detalj slike: KRK Art dizajn

NE ZOVI ME NA GRIJEH

Istina je voda bez dna, potopit će te kad tad. Možeš lagati, možeš varati, možeš biti prevarant i folirant, manipulator par exelance, karma je bez greške ponovljiva i nemilosrdna. Na smrtnoj postelji grijesi će te zvati, tuđe suze vatru paliti, kosti će pojesti mišiće i ledene usne tražit će oprost. Bog neka oprosti zato je Bog.

Martin je bio inspektor u penziji, oženjen, troje dijece, vrag mu je bio ćaća, a đavo neprikosnoveni učitelj. Varao je koga je stigao, otimao od koga je moga i htio. Nikada nije bio kažnjen za učinjeno nedjelo, a bilo ih je ko na grani lista. Milka, ljubav iz mladih dana postala mu je supruga i majka djece. Umiljata, slatkoriječiva, plaha i tiha pustila je pipke oko njega usmjeravajući ga na put kom je težila. Bili su rođeni jedno za drugo, zlobni i okrutni, oholi i bezobrazni. Navikli samo da uzimaju, tražeći zauzvrat sve ono na šta nisu imali pravo pred božijim zakonom. Ljudski je odavno nestao i izgubio svaku vrijednost. Imao je jednu jedinu sestru. Kao mlada ostala je udovica, sama sa sinom. Nedovoljno snalažljiva, previše poštena, nevina i naivna život je nastavila na temelju roditelja. Godine bola razrušile su joj unutrašnjost, prolile krv, uzele zrak i na posljetku oduzele život. Gabrijel, isuviše mlad, ostao je sam. Primoran da odraste prije vremena, bježao je daleko ispred svojih vršnjaka. A onda, jednog dana, kao grom iz vedra neba ujak je poželio da mu oduzme sve.

„Moje pravo je neosporno“ ponavljao mu je bez milosti.

„Zar tako pokazuje zahvalnost meni i mojoj majci, zar toliko srama nema, zar mu je obraz tvrđi od đona krvave čizme“ pitao se Gabrijel sjedeći na grobu svojih roditelja.

Znao je Martin nisko provocirati, tražio je nekoga na kome će liječiti sve svoje frustracije. Očigledno nedovoljno voljen imao je postavljenu dijagnozu. Poremećaj nosioca nasljednih osobina sa hroničnom potrebom kaligovanja metastazirao je njegovim tijelom. Nivo komunikacije je održavao pismima kucanim na mašini iz prošlog vijeka sve dok  nije angažovao advokata određenog i ovlaštenog za prenošenje njegove psihoze.

„Ponavljam, tražim polovinu svega što mi nasljednim pravom pripada“ bila je već deja vu repeticija deformisanog gena. „U kom li je dijelu dnk-a izolovana ova zloba“ pitao se Gabrijel shvativši da ima samo dvije opcije. Pristati i izgubiti ili boriti se sa sporom ali dostižnom pravdom. „Vjerovatno nisam jedini sa poremećenom genetikom, ali zar bi mi to trebala biti utjeha u ovom tragičnom i komičnom činu drame na pomolu“ pričao je Gabrijel. Odgovor mrtva usta ne daju, a olakšanje zbog riječi puštenih na slobodu nije pružalo satisfakciju niti adekvatnu terapiju. Nije postojao niti jedan oprvdan razlog za grijeh na pomolu. Bar ga on nije mogao naći među svojim nevinim neuronima previše opterećenim bolom. Trebalo je smoći snage, boriti se praznom puškom, stati pred ogledalo podignute glave i reći sebi „ni ti nemoj imati obzira i obraza“.

Martin nije odustajao od svojih zahtjeva, od svoje uokvirene zlobe hraneći je egocentričnom potrebom da dokaže i pokaže svoju silovitu poremećenost pravih vrijednosti. Milka je svakodnevno hranila svaki atom te lucidnosti, neprimjetno, ne gubeći ni minut da ne ispadne iz kolosjeka. Pred svima ljubazna, nirvana u usponu za sljepo vodeće i glupe. Umijela je jezikom da postigne sve čemu je težila jer je bila vrhunski manipulator tuđih odluka. Očigledno je disbalans u lažnim odnosima nastao onog trenutka kada je Gabrijel odbio da bude igračka u njihovim rukama. Ostati dosljedan sebi i svojim principima, ispoštovati žive i mrtve bila je njegova jedina smjernica u započeteom ratu.

Ako misliš da postoji savršeni zločin onda griješiš inspektore. Dok rušiš  krvne veza i tražiš vendetu za nedovoljnu familijarnu ljubav uvećavaš grijeh pred širokim auditorijumom.  Ako misliš da zlo ima vječan život znaj da svako carstvo padne i da će jedan korak biti onaj posljednji. Ako misliš da pobjedom dobijaš ni sam nisi svijestan koliko gubiš jer tvoje loše i pogano dijelo će živjeti i poslije tebe. Tvojim venema teče otrov godinama ubrizgavan, prepušten tihom ubici zavolio si njene destruktivne metode kao mornar opijen sireninom pijesmom. Ja sam niko u tvojim očima, nevažan kao sagorijeli dim. Misliš da nemam  oblika i da sam samo ubogi smrtnik i kolateralna šteta u tvom ubilačkom pohodu. Ali ne znaš da mjenjam oblik svim stvarima i bićima kada osjete moju inkorupciju. Preko krutih granica i neosvojene tvrđave prelazi veo neuprljane čistoće. To je nešto sa čim se ti nikada nisi susreo niti ćeš. Ja darujem, poklanjam, ne prisvajam, ne otimam. A ti svoj oblik nemaš, jer ga ne možeš stvoriti bez tuđe ruke. I dok god živiš bićeš pokorni rob otrovnog jezika i ruku što te čvrsto drže. Zoveš me na grijeh smijelo i bez srama vjerujući da sam ništavan i nemoćan. To tvoje tvrdo srce ispunjava gorčina bez smijeha, bijes i mržnja bez kajanja. Kolika je sramota što si dio stvorenog čovijeka vidjet će svemir i ostat ćeš ruglo zemlje kojom hodiš. Podijelu si lijepu smislio, sve za tebe i tvoje sluge. Sve što je sveto prisvojio bi da sapereš sagorijeli trag ne ostavljajući miris zajedništva pa je jasno da si rođen samo da bi uništavao i rušio. Moj prozor ne gleda ni na istok ni na zapad nego u beskraj nevinih očiju. Želja da sačuvam korijene je moja pokora, a tvoj grijeh.

Gabrijel je dugo razmišljao prije nego što je poslao napisano na adresu inspektora bez stida i srama. Krv je krv, ali od ovog trena i časa tvoja krv je zagađena, a moja samostalno teče.

Shvatio je Gabrijel, nije mu trebalo puno vremena, da je glavni destruktivni metak ispalila Milka. Ona je ta zlokobna i zločesta utvara u ljudskom obliku. Ona je glavni mozak operacije sa enormonom željom da otme i uništi sve ono vjekovima sticano. Ona je tmina nadvijena nad zrakama svijetlosti, udav koji pljen prvo grli pa ubija davljenjem. Kao svaka luda i bijesna individua radila je šta je htijela. Zaletjala se svom snagom i svim raspoloživim sredstvima, oduševljena svojom umjetnošću, neukrotivim poremećajem vrednovanja i poštovanja mrtvog bića, nije pokazivala znak slabljenja ni stišavanja lucidnosti uništavajaući jedan cijelokupni i dugotrajni familijarni odnos. Taj stvoreni pakao započela je onog trenutka kada je ušla u tuđe gene i izazvala rat među njima. Njena moć je proizilazila iz patnje i užitka u nanošenju boli drugom sa opravdanjem da je Bog stvoritelj tako odredio jer tako je pravedno.

Do sada kod ljudi nije uspjevalo i nije vrijedelo biti dobar i nevin. Najviše se vrednovalo i vrednuje ispiranje mozga sa ne istinom i okretanjem riječi u svoju korist i za svoju dobrobit, naravno na štetu drugom, pa makar taj drugi bio i rod rođeni. Svijet hvali i voli takve, jer od propasti dobrih živi i uživa. Gabrijelu nije preostalo ništa drugo nego biti ono što jeste i braniti ono jedino što ima.  Sada kada su se geni krvlju prolili i natopili gorko će biti piti i nazdraviti tački što se stvalja na kraj. Poražen onim što ga čeka Gabrijel je rezignirano uzdahnuo i rekao: „budi kao staklo, kad te lome ti ih sijeci.“

PODELITE OVAJ TEKST NA: