O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKOLUMNA


















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Šuković
Marija Viktorija Živanović
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Milenković
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


GOSPODIN SA SLOBODNOG SEDIŠTA

Biljana Biljanovska
detalj slike: KRK Art dizajn
 

 GOSPODIN SA SLOBODNOG SEDIŠTA

 

 
                Desilo se to jedna strašne zime, godine koja nema sećanje, ili niko nije hteo da se ikada ponovo seti tog neprijatnog događaja koji je u velikoj meri ostavio svoje neizbrisive tragove u potonjem životu svih ljudi.
            Ne zna se tačno kakvim su slučajem putnici jedne turističke grupe krenuli na to dogovoreno putovanje. Nije ih bilo mnogo u grupi, tačno toliko koliko da se napuni autobus i da ostane samo jedno sedište prazno, ukoliko se usput pokaže da bi bilo hitno potrebno utovariti nekog novog zalutalog putnika. Na tom praznom sedištu u onim ne mnogo modernim autobusima što su se decenijama vozili po našoj domovini i prevozili putnike sa jednog na drugi kraj domovine, koji su bili vrlo bučni i ne tako komotni kao što su spolja izgledali, uvek su hteli da sedanu skoro svi putnici. Kada bi im se s‘ vremena na vreme smučilo da pri dužem putovanju ostanu celo vreme na svom rezervisanom sedištu,  ustajali bi da malo razmrdaju noge i eventualno nađu nekog sagovornika sa kojim bi pričali o bilo čemu kako bi celo putovanje brže prošlo. Ili da bi bili bliže samom šoferu i slušali njegove kometare o bilo čemu, ne samo o pejzažima kojima su prolazili, već i o nekim neočekivanim događajima kojima je obilovala cela zacrtana trasa njihovog putovanja.
            Autobus je trebao da odnese svoje putnike do zimskog odmarališta jeden od najlepših planina u našim krajevima. Negde na pola puta, usred pejzaža koji je skoro sijao od prevelike beline napadalog snega i jarkog sunca koje se odsijavalo na ucakljenoj površini, autobus nekim čudom stade. Putnici su sačekali mirno da ostave prostor šoferu i njegovom pomoćniku da provere motor i ostalo što je bilo naophodno kako bi otkrili uzrok ovom zaustavljanju. Čovek koji je zadnji seo na ono prazno sedište, se jednako ponudio da pomogne, pa je vrlo spremno krenu za njima izvan autobusa, da dođu do motora i da otkriju eventualni kvar. Ali u trenu kada je on stao na spoljašne tlo, već van autobusa, motori su odmah počeli najnormalnije da rumore. Kao da se prehodnih deset sekundi ništa nije desilo. Šofer i njegov suvozač su odmah krenuli nazad da se što pre vrate unutra i produže najnormalnije da upravljaju njime. Ušli su, svako se smestio na svoje sedište, ali gospodin sa praznog sedišta, pokušavajući da uđe pre no što mu zatvore vrata pred nosem, ostade malo zaglavljen na vratima koja su se automatski otvarala i zatvarala. Šofer je zatvorio vrata, ali nogavica od gospodina ostade zatvorena. Šofer ponovo otvori vrata, gospodin je odglavio nogavicu od pantalona i konačno ušao sasvim unutra pokušavajući što pre da stigne do slobodnog sedišta. U trenu kada je seo na to isto sedište do kojega je uspeo da dođe u zadnjoj etapi pre prestanka rada motora, motori autobusa su ponovo stali.
            Znači veza između kvara autobusa je trebala da bude ili u samom slobodnom sedištu, ili u gospodinu koji je izazivao ko‘ zna šta da bi odjedared motor stao da radi. Šofer ga je zamolio da ustane, da vide dali je veza to. Goposdin je ustao, ali motor nije proradio. Šofer, razmišljajući šta da uradi kako bi krenulli sa te mrtve tačke, a već je počinjala da pada i noć, što bi bilo poražavajuće za sve putnike da ostanu tu usred planine gde se u blizini nije video čak niti jedan mali tragić nekoga života. Zamoli gospodina da izađe iz autobusa, jer mu se to činilo jedino logično za razrešenje ove situacaije. Gospodin ustade, dođe do vratiju, šofer otvori vrata, sačeka da  gospodin siđe trima stepenicama i izađe napolje. U trenu kada je stao na čvrsto tlo, van autobusa, motori su počeli ponovo da rade.
            Znači odmah je bilo jasno da je ceo kvar, ako je  uopšte bio kvar, bio izazvan prisustvom gospodina sa praznog sedišta. Brzo zatvori vrata, namesti volan, postavi noge na odgovarajuće pedale i lagano krenu. Autobus je počeo najnormalnije da se kreće kao i pre pojave samoga kvara.
            Iako je bilo sasvim jasno da  se nije radilo ni o kakvom kvaru, jednostavno da je u pitanju bila samo energija usamljenog putnika koji je igrom slučaja i sam otkrio da nešto nije u redu sa njim.
-          A gospodin koga ste ostavili napolju, ohrabri se da upita jedan od putnika? Nećete ga valjda po ovoj zimi, usred noći ostaviti tu?
-          Na žalost, odgovori šofer. Zar niste svi primetili, a svi ste i svedoci, da su svi problemi nastali u suštini njegovim prisustvom u ovom autobusu. Nešto se njim nije bilo u redu. Pa bolje neka se on sam snalazi, nego da svi mi ostanemo da provedemo ovde noć bez nade da bi uspeli da nađemo bilo kakvi rešenje.
            Otpustio je kočnice i autobus je lagano krenuo mimoilazeći gospodina koji je ostao na putu da viče i maše rukama, pokušavajući da dozove šofera i da ga zamoli da ga uzme ponovo nazad.
            Šofer se nije obazirao. Produžio je svojim putem, sve brže i brže da što pre nadoknade izgubljeno vreme, kako bi u pravi čas  stigli do svoga cilja.
            Goposdin koji je prouzrokovao ovu neočekivani situaciju je nestao sa vidika putnika, svi su vrlo tiho nastavili svoje putovanje, ali svi duboko zamišljeni oko fakta koji je najuverljivije ukazivao da nešto sa tim gospodinom nije bilo u redu. Kakvom je to energijom bio on napojen, dali je bio pravi čovek, a videlo se da nije se ni po čemu razlikovao od ostalih putnika, klasična muška figura obučena u ona tipična odela što se uobičajeno nose u ovom periodu godine. Sa vindjaknom i debelim pantalonama, tople zimske cipele i kapa. Jedino možda što ga je razlikovalo od ostalih putnika i što je trebalo da bude neki znak raspoznavanja među njegovima, je što je na desnom ramenu debele vetrovke u srebrnoj boji, bio zakačen neki simbol, nešto što je nalikovalo ili na malog orlića, ili nekoj drugoj njima nepoznatoj ptici.
            Kada su to rasčistili među svim putnicima, kao da im se savest sasvim smirila. Jer da nisu, ostala bi da ih grize možda i do kraja života pri pomisli da su usred ciče zime, jedne godine ostavili pred samu noć na putu za njihovo odmaralište jednog gospodina, vrlo uglednog izgleda, ali vrlo tajanstevene pojavnosti, da se smrzava na putu, za gde?
            To nikome više nije bilo jasno, čak ni samom šoferu koji je u jednom trenu zamolio sve putnike da se utišaju i preko mikrofona ih glasno upitao:
-          Ljudi, drag moji putnici, posle svega ovoga što nam se neočekivano desilo, dali hoćete da se vratimo odmah nazad kući. Brže ćemo nazad, no napred. Molim vas dignite ruke ko je za, a ko protiv. Da budemo na čistom. Jer i ja posle svega ovoga, više nemam želju nikuda dalje da idem. Bolje da se vratimo nazad tamo gde smo sigurniji i bezbedniji.
            Normalno, svi su putnici jedva dočekali ovakvo razrešenje i bez ikakvog dodatnog raspravljanja, saglasili se da se odmah okrene autobus i da krenu nazada ka svojim kućama.
            Niko nikada nije doznao, a pitanje je i dali su se interesovali, šta se desilo sa tajanstvenim putnikom zbog koga je celo ovo  putovanje propalo. Ali svima jednako, kao i samom špferu, ostade u sećanju taj lik, osobe od negde pedestak godina, sa vrlo prodornim pogledom i figurom koja je delovala kao da je isklesana od nekog njima nepoznatog materjala.  Šta se sa njim desilo, gde je krenuo i kako je završio, svima je  ostala tajna. Pa i da su hteli da se interesuju, da upitaju nekoga, ali koga, nisu znali niti kako bi trebali da ga opišu, još manje kojim imenom da ga oslove.
            Taj dan, te zime ostade zabeležan u njihovim glavama samo kao sećanje na „Gospodina sa slobodnog sedišta„.





PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"