detalj slike: KRK Art dizajn

UMJESTO PORCELANSKE KORPICE

(U Bosni, pred Vaskrs 1960. g.)

Iako tog dana nije išla u školu, Marija je rano ustala jer su je probudili prijatni mirisi koji su dolazili iz kuhinje.

- Dobro jutro, mamice!

- I tebi, kćeri moja! - odgovori majka, pa nastavi: - Drago mi je što si rano ustala, jer mi je pomoć baš potrebna.

- A zašto si ti tako poranila?

- Danas je, dušo, Velika subota, pa treba mnogo toga spremiti, a morala sam i jaja obojiti, jer ne stigoh juče na Veliki petak, kad se to obično radi.

- Šta ti ja mogu pomoći?

- Možeš ovom masnom krpom obrisati jaja, onako, da se sijaju...

- Lijepa su, majko, i crvena jaja, ali, meni su nekako ljepša ova smeđa, zbog šara.

- Njih sam bojila u ljusci od crnog luka, a šare su od listića iz našeg cvijetnjaka. Lijepa jesu, al' nema Uskrsa bez crvenih jaja.

- Završila sam, majko. Da ih u nešto složim?

Majka dodade staru plitku zdjelu, u koju Marija pogleda, pa reče:

- Juče me Zora učiteljeva pozvala kod sebe da mi pokaže haljinu koju je dobila od bake iz Šapca. Njena majka je upravo bila završila bojenje jaja, i samo da znaš u šta ih je poslagala?

- Da čujem.

- U lijepu šarenu korpicu, za koju teta Rada reče da je od porcelana.

- Čula sam za šolje i tanjire od porcelana, al' za korpicu...?

- Istina je, majko, i sva je ukrašena cvjetovima lijepih boja, kao što su oni na tvojoj bijeloj vezenoj marami.

- Znam, mila, na koju misliš. Nosim je samo u posebnim prilikama, i to već godinama, al' i sad je lijepa, kao da je juče vezena.

- Da samo vidiš tu korpicu. Kad bi nešto... Kao u bajkama...

- 'Ajde! 'Ajde! Kao da je važno u čemu su ta jaja. Ima mnogo važnijih stvari od toga. E, sine moj! Da ti znaš, kako je za Uskrs bilo u našoj kući, dok sam ja bila dijete, i sve dok nije došao onaj prokleti rat četrdeset prve. Kuća puna odraslih ukućana, a djece još i više. Kad se '38 - e godine rodila bratova Jelica, bilo je u kući petnaest duša. Radilo se, veselilo, a imanje dobro napredovalo. Njive sve zasijane, staje i obori puni stoke. Svako od ukućana je znao šta je čiji posao. A na Uskrs, kad svi posjedamo za velikim stolom... Otac, nakon što upali svijeću i zajedno s nama pomoli se Bogu, sjeo bi na svoje mjesto, do njega majka, kojoj je lice blistalo od radosti što smo svi na okupu, a na stolu hrane u izobilju.

- A, jaja, majko?

- Njih bi majka stavila u tri od pruća pletene korpice, koje je moj mlađi brat ispleo i vješto ukrasio. Te korpice, pune jaja, bile su najljepši ukras na stolu.

- Je l' među bakinim posuđem bilo nešto od porcelana?

- Bile su neke šoljice, za koje ne znam kad su i kako stigle u našu kuću. Naš otac nije volio te, kako je govorio, „varoške novotarije“, i da je to zaludno bacanje para, jer je seljak teško zarađeni dinar morao čuvati za važnije potrebe.

Sjećam se, u proljeće treće ratne godine, oba starija brata su već stradala, i velika neimaština se i u našoj kući počela osjećati. Majka je pazarnim danima povremeno odlazila u varoš i od ranije poznatim kupcima prodavala jaja, mliječne proizvode, pa i neko živinče, ako pretekne...

I, baš na Veliki petak, kad se vratila iz varoši, otac se tako naljutio, kakvog ga nikad ranije nisam vidjela. Bila sam u sobi s malom djecom i sve čula:

- Nisi to, Maro, smjela uraditi! - vikao je otac.

- Oprosti, Dimitrije! Sažalilo mi se... - pravdala se majka.

- Sažalilo?! Dobro! Znam da u ratu nikom nije lako, al' njima u varoši uvijek je bilo lakše nego nama seljacima...

- Al' mi, bar, imamo šta jesti, a tamo su mnogi gladni. Da si samo vidio gospoju Vidu i njenu djecu. Mršavi, blijedi, a jedno dijete je i bolesno...

- Pa, otac mu je doktor! Izliječiće ga! A mi?! Čime ćemo platiti doktora ako se, ne daj Bože, neko od naše djece razboli?

- Dimitrije! Nema im oca! Žena veli: „Jedno jutro došli, kundacima razbili vrata i iz kreveta odveli mog Dušana. Šta je dalje bilo s njim... ne znam. Znam samo da ga nema, i da mi djeca gladuju.“

- Dobro! Dobro! To sam razumio! Al' umjesto dinara, uzeti tanjire?!

- Uskrs će - tužna i, sva skrušena, nastavi majka. - Bilo mi žao da na taj sveti dan djeca budu gladna. Njihova majka nije željela da ostane dužna, pa je dala šta je imala, a ja sam se sjetila kad nam je svima bilo bolje, uvijek je od nas kupovala i dobro plaćala. To ne mogu i ne smijem zaboraviti.

- Ama, ženo, nisam ni ja zaboravio da je doktor Dušan uvijek došao kad je neko od naše čeljadi bio bolestan i, Bogu hvala, bio srećne ruke. Samo, Maro, skloni mi ispred očiju te tanjire. Ni onim našim ništa ne fali, sve dok su puni i dok iz njih ima ko jesti.

Tog Uskrsa, otac i majka su bili tužni i ćutljivi, jer su za stolom ostala prazna mjesta na koja smo svi povremeno pogledavali, kao da ne vjerujemo svojim očima, a i zalogaje smo s mukom gutali.

Svakog sljedećeg Uskrsa za stolom je bilo sve manje čeljadi, ali dok je majka bila živa na stolu su uvijek stajale sve tri pletene korpice, bez obzira na to koliko je jaja u njima bilo. Tanjire od porcelana nikad nije iznijela na sto, a gdje ih je sklonila, nisam se usudila pitati.

Na Uskrs ujutro Marija je rano ustala i kao najstarije dijete spremna da pomogne majci. Obukla je haljinu koja nije bila ni nova, a ni lijepa kao Zorina, ali bila je njena i ona ju je voljela.

Kad je ušla u kuhinju, u kojoj nije bilo majke, jer je budila i za uskršnji doručak oblačila ostalu djecu, Marija ugleda sto prekriven bijelim šlinganim čaršavom (za koji je znala da je iz majčine djevojačke opreme), a na njemu, na velikoj plitkoj zdjeli, vješto umotanoj u maminu najljepšu vezenu maramu, svojim sjajem su se ponosila smeđa i crvena jaja.

PODELITE OVAJ TEKST NA: