O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKOLUMNA


















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Šuković
Marija Viktorija Živanović
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Milenković
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


U SEĆANJU MUZIKA

Biljana Biljanovska
detalj slike: KRK Art dizajn - ilijasaula@art

U SEĆANjU MUZIKA


 
Andora, žena vrlo krhoga stasa, u osrednjim godinama, već je godinama živela sama u onom malom stanu što su jedini mogli da kupe ona i njen suprug još u vremenu kada su aktivno radili i mogli kako tako da nekako organizuju svoj skromni život. Njen voljeni i jedini čovek kome se bila predala i dušom i srcem još u najranijoj mladosti, Zlatin, već je nekoliko godina bio među zvezdama, zauvek oslobođen od svih muka što mu je život bio doneo radeći jedan vrlo zahvalan, ne tako težak, ali vrlo riskantan posao. Jer svaki posao sa decom je najriskantniji, decu koju treba vaspitavati voditi kroz život dok ne stignu do noga stepena zrelosti kada mogu da se prepuste samima sebi  čistom životu. Ostavio je suprugu sa dvoje muške dece da se sama stara i bori do kraja života u momentu dok im je bila najpotrebniija njihova sveukupna podrška i pomoć.
Zlatin je svojim znanjem i trpeljivošću pred svima ostao u sećanju kao čovek ne samo velikom dobrotom i humanošću, već i svime onim što krasi jednu ličnost kako bi uvek mogla da se naziva čovekom. O njegovoj čovečnosti, dimenziji svakog ljudskog bića da može i dalje dostojanstveno da nosti to ime, pričalo se još mnogo dugo posle njegovog upokojenja. Godinama su žitelji iz okoline, kada bi se susreli i kada bi se setili njegove skromnosti i dobrote, sa onim rastrepernim glasom sećali i pripovedali sve male i veće dobrote što je činio. Ne samo zbog same dobrote, već zbog onoga što je za sobom ostavljao kao duboko svedoštvo o njegovom prisustvu u svakom od njih. Predavao se svakom zadatku do kraja, svom dušom i znanjem i ugrađivao sebe u svakoga onoga koji bi mu se za bilo kakvu pomoć obraćao. Osobito svoj onoj deci kojima je prenosio svo svoje znanje, i zaista neponovljivo umeće.
Zlatin  je bio čovek sa vrhunkim znanjima za svoje discipline iz oblasti psihologije. Profesor ne samo po zvanju i umenju,veći po  svim tragovima, skoro neizbrisivim što je za sobom ostavljao i ugrađivao i na svom radnom mestu i svuda gde bi se našao slučajno ili namerno. Vrlo ćutljive prirode, više meditativan i povučen, što bi se uvek reklo pri prvim susretima, ili kada se nalazio pred svojim učenicima, ili kada je trebalo da pred jednom većom publikom objasni šta treba da se čini kako bi se prevazišao neki značajniji problem; sijao je jednom energijom koju niko, čak i najneukiji nije mogao da zanemari. Tačno ta njegova unutrašnja energija ga je pravila da bude to što jeste, onaj nezaboravni učitelj, pedagog i nastavnik koji je po školama gde je radio bivao poštovan od svih.
            Na zadnjem zadatku, kao direktor jedne škole u unutrašnjosti zemlje, gde će i završiti svoj relativno kratak život, je otišao sasvim priprmljen za teren gde će morati da sluguje kao politički kadar, tada jedinstvene partije koja je imala pravo da odlučuje o svemu, pa čak i o ličnim sudbinama svih svojih građana. Tamo će sresti i svoju Andoru, ženu koju će zavoleti još pri prvom susretu i sa kojom će ostati do kraja života. Pedagog i ona, nastavnik lepiših disciplina koje se uče po školama, izvanredno talentovana muzičarka, i ona po nekoj ne znam kakvoj kazni, pre svega po političkoj direktivi, bila je posalata u tu istu školu u unutrašnjosti zemlje da radi sa decom i da ih podučava. Jeste, njen predmet je bio jedan od lepših, mislila je da nije ni tako bitno gde čovek radi i gde ostavlja svoje znanje, ukoliko uspe da ga prenese barem polovini svojih učenika. Otkrila je među tom relativno siromašnom decom i vrlo muzički talentovanu omaldinu, pa je u njih ulagala i svoj talenat. Da bi u jednom trenu postala ona prava otskočna daska za svekoga od njih. Uvek je  znala da kaže, da bi bilo više no greh tako talentovane mlade ljude ostviti slučajnosti, da jednostavno mora da im se pomogne da odu što dalje mogu iz tog zabitog kraja gde je borba za preživeti bila jedinstvena sadržina postojanja. Da se pošalju na dalja školovanja, da im se otvore sve mogućnosti, da dobijaju stipendije i da nađu odgovarajuće institucije u kojima će produžiti da neguju svoje talente. I to se sve ostvarivalo, svako od tih mladih ljudi bi je se setio s‘ vremena na vreme, kada bi je pozivali na promocije svojih prvih nastupa, gde bi sa velikom zahvalnošću i pred celom publikom javno izjavljivali da je njihov uspeh pre svega utemeljen u prvim koracima napravljenim u njihovoj maloj školi gde su i sticali sve prve obuke.Tako je i Andori i Zlatinu, satisfakcija dolazila tim malim gestovima što su njihove živote ispunjavali i velikom sadržinom.
            Kada su dobili dvoje sinova, u jednom mahu, dva sinčića bliznaka, njihov se točak sreće ispunio još jednom, ali najznačajnijom sadržinom. Vaspitavati i čuvati svoje sopstvene sinove i od njih jednog dana dočekati sve ono što im je okolina potvrđivala u malim gestovima.
            Tačno u trenu kada su trebali da proslave diplome svojih već potvrđeno talentovanih sinova, Zlatin dobije taj moždani udar i munjevitom brzinom iz sveta živih bude prenesen na nebo. Jer to je jedina reč koja sledi za čoveka takvih darova kojima se kitio  profesor psihologije, Zlatin iz Martiova.
            Ah, da Martiovo je kraj u našoj maloj zemlji  Itarpejini, u koju kada dođete mislite da ćete je odmah napustiti zbog svega onoga što ne može da se postigne zbog specifičnih uslova života u toj zemlji. Ali posle nekoliko dana provedenih  u njoj, trenutak rastanka postaje nešto što se ne priželjkuje. Nešto se desi u glavama ljudi, u srcu, u duši, pa mnogi koji su dolazili samo službenim obavezama, jednostavno su odbijali da se vraćaju bilo gde nazad. Već da ostanu i zauvek i do kraja života se ne pomere odatle gde su doživeli nešto što su mislili da  dotada nikada i nisu. Ni sami nisu znali šta treba da opišu kao stanje da bi obrazložili svoje odbijanje i  iz kojih razloga im ne pada na pamet više nikada da se vrate tamo odakle su došli. Čak i kada su im nudili veće funkcije, mnogo veće plate, sve privilegije, odgovarali bi  jednostavo – ne hvala, dosta nam je svega, nama treba samo mirni život koji smo odabrali ovde da provdemo sve do sudnjega časa.
            Deo od njih je zaista produžilo da se bavi onim za šta su bili znalački spremljeni, pa su svoje profesije produžili da razvijaju tačno u tom našem Martiovu od koga ih zaista niko nikada nije na rastavio.
Zar se pitate koja je to magična sila bila što ih je za tren tako zadržala, preokrenula, obrnula da požele jednostavno sve da ostave, bukvalno sve, i karijeru, i unapređenja, a neki čak i porodice koje su ih čekale, tamo na nekom drugom kraju sveta dokle martiovčani nikada nisu hteli niti da odu, čak i kada su im nudili i obećavali da će to biti najbolje organizovana putovanja,na kojima se ne može desiti nikakvi greška. Mislim da bi bilo premnogo prozaično ako se zadržim objašnjavajući da je većina njih, kao nekim magičnim štapićem, baš tu, na tom mestu i u tom periodu doživeo svoju prvu pravu ljubav.Onu zbog koje se posle sve zbiva i krene nekim drugim tokovima do tada njima sasvim nepoznati,
 
Zlatin, naš profesor psihologije, pre nego što je izdahnuo, pre nego što je za poslednji put hteo da vidi svoje sinove i suprugu, a normalno nije mu bilo omogućeno  da ostvari tu svoju zadnju želju, jer mu je srce popustilo pre no što je bilo šta izgovorio, na licu mu je ostao onaj tako poznat lik čoveka uhvaćenog iznenada u čudu, u nekoj neočekivanoj sceni i situaciji iz koje sam ne bi mogao nikada da se izvuče. Kao neki zaverenik koji sprema neki strašan plan koji mora da ostvari sam, da niko nikada ne dozna šta mu je bilo u mislima, u glavi pre no što će krenuti da ga realizuje.
Našla ga je supruga u tom zdrvljenom stanju, sa otvorenim očima koje su ostale da gledaju u pravcu ka prozoru, jer mu je pogled pri izdisaju bio upućenn tačno tamo. Mali prozor u njegovom velikom kabinetu koji po dimenziji prostorije je uvek delovao da je strašno skučen i da u suštini nikada neće moći tako mnogo da se otvori kako bi on dovoljno široko raširio svoja krila i krenu ka svim širinama što su mu celoga života nedostajale.
Posle svih priprema oko njegovog sređivanja za rastanak od ovozemskog života, posle svih ljudi, onih nekadašnjih učenika koji su dolazili da se pozdrave sa svojim nezaboravnim učiteljem, magom, ocem i lekarom, kada su se svi razišli i ostavili opustošeni prostor iza sebe, cela ona magija što se osećala u tom kraju i zbog koje nisu hteli da odu niti oni tuđinci koji su se zadnjih godina tako rado naseljavali, kao da je jednim pokretom prsta bila odnešena. Sa njegovom smrću i polaganjem u zemlju, kako dolikuje svim hrišćanskim sahranama njegovoih fizičkih ostataka, kada je bila spuštena i ploča za pokrivanje večnog doma, na kojoj je bila ugravirana samo notna skala, presečena jednom tananom zmijolikom linijom koja se sprialno izvijala nagore, vihorom nestade i svo sećanje. Nestadoše i sve one slike što ljudi nose u sebi sećajući se na vreme življeno za života njihovog nezaboravnog služitelja, učitelja i lekara Zlatina.
Zlatin je živeo samo 56 godina, odneli su ga vihori u najznačajnijem periodu duhovnoga rasta svakog živog pojedinca. Ali onih sledećih 56, i sledećih 112 i sledećih 224....biće označene tačno tim njegovim prisustvom u tom kraju. Gde je možda i svaki grumen zemlje, svako stablo i svaki list  ponekada, a  dobićete takav utisak ukoliko slučajno boravite u tom kraju, da ume da oslobodi neku notu, možda i kratku melodiju koja će produžiti  da odjekuje još dosta dugo po celom kraju. Jer muzika iz njega, bila je ona koju je u suštini njegova supruga ugrađivala u njemu svom svojom ljubavlju i predanošću iz celog njihovog zajedničkog života i rada. Ona muzika koja je od jednog do drugo stizala kao najlepši eho o jednom savršenom spoju kakav je bio njihov, Andore i Zlatina. Koje su svi zapamtili i pamte još dugo godina posle njihovo definitvnog odlaska sa ovoga sveta, prenoseći sećanje na njih svim budućim generacijama.






PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"