila u zajedničko nasleđe; sa internetom, koji je udaljene ljude doveo u neposrednu blizinu. Veštačka inteligencija predstavlja sledeći korak tog dugog razvoja, ali njena istinska vrednost neće se meriti količinom podataka koje može obraditi niti brzinom kojom pronalazi odgovore. Njena najveća mogućnost krije se u tome što čoveku otvara novi prostor za razgovor sa sopstvenom mišlju pre nego što ona postane društvena činjenica.
Upravo zbog toga ulogu veštačke inteligencije ne treba tražiti na mestu konačne odluke, niti u ulozi arbitra koji presuđuje ljudskim sporovima. Čovek ne sme prepustiti mašini odgovornost za ono što pripada njegovoj savesti. Mnogo je važnije razumeti da AI može postati ono što do sada u istoriji nismo imali – siguran prostor u kojem misao može sazreti pre nego što izađe u svet. U tom prostoru čovek može izgovoriti svoju ljutnju bez posledica, proveriti težinu sopstvenih reči, preispitati argumente koje nosi u sebi i suočiti se sa mogućim odgovorima koje možda nije bio spreman da čuje. Ono što bi u neposrednom susretu moglo izazvati novu povredu, ovde dobija priliku da se preobrazi u promišljanje.
U tom smislu veštačka inteligencija ne simulira drugog čoveka. Ona proširuje horizonte dijaloga. Pokazuje moguće pravce razgovora, otvara treće i četvrte mogućnosti koje afekt često zaklanja, podseća na činjenice koje su u trenutku emotivne uzburkanosti ostale neprimećene i pomaže da se misao oslobodi sopstvene zatvorenosti. Čovek tada ne razgovara sa mašinom da bi od nje dobio istinu, već da bi jasnije čuo sebe. Tehnologija ne postaje izvor smisla; ona postaje prostor u kojem se čovek priprema da smisao odgovornije ponese u susret drugom čoveku.
To je razlog zbog kojeg veštačku inteligenciju u ovom eseju ne posmatramo kao medijatora. Medijacija je, u svojoj najdubljoj prirodi, susret dva živa bića koja prepoznaju jedno drugo u svoj njihovoj složenosti. Nijedan algoritam ne može zameniti pogled, ćutanje, intuiciju ili onu jedinstvenu ljudsku sposobnost da se u jednom trenutku oseti ono što nije izgovoreno. Ali između unutrašnjeg previranja i tog živog susreta postoji prostor pripreme. Upravo tu, u tom tihom međuprostoru, otvara se nova mogućnost koju civilizacija do sada nije poznavala.
Možemo ga nazvati pretmedijativnim prostorom. To je vreme u kojem čovek još nije stupio u dijalog sa drugim čovekom, ali je već započeo dijalog sa sopstvenim mislima. U tom prostoru emocija dobija priliku da uspori, intuicija da se razbistri, a reč da sazri. Nije slučajno što su mudraci svih vremena upozoravali da između misli i izgovorene reči mora postojati vreme tišine. Veštačka inteligencija ne stvara tu tišinu, ali je može učiniti plodonosnijom. Ona ne utišava čoveka; ona stišava galamu koja često govori umesto njega.
Na taj način AI postaje deo one tihe arhitekture o kojoj sam već govorio. Ne zato što preuzima ljudsku odgovornost, već zato što je osnažuje. Njena najveća vrednost nije u tome što čoveku nudi gotova rešenja, već što ga podstiče da pre nego što donese odluku vidi više mogućnosti nego što ih je u prvom trenutku bio svestan. Time se ne smanjuje značaj ljudske intuicije; naprotiv, ona dobija širi prostor u kojem može delovati slobodnije i trezvenije.
Upravo u tome biće jedan od najvažnijih doprinosa veštačke inteligencije budućoj civilizaciji. Ona nas neće učiniti mudrijima, niti će umesto nas rešiti naše moralne dileme. Ali može pomoći da se čovek, pre nego što izađe pred drugog čoveka, oslobodi dela unutrašnje napetosti koja ga sprečava da vidi ono što je oduvek bilo prisutno. A kada u takvom stanju stupi u dijalog, medijacija više neće počinjati tek za pregovaračkim stolom. Ona će započeti mnogo ranije, u tihoj pripremi svesti koja je naučila da razume pre nego što odgovori.





PODELITE OVAJ TEKST NA:






2026 © Književna radionica "Kordun"