O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriKultura sećanjaKolumnaBesede






















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Mihajlović
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Lisić
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Emina Mukić
Ena Vuković
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Jovica Đurđić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Pavlović Ćirić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Marina Matić
Marina Miletić
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Blagojević
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirjana Štefanicki Antonić
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Šestakov
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Saša Miljković
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Silvana Andrić
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Minić Catić
Slobodan Vladušić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Svetlana Janković Mitić
Tanja Prokopljević
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


KRVAVA BITKA ŽIVOTA

Dragan Šibalić
detalj slike: KRK Art dizajn


Krvava bitka života


Piše: Dragan Šibalić

​Probudio sam se rano, oko pet sati ujutro. Nalazio sam se na 4000 metara nadmorske visine, u surovom, ali prelepom svetu Pamira. Plan je bio jasan: krećem u sedam. Međutim, dok sam pakovao misli, nešto sićušno je počelo da dobuje po platnu šatora. U početku nisam obraćao pažnju, misleći da je u pitanju pesak koji vetar nosi sa pamirskih prostranstava. Ali kada je dobovanje postalo glasnije, izvirio sam napolje. Dočekao me je neočekivan prizor – vejao je sitan, gust sneg.
​Zbog lošeg vremena odložio sam polazak sve do devet sati, kada se sunce konačno probilo kroz oblake. Ispostaviće se da su me ta dva sata kašnjenja mogla skupo koštati.
​Preda mnom je bilo 28 kilometara do čuvenog prevoja Ak Bajtal, koji leži na vrtoglavih 4655 metara nadmorske visine. U početku, put je bio, pa... lagan. Uspon je bio toliko blag i postepen da ga gotovo nisam ni osećao. Nisam jurio. Na svaki kilometar sam se zaustavljao, uzimao par minuta odmora i pio gutljaj vode u koju sam, po starom receptu, razmutio kašičicu soli i šećera. S vremena na vreme prošao bi po koji automobil ili motorista; javili bismo se jedni drugima, tek toliko da razbijemo samoću.
​Do podneva sam već prevalio 20 kilometara. Sve je išlo po planu. Ali, pogled u daljinu lomio je optimizam. Tamo, prema prevoju, oblaci su se teški i mračni gomilali u zastrašujuću masu. Znao sam šta to znači. Sneg.
​Iz suprotnog smera naišao je motocikl. Vozač se zaustavlja – Italijanka Monika. Oduševila me je svojom pričom; već 20 meseci je na putu, obišla je skoro celu kuglu. Koristim priliku da je pitam kakav je prevoj.
„Sneg provejava s vremena na vreme“, kaže mi kratko. Ono čega sam se i plašio.
​Ubrzo nakon što smo se rastali, pamirska ćud je udarila svom silinom i na mene. Navukao sam kabanicu i nastavio, nadajući se da je reč o prolaznom planinskom pljusku. Usporio sam na minimum. Srećom, posle pola sata nebo se smilovalo, sneg je stao, a dan se razvedrio. Do dva sata popodne uspevam da pređem još pet kilometara.
​Stižem do table koja označava prevoj Ak Bajtal. Ali, to je bila samo varka. Do samog vrha ostala su još tri paklena kilometra u kojima je trebalo savladati 250 metara visinske razlike. I tu se sve promenilo. Asfalt je bukvalno ispario. Put se pretvorio u surovi, razbijeni makadam.
​Tu sam proveo dobrih pola sata. Napravio sam nekoliko fotografija i snimaka pored table, pojeo nešto, odmorio, a onda krenuo u direktan boj sa visinom i usponom.
Na preko 4500 metara visine, guranje natovarenog bicikla postaje nadljudski napor. Moja taktika je bila surova: guram dvadeset do trideset metara, pa stanem, naslonim se na guvernal i čekam da mi se pluća smire i da dođem do daha. I tako u nedogled. Sitan sneg je ponovo počeo da provejava, ali nisam paničio. U glavi mi je bila samo jedna misao: Samo da se dočepam prevoja. Posle je sve lakše. Čeka me 55 kilometara spusta i ravnice do jezera Karakul na 3900 metara.
​I teškom mukom, stižem na vrh prevoja nešto posle pet sati popodne. Osećao sam se dobro, bio sam ponosan.
​Ali baš u tom trenutku, kapije pakla su se otvorile. Sneg je u sekundi prerastao u mećavu, nošen olujnim vetrom. Kao da je samo mene čekao da se pojavim. Na brzinu pravim jednu fotku, par sekundi video zapisa, i krećem dole, bežeći od bele nemani.
​Međutim, od spasonosne nizbrdice nije bilo ništa. Put je bio užasan, strašan, nezamisliv. Kao da sam vozio po ogoljenim rebrima nekog kiklopskog čudovišta ili preko hiljada gusto poređanih ležećih policajaca. Bicikl se nenormalno tresao. Svaki šraf je ječao, imao sam utisak da će se ram raspući na pola. Morao sam drastično da usporim. Išao sam poput puža, a do mraka je ostalo jedva tri sata. Postao sam svestan da do Karakula večeras neću stići, ali molio sam se da se spustim bar na 4200 metara, gde je vazduh gušći, a hladnoća manja.
​Koliko god se trudio, nije vredelo. Sneg je vejao sve jače, zasipajući me milionima ledenih igala. Iako sam bio dobro obučen i imao masku preko lica, vlaga je počela da probija slojeve odeće i nagriza kožu. Oko mene – apsolutna pustinja. Od prevoja pa nadalje, nigde nikog. Niti jedan automobil, niti jedan motor. Kao da je neko pritisnuo dugme i ugasio sav život i saobraćaj na svetu. Ostali smo samo planinska oluja, loš put i ja.
​Zbog stravičnog truckanja, bočne bisage su mi stalno spadale. Svakih nekoliko stotina metara morao sam da se zaustavljam, skidam mokre rukavice i ledenim prstima ih ponovo pričvršćujem. Hladnoća se uvukla pod kosti. A sa njom, prvi put, došao je i tihi, parališući strah.
​U pokušaju da se ugrejem, često sam silazio sa bicikla i trčeći ga gurao ispred sebe. Umor nisam osećao. Kao da je neka nadljudska, životinjska snaga ušla u mene, vođena čistim adrenalinom za preživljavanje. Vetar je brisao, bio sam natopljen do gole kože, ali telo je odbijalo da oseti stvarnu zimu. Bio je to odbrambeni mehanizam pred pucanje.
​Oko sedam sati uveče, po ko zna koji put, bisaga ponovo ispada i lupa o tlo. Stajem. Pogledam bicikl – izgleda kao sneško belić, potpuno zatrpan belim pokrivačem. Rešim da rasturim sve stvari i konačno popravim taj nosač. I tada me udara realnost.
​Telo počinje nekontrolisano da drhti. Temperatura mi naglo pada. Sa drhtavicom stiže i prava panika. Svestan sam da sam zaglavljen. Bicikl sa stvarima ostavljam na samom putu, uzimam samo veliku crnu torbu i strčavam niz nasip, tražeći zavetrinu. Vadim šator. Mozak mi radi sto na sat, misli se prepliću u haosu. Pokušavam da namestim konstrukciju, ali sećam se da mi je jedna šipka pukla pre dva dana. Pokušavam da je zalepim, kalemim, vezujem mokrim rukama... Trčim panično tamo-amo oko platna, ali šator odbija da se podigne pod naletima vetra.
​Panika dostiže vrhunac. Meni je sve hladnije, vilica mi se koči, drhtim tako da jedva držim stvari u rukama. Sneg ne namerava da stane. Nema zavetrine, nema spasa. U tom sekundu, prvi put u životu, kroz glavu mi prolazi jeziva, oštra misao: „Dragane, to je to. Ovde ti je kraj.“
​U potpunom beznađu, hvatam se za poslednju slamku spasa. Rovarim po torbi i vadim specijalnu vreću za preživljavanje – onu tanku, napravljenu od termoizolacionog celofana. Bez mnogo razmišljanja, onako potpuno mokar, uvlačim se u nju. Bila je to taktička greška, jer sam se ubrzo unutra upario kao u sauni, ali u tom trenutku, to mi je spasilo život. Telo je prestalo da gubi toplotu. Stanje se stabilizovalo.
​Zalegao sam u sneg pored puta, ostavljajući samo malu rupicu na celofanu kako bih mogao da dišem. Sneg je polagano počeo da me zatrpava. Ležao sam u toj alternativnoj grobnici i iz sveg srca molio Boga da se neko pojavi. Znao sam da ova vreća drži toplotu najviše 24 sata. Minuti su prolazili kao večnosti. Svakojake crne misli su mi navirale, a ja sam se grčevito trudio da ih oteram, da ostanem pri svesti. Izgubio sam svaki pojam o vremenu.
​A onda... kroz fijuk vetra, probio se zvuk motora.
Momentalno izlećem iz vreće kao opaljen. Kroz belu zavesu vidim svetla automobila. Mašem rukama kao lud, skačem po snegu. Auto staje. Vozač spušta prozor, gleda me začuđeno: „Šta ti treba?“
„Hladno je, smrzavam se, pomagajte!“, vičem iz sveg glasa.
​Auto je bio krcat, ali u nevolji na Pamiru ljudi ne okreću glavu. Tri muškarca izleću napolje bez reči. Uzimaju moj bicikl, dižu ga na krov, vezuju ga žicama i kanapima, grabe bisage. Ja dotrčavam do svog nedovršenog logora, skupljam šator u jednu zgužvanu gomilu i bacam ga u gepek. Spakovali smo se u rekordnom roku.
​Ubacuju me na prednje sedište, između vozača i suvozača. Iza nas – petoro ljudi se stislo na sedištu. Palim telefon i gledam navigaciju. Od prevoja do mesta gde sam zamalo ostavio kosti prešao sam svega 9 kilometara. Devet kilometara čiste borbe.
​Krećemo, ali Pamir ne pušta tako lako. Zbog samo tih desetak minuta stajanja, šoferšajbna automobila potpuno je zaledila od spoljašnjeg minusa i unutrašnje vlage. Vozač ne vidi ništa pred sobom. Zaustavlja auto usred mećave, izlazi napolje, otvara haubu i uglavljuje neki karton ispred hladnjaka da bi motor zadržao toplotu. Vraća se unutra, okreće ključ... i ništa. Muk. Auto neće da upali.
​„Kuku lele“, prolazi mi kroz glavu. Nadrljali smo svi. Vozač se hvata za glavu, a meni je najgore – osećam krivicu što sam ove divne ljude uvalio u smrtnu opasnost zbog svoje ludosti. Izlazimo svi napolje, na onaj vetar i oluju, i počinjemo da guramo automobil kroz sneg. Srećom, nakon nekoliko metara, motor se javlja i pali „na gurku“.
​Nastavljamo put kroz pakao Pamira. Ja na prednjem sedištu doslovno isparavam, sva ona vlaga iz mene pretvara se u maglu u kabini. Meštani me gledaju u neverici i pričaju da ovakav užas u junu ne pamte. Snega u ovo doba godine nikada nije bilo.
Vozač, stežući volan i gledajući kroz poluzaleđen prozor, kaže: „Šta je ovo... Kao da smo u video igrici. Kao da rakete biju u nas...“ I zaista, prizor je bio apokaliptičan.
​Konačno, stižemo u Karakul. Zaustavljaju se ispred jednog smeštaja. Kako sam otvorio vrata i zakoračio na tlo, telo mi je doživelo kolaps – počeo sam nekontrolisano da drhtim. Noge, ruke, vilica, sve je lupalo svojim ritmom. Iz kuće izleću gazda, njegov sin i jedan gost – belgijski biciklista. Bukvalno me unose u kuću zajedno sa stvarima. Bio sam potpuno pogubljen i dezorijentisan.
​Kada su uneli i poslednju torbu, zovem vozača unutra. Iznemoglim glasom pitam: „Koliko sam dužan?“
„100 somona“, kaže on skromno.
Vadim novac i dajem mu mnogo, mnogo više. Taj čovek mi je spasio život. Da nije bilo njega i njegovih saputnika, ko zna da li bih ikada više video bela dana.
Pitam ga: „Kako ti je ime?“
„Vajdo.“
Grlim ga, a Belgijancu dajem telefon da nas slika.
​Gazda kuće me odmah uvodi u toplu sobu, trčeći donosi grejalicu, a njegova žena iznosi vrelu čorbu i čaj. Vraćaju me među žive. Kada sam došao sebi, pitam Belgijanca kada je on stigao u Karakul.
„Oko pet popodne“, odgovara mi.
​Ispostavilo se da je on pametnije odigrao – spavao je tri kilometra pre prevoja, ujutro poranio i preduhitrio i mećavu i nepogodu. Eh, da sam i ja tako uradio... Mnogo je tih „da sam“, ali u planini nema kajanja.
​Na kraju, sve se dobro završilo. Bog me je po ko zna koji put sačuvao. Dok ležim u toplom i slušam kako vetar napolju briše, kroz glavu mi prolaze slike sa Vlaške planine, Žabljaka, Rogozne, Sijera Nevade, Altaja... Sve one situacije kada sam bio na ivici, možda i u gorim bezizlaznim situacijama, ali uvek bi se neka nevidljiva ruka pružila da me spasi. Ova pamirska lekcija biće ona koju nikada neću zaboraviti.




PODELITE OVAJ TEKST NA:






2026 © Književna radionica "Kordun"