detalj slike: KRK Art dizajn

PONEKAD SANjAM

(Osvojeno 3. mjesto na XX takmičenju recitatora, 1996 god.

Po živopisu sestre stradalom bratu)

Zaklela sam se jednom

Da te više neću spominjati,

Jer od suza mojih nemaš mira.

Oprosti mi, još ovaj put,

Ako ti moj nemir ranjenu dušu dira.

Ja znam da su suze loš lijek

I da neće otopiti sante i studeni.

Zašto si, zašto, morao

Zauvijek ugasiti proljeće u meni?

Nekada sam ti nosila cvjetne krune

I pričala utješne riječi,

A moje oči… suza pune,

Samo su boli mogle izreći.

Koljena su mi bila vlažna od trave.

Osjećala sam hladan dodir stijene,

A zviždući vjetar kraj moje glave

Ljuljao je tamne, noćne sjene.

Znam da se nikad nećeš vratiti.

Ako Boga u plamenu ima –

Spokojan budi.

Svaka noć, teška i kamena,

Odnosiće čežnju, parajući grudi.

Možda moji koraci više neće tuda proći

I tvoja će humka ležati u travi.

Možda ti više niko neće doći

Da pored uzglavlja ruže ostavi.

Noćima se budim brišući znoj sa lica.

Ponekad sanjam da letim kao ptica.

Gledam rijeku, koja je ime tvoje nosila,

Daleka polja što su me zorom rosila.

Gledam oronule zidove, puste…

I dnevnik pokidan na podu sobe moje.

U pepelu nazirem, sred magle guste,

Na jednom listu – ime tvoje.

Dok nasmijana šetam, ulicu guta tama.

Oko mene prolaze mnogi ljudi,

A ja sam ipak beskrajno sama

I niko ne primjećuje kako mi duša čezne i žudi.

Vjetrovi će zametnuti zalutale stope,

Ja pamtiću suze, ne zna im se broj.

Kada se i posljednje lađe potope,

Odnijeću u srcu lik tvoj.

Tamo je proljeće, priroda se budi

I možda liju prve tople kiše,

Pupoljak crvene ruže rudi,

Ali ga niko ne miriše.

VRATI MI SRCE MOJE

Dugo se, pjesmo, vidjele nismo,

pokušavala sam izbjeći susret naš,

jer boliš me suviše, boliš,

iako si zadnji dio mene – to znaš.

Ja nisam više ista, tijelo mi je stijena,

a suze izvori djetinjstva, moje tuge.

Na mom licu osmijeha nema,

samo želje da mučim i sebe i druge.

I ne znam: kako ću moći biti majka i žena?

Ja sam starica, umorna od svega tog.

Strah me…

nikad nas neće prihvatiti ova prokleta vremena,

tebe i mene… pjesmo postanka mog.

I kap krvi nestaće u meni,

ćutaće tijelo kao sveti hram.

Ono uzburkano modro more, puno nade, što se pjeni,

utihnuće željno mladosti – to znam.

Uzmi mi zato krv iz vena,

pokidaj nerve, tetive i sve što od mene ostalo je.

Želim da volim i da se opet osjećam ko žena…

Zauzvrat, samo vrati mi srce moje.

NOĆNE SLUTNjE

(1996.)

(2. mjesto na XX takmičenju recitatora)

Ne pitaj me, molim te, noćas me ništa nemoj pitati,

pusti me da ćutim, težak mi je dan bio.

Prijatelju moj, godinama sam gradila jedan san

koji se noćas srušio.

Samo jedan signal prokletog telefona

uništi me, duša me zaboli…

A onaj glas onako smjeo! Bože, odakle mu hrabrosti da kaže:

„Zaboravi sve ono daleko što ti srce voli.”

Nemoj… ništa me nemoj pitati.

Ove su mi sekunde beskrajno duge.

Nemoj, kad te molim – prsnuće mi srce od tuge.

Kako da zaboravim zemlju gdje sam rođena,

gdje sam rasla, gdje je sve moje ostalo?

Pusti me, pusti, molim te…

Pitaš me da li bih se vratila…

Bože, zar ti nisam priznala, zar moje suze ne znače ništa?

Ili ti nisam dušu otvorila i prepustila sve?

Možda ću biti starica onoga dana kada se vratim,

možda ću proći ulicom pored svoje kuće

i, kao stranac na rodnoj grudi,

baciti pogled na nju, da me želja mine.

Ali vjeruj mi, eto vjeruj mi, bila bih posljednja

na ovom svijetu koja bi sve zaboravila…

Posljednja osoba koja bi bez rane preživjela.

Kakve su ovo sile? Vidiš ove zvijezde.

One sijaju i tamo, i tamo mogu stići, a ja?

Ja ne mogu kući otići.

Noć je. Kasni sati su već… Idi, ostavi me.

Ja ću još dugo, dugo gledati u prazno.

Nešto me boli ova noć….

Vidim neku sjenu tamo u daljini.

Idi, molim te, idi… Pusti me sa kaznom.

PODELITE OVAJ TEKST NA: