|
|
|
 | Aleksandra Đorđević | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
DRVENA MARIJA Kapalo je sa stropa dok ih je ušuškavala u krevet; kao nežni dodiri insekata sa tavanice. „Lepi moj tatice, rođeni, mili tatojko, odmori se, spavaj”, i pokrila ga preko lica, a zatim se okrenula, još osećajući njegov hrapavi obraz na usnama. „ I ti, mila majčice, roditeljko, odmori.” Pogasila je svetla i sela u fotelju. Večeras neće naneti hepatrombin. Umesto toga, dići će noge. Siluete u još osvetljenim domovima, raskošne kô majčine mušeme, vodile su ljubav, kupale porod, obedovale. „Lepe moje“, milovala je Zoru s jedne, i Smilju s druge strane. Pripijene i obgrljene mrakom, u sobi sa dva starca, delovale su kao sfinge. Ujutru je stala na terasu, bosa. Pad sa trećeg sprata mogao bi se preživeti; kao i pedeset dva rođendana. Sipala je hranu mačkama; kafa se još pušila na svežem martovskom vazduh. Ispod nje još uspavano igralište. Drhtavim prstima podizala je i spuštala šolju stiskajući gelender umesto loptice. Na prste, pa celim stopalom na zemlju, mala je bila razlika. „Ja sam se baš usrećila s vama, zar ne, debele moje gospoje”, sagla se da pomiluje Smilju i Zoru, koje su joj se umotavale oko nogu.
***
„Svi na noge lagane”, ušla je u razred gromka i vedra, a glave učenika nad sveskama pale su kao suncokreti. „Velimire!” „Šta moliš? Nismo u crkvi. Podigni svesku da vidim šta si uradio.” Odlučna štikla jeodzvanjala, mlađana leđa se povijala kako prođe kraj stolova. Radijatori su grejali, a ona je ostavljala kiselkasti trag u vazduhu. Gledali su u njenu senku na podu, koja se izdužila do table. U prirodi, više je išla u širinu. Samo joj je tanka kosa slabo rasla i odudarala od ukupno silnog prisustva. „A ti, ti, ti”, upirala je prstom, a oči joj bi od svetlosmeđih zasjale zeleno, „moraš ti da zaboraviš domaći. I ko je kriv, da čujem, ko je kriv?” „Malo preterujete”, rekla je Maja vrteći olovku, koja je probila svesku. Sedela je iza Mladena i podigla bradu, a crne oči zavrdale su levo-desno ispod gustih obrva. „Šta kažeš, Majo?” „Rekla sam...” „Čula sam te”, prekinula ju je. „O takvim stvarima govorimo na čosu.” Nastavila je ka tabli. Olovka je poletela i završila kraj njenih lakovanih cipela. Zgazila ju je. Na tren joj se učinilo da će dan ipak biti lep.Jedan, dva... odbrojavala je u sebi. „Mi smo najbolji razred u celoj školi!”, dobacila je Maja prekrivši rukom svesku sa kraterom po sredini. Zastala je, suknja se i dalje njihala od težine. „A zašto je to tako?”, tapkala je jednom nogom u mestu i više za sebe ponavljala isto pitanje. Fiksirala je datum na tabli, pa zapucketala noktima. Gledali su u naborana leđa kao u kakvo nemo čudovište. Kad se okrenula, progovorila su: tuk,tuk, tuk. „Izvini, možeš za čas...?”pomolila je glavu koleginica sa velikim naočarima i još većim osmehom. „Hm... Nastavite da radite. Vrata će ostati otvorena.” Videvši joj listove pod lelujavom suknjom, koleginica je pomislila na tešku mesinganu lampu i bogati abažur. Suknja je bila iste boje – žuta – sa glomaznim ružama. „Ispunila sam ovo za ekskurziju.” „Ovde piše tvoje ime.” „Pa da, menjam te. Tako smo se valjda dogovorile ili sam nešto propustila?” „Ovde je linija za razrednog starešinu, a dole ide potpis nastavnika pratioca.” „Pa dobro, svejedno je...” „Nije svejedno”, lupila je o pod. Hodnikom je odzvonio jauk štikle. „Dobro, dodaću, ispraviću...” „Prošle nedelje si zaboravila da pošalješ mejl.” „I izvinila sam se za to”, do malopre nasmejana nastavnica se naoblačila. Dva učenika sa nabijenim kapuljačama prošla su hodnikom. Tri, četiri... „A sad ovo?” „Preteruješ malo.” „Ja preterujem?!”, bolan krik rascepao je vazduh. „Ne mogu, ne mogu, ne mogu više...” Ušla je u razred i zalupila vratima. Suncokreti su sasvim potonuli, čulo se još samo šuštanje papira i tiho tapkanje iglica – poput nogu leptira.
***
„Branka, ja ne mogu više...”, kršila je ruke u krilu dok joj je Branka masirala leđa. Istovremeno je savijala nožne prste, sklopivši oči. Pred sobom je videla zeleno, travu i mrave kako se probijaju kroz duge, teške i oštre vlati. Teško je biti mrav. Zatim je stisla oči još jednom i videla beton, preko njega bordo senku koja se širi. „Može malo više levo?”, nakrenula je glavu.Zadrhtala je pod Brankinom toplom šakom na obrazu.Upoznale su se na skupu Slobodnih duša. „Šta je sekta nego nepriznata religija?”, govorila je Branka dok joj je uranjala glavu u hladnu vodu. „Krsti se onda kad čovek razume šta to znači.” „Ja razumem, ja razumem, Branka”, gledala ju je kroz raštrkane pramenove kose i ljubila joj ruku. Branki nikad nije bilo teško da pročita njen dnevnik, da usred noći skokne do nje, nahrani Zoru i Smilju, sve ono što je ona činila za roditelje, godinama. Za razliku od njih, Branka je umela da kaže hvala, da pomiluje i oprosti. „Grešila si, grešila, priznaj!”, udarala bi Branka bičem po parketu, dok je skrušena planina plakala na kolenima i mislila na svoju Zoru i Smilju. Ustala bi teško, oslanjajući se rukama na kolena, izljubila Branku i kroz suze rekla:„Slobodna ti duša.” Kad bi samo ona deca znala šta i zašto to čini za njih. „Ne shvataju sad, ali hoće jednog dana”, bodrila ju je Branka. „Samo nemoj odustati, disciplina i čvrsta ruka. Ko će ako ne ti?” Pucketala je noktima.Leđa su joj bila mokra i na preskoke jeuzimala u usta razred, pa koleginicu. Njeno ime moralo je ići na liniju. Branka je rendala kupus i slušala. Obrisala je ruke o kecelju i zagledala se u pod. Mora da joj je nešto upalo u oko. „Vreme je da ubijemo oca. Zbog njega nisi mogla na ekskurziju, je l' tako? Star je i nemoćan, morala si da ga neguješ”, govorila je Branka klizeći sve manjom glavicom po sečivu. Pogledala je Branku, pa u glavicu koja je gotovo nestala. Tako se brzo nešto čvrsto i slojevito raskupusalo. Obrisala je znoj i suze sa umrljanog lica. Sat je zapeo za veštačke trepavice. Skinula ih je, a oči su joj postale male, kao dva odvoda. „Znaš šta ti je činiti”, položila joj Branka ruku na rame, „Slobodna ti duša.” Tata i mama čekali su na prozoru. Mirisali su na staro drvo, i danas kao pre pet godina. Prvo je dala da se izradi majka, ona je otišla prva, a zatim i otac. Drvo je zadržalo svoju prirodnu šaru i to joj se dopadalo. Obukla ih je, izradila odelca od restova, i držala ih na suncu, pored biljaka, da se hrane i da imaju društvo. Zori i Smilji nije smetalo. Naprotiv, nisu bile same. „Znate da na terasu smete samo s majkom. Ko će da pazi da ne padnete ako ne ja?” Držala ga je u ruci neko vreme, naslonjenoj na gelender. Razmišljala je da ga spali, ali to je masivno drvo, dugo bi trajalo. Da ga baci dole, ne bi se razbio, kô velika figura šaha je. Uzela je testericu, koju je pozajmila od nastavnika tehničkog, i skuvala kafu. Na stolu je tugovao otac, delovao joj je manji, nekako osušeno, i pušila se kafa. Prstima ga je stezala u struku, zatim prinela usnama i udisala. Počela je da reže po polovini. „O, oprosti tata moj mili, opraštam se po drugi put od tebe.” Majka ju je gledala, ni tužna, ni srećna, razrogačenim, možda upitnim očima, a ona se sva tresla u pokretu, više ona nego testerica, brisala znoj sa čela i klela oca. „Moram, moram”, kukala je, i ritmično se klatila kao ljuljaška. Sakupila je rukom piljevinu, iver i veće komade drveta i sve istresla u kantu. Preminuo mi je otac. Sutra neću doći na posao – poslala je mejl direktoru i legla. Gledala je u tavanicu. Pipkala je između očiju, po nosu, temenu, ali ništa nije bilo vlažno. Ipak, kao da joj nešto gamiže po licu. U daljini je sevalo, a u njenoj sobi ujednačeno tup-tup-tup,kao posle jenjavajućeg pljuska. „Zoro, Smiljo?“
|