|
|
|
 | Milica Jeftimijević Lilić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn-ilij@saula.art
POSLEDNjI ČAS
- Molim ti se, Bože, za smrt, ne za život! Molim ti se! Uzmi me, spasi me ovog pakla!Zar moja nijedna želja nije vredna tvoje pažnje, jedva je prošaptala Jovanka gušeći se.- Ti sama sebi ispunjavaš želje, nisi marila za mene kad je trebalo, čula je odgovor u svom srcu.- Oprosti meni grešnoj, po sto puta te molim, ne mogu ni napred ni nazad, a telo mi se već raspada svo u ranama.- Nisi se pokajala. Dala si sebi za pravo da krojiš sudbine, kao da te život nije bezbroj puta opomenuo da to nije tvoj posao.- Kajem se, Oče, godinama već san mi neće na oči, suočila sam se sa sobom.Videla sam čudovište, priznala sebi najveće moguće zlo.- I šta si uradila sa tim, jesi li priznala kome treba, šta si promenila, jesi li zatražila oproštaj!- Nisam mogla, nemam snage da svojim rukama uništim život koji sam izgradila. Zar da uništim onoga ko mi je važniji od očinjeg vida.- Uništila si ga davno, samo što on to ne zna. Vreme je da mu otvoriš oči. Bol je postajao sve jači. Zaglušivao je misli.Zoran joj je ponovo dao morfijum, nežno joj brisao hladan znoj s čela. Nije mogao znati s čime se ona bori.Verovao je da niko nema tako dobru majku, nastojao svim silama da joj pomogne u predsmrtnom času koji se previše odužio.Činilo mu se da muke koje podnosi nije zaslužila. - Ništa nisam toliko snažno želela kao jedno svoje dete, zar mi to nisi mogao dati, da se ne osećam kao invalid, kao da sam ukleta, da me svi ne sažaljevaju kao jalovicu. A svaki dan su mi u ruke stizale nove jedre bebe, kako sam mogla odoleti ... - Stavljao sam te na iskušenje, trebalo je da mi veruješ i čekaš čas koji sam za tebe izabrao i sve bi bilo kako želiš. Ti si sama sebi presudila.- Prokleta da sam, nisam dovoljno verovala. Činilo mi se tako jednostavnim, zgrabiti jedno sićušno biće i pobeći od svega. Zar sam mogla više misliti na druge nego na sebe.Đavo me je ohrabrivao, poslušah ga.Uživala sam predugo u ukradenoj sreći.- Jesi, plaćanje će biti večito, nema oproštaja za majčine suze, za iluziju koja je postala život "tvog" sina.- Bejah zaslepljena željom za porodom, ti si to dobro znao. Što mi ne polomi ruke kad sam prišla detetu sa tim naumom. Ti znaš sve naše misli.- Čekao sam tvoje pokajanje, očekivao da se osvestiš i odbaciš tu suludu misao. Prekasno je stiglo pokajanje i to zbog bolova koje trpiš.Moliš me za smrt, nisi me sa toliko žara molila ni za život. Misliš da će te smrt osloboditi muka, neće, tek te čeka prava patnja. Sve ono što su roditelji koje si lišila sreće proživljavali. - Nek me čeka, neka ispaštam na veke! Samo mi daj smrt kao i svima da se ne raspadam ovako. Da ne ostane ova bruka za pripovedanje kako se živa raspadam.- Ne možeš da odeš dok mu ne kažeš. Zaslužio je da to čuje od tebe. - Ne mogu, ne mogu, ubiće ga to saznanje. Nek se mučim i nek mi se duša nikad ne smiri, ne mogu!- Moraš. Niko nije otišao a da nije priznao greh!Glas je bio odlučan i oštar.Mora. Mora. Nema druge. Shvatala je polako da više nema uzmaka. Smrt se nadnela na nju kao najsuroviji dželat i uporno ponavljala, priznaj, priznaj.Zoran je tiho molio da joj se bolovi smire dok je ona buncala, moram, moram. - Šta to moraš, majko, kaži, ne muči se, tiho joj reče.- Ne mogu, ne mogu... preteško je. - Biće ti lakše, majko, slobodno reci. Muk dug kao beskraj ispuni sobu.On joj se bojažljivo približi, pomislivši da je ispustila dušu.Ona ga drhtavim rukama dodirnu po licu.- Ubij ovo čudovište, razgovetno izgovori.On se uplašeno trže.- Šta to govoriš, pobogu!- Zadavi svog dušmana! Bio je siguran da su joj bolovi pomutili razum i da vidi nekog drugog.Drhtao je. - Ja nisam tvoja prava majka, ukrala sam te iz porodilišta. Milenija Mirić te je rodila!Dug hropac zagluši njene poslednje reči, potom zavlada duboki muk.
|