detalj slike: KRK Art dizajn

Dvanaestu glavu romana Moja braća David i Golijat možete pročitati OVDJE

Moja braća David i Golijat - Glava 13.

Stari ljudi teško podnose promjene. Mladima je to sasvim prirodno. Nekada sam se čudio starima, ali sada za sebe mogu da kažem da sam starac u poznim godinama života. Zato mi smetaju promjene, zato se na njih teško navikavam. Nemam više ni snage ni volje da se nosim sa novostima i uzbuđenjima. Iako je sav moj život bio satkan od stalnih promjena, iako sam život proveo u burnim vremenima kada se lice svijeta mijenjalo iz dana u dan, sada više nisam u stanju da te promjene pratim i da u njima nalazim sebe. Valjda je bilo lakše kada sam u tim promjenama učestvovao i bio dio njih, ali sada sam van svih dešavanja i to uzbuđenje me je davno napustilo.

Neko novo vrijeme o kojem Solomon govori prilično me plaši. Za to ima više razloga. Prvi od njih je, svakako, sve više briga za poslove i stvari ovog svijeta i uživanje u njemu, a sve manje obraćanje pažnje na Gospoda i Njegovu ulogu u ovom svijetu. Dok je David bio car i dok smo radili na stvaranju carstva, najvažnija stvar nam je bila da stvorimo uslove da se u miru možemo posvetiti Gospodu Bogu našem. I tada smo se bavili stvarima ovoga svijeta, možda i više nego danas, ali naš zadatak je bio da osmislimo, isplaniramo i uredimo uslove za stvaranje Carstva Božijeg na zemlji, Carstva u kojem je sve i u svemu Svuda-prisutni Bog.

Sada, kada Solomon stvara neko drugačije carstvo od onoga kako su ga prethodne generacije zamišljale i zbog čega je on doveden na presto Izrailjev, sada sam veoma zabrinut i razočaran. Mi smo učinili sve što je ljudima bilo moguće, a Gospod ono što nama nije bilo moguće i sve se kretalo ka jednom cilju. Sada, kada smo već došli do samog cilja, kada je on na dohvat ruke, onaj koji je izabran da stavi završni pečat na stvaranje Božijeg carstva na zemlji, skreće na drugu stranu... A čvrsto sam vjerovao da je, napokon, došlo ispunjenje svih proročanstava, da je sve učinjeno što je trebalo da se učini, da je na presto Izrailjev napokon došao onajkoji ide u ime Gospodnje, Svetac Izrailjev...

I zaista, sve je upućivalo na Solomona kao Mesiju, Spasitelja, Bogom Izabranog Oslobodioca i Otkupitelja svih naroda pred licem Božijim! On, najmoćniji do sada, sjeda na presto slave Gospodnje, presto pred kojim drhte svi narodi, presto sazidan od ratova Gospodnjih. Pod noge njegove dovedeni su mnogi narodi i uskoro su mogli biti svi ljudi svijeta okupljeni u jednom imenu, imenu Gospoda Boga našega.

Ali, izgleda da sve ipak pada u vodu... Već viđena gramzivost, samoživost i samovolja koje su nas razjedale generacijama i upropaštavale svaki pokušaj da dostignemo do ponovnog jedinstva sa Bogom, onog koje je rod ljudski narušio na samom početku, i ovog puta su se pokazale kao nepremos-tiva prepreka. Adamovo naslijeđe je, izgleda, toliko jako da ga ništa ne može iskorjeniti iz čovjeka. Stalna potreba da ono što je Bog stvorio podredimo sebi i svojim trenutnim potrebama i sljepilo pred postojanjem vječnosti u kojoj bismo trebali da učestvujemo, isuviše je dio nas da bismo mogli da se uzdignemo iznad toga...

Pokušao sam da mu objasnim da su mnogi bili izabrani prije njega, ali da iz istog razloga nisu uspijevali. Mnogi su dobijali priliku da se stave na čelo naroda i svojom žrtvom i ljubavlju privole i druge da premostimo onaj ponor koji je grijeh otvorio između prvog čovjeka i Boga. Svima njima je sam Gospod pomagao mnogim čudima i činio ono što je ljudima bilo nemoguće, ali ipak očekujući da se taj most sagradi sa naše strane. No, taj most je uvijek bivao urušen pod težinom novog grijeha i nove izdaje Boga od strane novog čovjeka. Pa i sam grijeh bi Bog otklonio, ako bi čovjek uspio da ga se odrekne i pobijedi svoju prirodu, kao što je David jednom uspio. Ali, ako je čovjek uporan u tome da mu ne treba Bog, da mu je važnije ono što sam stvara, što misli da je jednako onome što čini Bog, onda je svaka mogućnost ponovnog jedinstva s Bogom obesmi-slena i obezvrijeđena.

Veoma sam razočaran Solomonom… Ali i sam taj osjećaj razočarenja, sam po sebi, muči me i raz-jeda. Pitao sam se: zašto sam ja toliko razočaran, šta je to novo što drugi prije njega već nisu uradili?!

Našao sam u tome svoje sebične razloge. Ko zna... Možda sam ja samo želio da se najvažnije ljudsko djelo dogodi za vrijeme mog života na zemlji i uz moje aktivno učešće u tome? Možda sam ja svoju sebičnu želju da vidim Mesiju isuviše profanisao idejom da bi dijete koje sam ja vaspitavao postalo taj veliki Izbavitelj! Onda bih ja bio neko ko je ravan Bogu? Strašno... O tome nisam ranije razmišljao. No sada, kada analiziram i sagledavam sav svoj život i kada se pripremam za susret sa Bogom, nemam više prava na milost prema sebi i opravdanje za bilo šta! Dosta je bilo opravdanja, došlo je vrijeme da se Istini pogleda u oči!

Sjetih se, ne znam zašto, bune Avesalomove. Prolazi mi ta misao kroz glavu već neko vrijeme, a kako sve ima svoj razlog i smisao, onda i to ne biva slučajno. U stvari, razmišljam o Ahitofelu iz Gilona, jer on bješe glavni akter te bune. Na neki način mi je žao Avesaloma, jer bješe uvučen u to zlo i poginu na pravdi Boga. Dobro, ne baš i potpuno bez krivice, ali povod za bunu ne dođe od njega.

Taj Ahitofel bješe jedan od savjetnika Davidovih i savjetovaše cara o bitkama i bunama. Ne znam kako da ga opišem, ali bi svaki opis njegove ličnosti sadržao riječ podmukao. U meni je uvijek vidio neprijatelja i pokušavao je na sve načine da me ocrni kod Davida, ne bi li mene izbacio iz njegove blizine i zauzeo moje mjesto. Sjećam se da je, nešto pred bunu Avesalomovu, skupio nekoliko sebi sličnih ljudi i podgovorio ih da kažu Davidu kako ja pripremam Avesaloma za sledećeg cara i podstičem ga na bunu protiv oca.

Tačno je da sam imao određene simpatije prema tom mladiću, kao i svi koji su ga poznavali. David ga je naročito volio mimo sve djece svoje i mislim da je namjeravao da njemu ostavi carstvo. No, Avesalomu se žurilo da osjeti slatki ukus vlasti, a oca nije naročito volio niti poštovao. Često bi se ulizivao ljudima koji su dolazili na sud kod Davida i govorio im kako kod Davida neće naći pravdu, a kad bio on bio car bilo bi više pravde. Na neki način, on je apelovao na svjest Izrailjaca koji su o periodu sudija pjevali hvalospjeve i preuveličavali herojska djela bivših vremena. Ah, uvijek su bivša vremena neka „stara dobra“ vremena, bez obzira koliko danas bilo bolje...

Ahitofel je u Avesalomu vidio svoju šansu. Podgrijavao je njegovu sujetu čestim isticanjem mladićeve ljepote i fizičke građe, koja je zaista bila izuzetna. Mnogi su vjerovali da je on pravi izdanak carske loze i da će u njemu Izrailj imati svijetlu budućnost. No, ja bih prije rekao da je Avesalom bio jedna velika ulizica i da njegov karakter nije bio nešto na šta se u budućnosti moglo oslanjati. Osim fizičke ljepote, bio je to jedan prazan čovjek. Ali, kao što već rekoh, Ahitofel je vjerovao da će svoj položaj popraviti kod novog cara, jer kod sadašnjeg nije imao mjesto za koje je smatrao da mu pripada.

Svoj eventualni neuspjeh pokušao je da predupredi tako što će svoje smutne planove da pripiše meni. Računao je da ako Avesalom uspije, on će biti njegov prvi savjetnik, a ako ne uspije, ja ću biti optužen za bunu i on će zauzeti moje mjesto. Čekali su da Avesalom ode u Hevron, da tobož prinese žrtve, a tamo je već bilo sve pripremljeno za njegovo proglašenje za cara. Računao je na efekat iznenađenja i nemanje vremena da se stvar detaljno ispita. Kada su Davidu rekli kako je sve to bio moj plan, on je povjerovao, jer su jedan za drugim stizali glasnici koji su potvrđivali da se Avesalom proglasio carem. Na mene se sručio sav njegov gnjev. Ne samo što sam dospio u nepriliku da izgubim prijatelja i povjerenje koje smo gradili godinama, nego sam se zabrinuo i za svoj život.

Uzalud sam pokušavao da se pravdam, jer nisam raspolagao činjenicama kojima su me optužili, osim što sam saznao da je u Hevronu spremna velika vojska da krene na Jerusalim. Pokušao sam na sve načine da svoju odbranu stavim u drugi plan i da apelujem na hitno organizovanje odbrane i plana protivudara. No, David je upao u stanje melanholije razočaran izdajom dvije drage osobe – sina kojeg je posebno volio i prijatelja kojem je vjerovao. Umjesto odbrane, David je naredio povlačenje i predaju Jerusalima, a meni je poručio da mu ne izlazim na oči.

Svjestan da sam se po ko zna koji put našao pred mogućnošću gubitka svega što sam godinama stvarao, zaigrao sam na sve ili ništa. Izašao sam iz grada prije Davida i svih onih koji su pošli sa njim i sačekao ih na onom istom mjestu gdje sam ga nekada izveo iz Gata, pred Odolamskom pećinom. Kada me je ugledao, stao je i zagledao se u mene bez riječi. Ja sam mu hrabro prišao, gledajući ga pravo u oči i rekao:

„Već drugi put u našem životu istina i sigurnost nalaze se na ovom mjestu. Evo me pred tobom i sa tobom, pa mi sada sudi. Gdje su oni koji su tražili moju dušu, kuda nestadoše oni koji me optužiše za izdaju? Ako car moj i prijatelj moj vjeruje više njima nego meni, zašto nije krenuo za njima, nego slijedi moje tragove? Oni otidoše u Hevron za svojim carem, a ja dođoh ovamo da tražim svoj život. I nađoh ga.“

David me zagrli i reče: „Oprosti mi, pri-jatelju, što posumnjah u tebe? Neka mi Gospod sudi i neka preda dušu moju u ruke sina moga Avesaloma, jer nisam zaslužio milost Njegovu!“ Tada me ugleda Avijatar sveštenik i tek tada shvati da ja nisam bio s njima, ne znajući šta se desilo sa mnom. Kad se pozdravismo, on upita cara šta nam je dalje činiti, a David mi očima dade znak, kao da pitanje prebacuje na mene. Obzirom da sam čuo kako je David nekoliko trenutaka ranije tražio od sveštenika da se vrate u Jerusalim, iskoristio sam to kao temelj svog plana. Nagovorio sam ih da se poklone Avesalomu kao caru, ali da organizuju pouzdane glasnike koji će nas tajno izvještavati o svemu što se dešava i biti naše oči i uši u gradu. Čim to izgovorih, gođe glasnik i donese vijest da je uz Avesaloma Ahitofel Gilonjanin, što dade konačnu potvrdu moje ispravnosti, a njegove zle namjere.

Moj plan je prihvaćen i Sadok i Avijatar sa Kovčegom zavjetnim i Levitima vratiše se u grad da organizuju špijunsku mrežu. Među njima je bio i Husaj Arhijanin, takođe jedan od savjetnika Davidovih, od kojeg sam očekivao da bude mozak i duša te mreže. Pristao je i dogovorili smo tajne lozinke za dogovore. U taj mah osjetih se snažnim i moćnim, kao da u sred pustinje pronađoh najveće blago. Eto, sav moj bol i patnja, sav strah i nemir koji su ovi zlikovci pripremili na mene obrati se protiv njih, a na moju korist i konačnu potvrdu. Istovremeno sam pobijedio sve svoje neprijatelje i neka čudna gordost zaigra u mojim očima. Zato sam se i sjetio svih ovih događaja, zato se stidim tog osjećaja, jer je Gospod učinio to čudo i izvukao me iz zamke neprijateljske, a ne ja svojim moćima, niti svojim sposobnostima.

Kada je Avesalom ušao u Jerusalim i zauzeo ga, na Ahitofelov nagovor učinio je jedno gnusno djelo zbog koje mu je, vjerujem, Gospod oduzeo svaku mogućnost da iz ovoga izađe kao pobjednik. Naime, na krovu carskog dvora razapet je šator u kojem je javno, da sav grad vidi, Avesalom dovodio jednu po jednu Davidovu naložnicu i, pred očima svega naroda, lijegao s njima. Neki su se oduševili ovim činom, uživajući u besplatnoj predstavi javnog bludničenja, što je i bio Ahitofelov cilj – da razjari bijes protiv Davida i razbukta ratničku krv onih koji pristaše uz Avesaloma. Ali svaki pošteni Izrailjac u ovom činu je vidio opštu sramotu i grijeh. Koliko god da je izgledalo da je Davidova vladavina okončana i da je na presto Izrailjev sjeo novi car, ovim činom raspoloženje poštenog i vijernog naroda potpuno se okrenulo protiv Avesaloma. Savjetujući ga na ovakav čin, Ahitofel je načinio svoju prvu veliku grešku. Silno vjerujući u svoj uspjeh, ovim je zatvorio svaku mogućnost da se iz eventualnog neuspjeha izvuče. To je bio prvi znak njegove slabosti...

Sve ovo sam shvatio isuviše lično. Naizgled, ovo je bila bitka dva cara, ali ja sam je shvatio kao svoj lični rat, preuzevši na sebe sav teret ove bitke, bitke između mene i Ahitofela. Osjetio sam da je ovo moj rat, da sam ja ovdje najveći gubitnik i neki čudan bijes proradio je u meni. Ni sam nisam znao da za ovako nešto imam snage. To nije bilo dio mene. Ali, kao što rekoh, odlučio sam se na sve ili ništa, sve ovo prihvatio sam kao svoj najveći i najvažniji zadatak. Jerusalim je bio izgubljen, najvažnije bojno polje je zauzeo neprijatelj, ali nisam se mirio s činjenicom da je i rat izgubljen. Na žalost, moje mišljenje nije dijelio gotovo niko, a najmanje David.

Sasvim otvoreno upitao sam ga kako on vidi ishod ove situacije. Umjesto odgovora, on je slegao ramenima i tiho, mada razočarano, rekao: „Čudno je koliko čovjek čini za svoju djecu, a oni to nikada ne znaju da cijene... Pa, svakako sam namjeravao da mu ostavim presto, prije ili kasnije“. A kada sam mu rekao da se ja ne mirim s tim i da će on ponovo sjesti na presto Izrailjev u Jerusalimu, on se samo tužno nasmijao, okrenuo se i otišao, kao da time hoće da kaže da je sve gotovo i da se ne trudim mnogo oko toga.

Priznajem, ovo me je pokolebalo i u mene se uvukao crv sumnje. Zaista, ako David ne želi dalje da caruje i ako predaje carstvo Avesalomu, ja sam tu potpuno nemoćan i moje želje veše nemaju nikakvog smisla. Uostalom, ko mari za mene i moj rat? Ko sam ja u cijeloj priči o Izrailjevom carstvu? Koga briga za moj povrijeđeni ponos, za uvredu nanesenu jednom „prozelitu“? Ko uopšte mari za sve što sam ja žrtvovao za ovo carstvo i za ovog cara, za sve što sam ja podnio od Davidovog dolaska na presto? Ko sam ja u svemu tome?

No dok sam još razmišljao o tome da odus-tanem, dođe glasnik i javi da je Ahitofel savjetovao Avesaloma da još noćas pošalje dvanaest hiljada ljudi da ubiju Davida. Bio sam potpuno zatečen ovom viješću. Nevjerovatno! Pred sobom sam imao neprijatelja koji je genijalan, koji zna šta hoće, koji vuče konce poznajući ljudsku prirodu do tančina, koji je svog neprijatelja poznavao do detalja. Da, još noćas znači da on veoma dobro zna gdje smo, šta radimo i koliko smo umorni, koliko mnogo i koliko brzo naši glasnici mogu da prenesu informacije s jedne na drugu stranu i koliko nam treba vremena da se od tih informacija načini kon-kretan plan. On savršeno zna da je noćas idealno vrijeme za napad, jer je u ogromnoj prednosti nad nama, da se mi do noćas ne možemo organizovati i da je naš umor njegov najveći saveznik.

Tada se opet onaj isti bijes razbukta u meni. Shvativši da je moj neprijatelj svo vrijeme korak ispred mene i da ovako spor i neorganizovan uporno gubim bitke i ne mogu dobiti rat, odlučio sa se na veoma rizičan korak kako bih dobio dovoljno vremena da se organizujem, da razmislim i da osmislim neki konkretan plan. Moja jedina prednost nad Ahitofelom i Avesalomom bila je njihova velika sujeta na koju sam računao kao na svog jedinog saveznika. Međutim, u gradu još uvijek imam svoje ljude i na njih moram da se oslonim. I prije nego je glasnik došao do Davida, vratio sam ga, uprkos njegovom umoru, da hitno javi Husaju da Ahitofelov plan osujeti kako god zna i umije.

Nešto prije večeri dođoše sinovi Avijata-rovi i javiše da je Husaj uspio da se ubaci kao savjetnik Avesalomov i da mu je savjetovao da ne šalje vojsku danas, nego da u narednih nekoliko dana okupi sav narod i da krene u ofanzivu protiv Davida. Na taj način će (u šta je Avesalom, srećom, povjerovao) jednim potezom učiniti dvije velike stvari: kao car okupiće sav narod pod svojim imenom i faktički se staviti na čelo carstva, a David će, vidjevši se protivnim silnoj masi naroda, biti moralno poražen i prije nego povuče bilo kakav potez. I, kao vrhunac dobre vijesti, glasnici su javili da se Ahitofel, razočaran ovom odlukom, objesio[i].

„Genijalno! Husaj, ti si savršen!“ – uzviknuo sam, a nekoliko zbunjenih očiju me je pogledalo. Ljudi oko Davida nisu shvatili veličinu ovog plana, ali je Husaj shvatio moj plan savršeno onako kako sam ga zamislio. Na prvom mjestu, Avesalom ne može za par dana da skupi sav narod iz dva razloga: prvo, jer većina naroda ne želi da se upušta u njegov rat, a drugo, zbog velikih udaljenosti ljudi će putovati danima da bi stigli na Avesalomov poziv. Uz Davida su, ipak, stari i prekaljeni borci kojima brojnost neprijatelja ne igra neku naročitu ulogu.

S druge strane, Husajev uspjeh značio je da Ahitofel ne vodi glavnu riječ i da gordi Avesalom misli samo o svojoj sujeti, ne i o ljudima oko sebe. Ahitofel je svu ovu bunu i pokrenuo kako bi on došao na poziciju čovjeka koji drži sve konce u svojim rukama, ali je zaboravio da je ispred sebe isturio čovjeka koji ima veću sujetu od njega samog. Zato, kada je shvatio da nikada neće imati cara u svojim rukama, nego da je upravo on iskorišten u ovoj borbi za vlast i da ni u kom slučaju on ne može da se izvuče iz svega ovoga, objesio se.

Dok je stigao glas da je Avesalom skupio vojsku i krenuo u ofanzivu, mi smo već bili na sigurnoj udaljenosti, izvukavši se na suprotnu stranu, s druge strane Jordana, u Mahanaim. Naš plan je bio da ih porazimo njihovim oružjem, koje im je bilo na dohvat ruke, ali nisu znali da ga koriste. Naime, gledali smo da ih izmorimo maršom na koji nisu bili spremni i da ih, uslijed njihovog ratničkog neiskustva, uvučemo u bitku u kojoj oni neće imati ni polovinu snage. Time bismo eliminisali njiho-vu brojnu prednost. Drugim riječima, to je bio Ahitofelov plan njihovog napada na nas, ali ga Avesalom nije poslušao. Da jeste, rat bi, vjero-vatno, bio već završen.

Desilo se upravo onao kako smo predvidjeli. Naša vojska, predvođena razjarenim Joavom razbila je Avesalomovu bezobličnu masu neuvježbanih ratara i male grupice vojnika odmetnika. Međutim, i pored striktne Davidove naredbe da se Avesalom sačuva u životu i nepovrijeđen dovede pred njega, Joav ga je ubio dok je, bježeći, ostao da visi upetljan u krošnju jednog velikog hrasta. Ovo nije bio prvi put da je Jeoav odbio naređenje i da je svoj lični ponos i poslove stavio iznad carske naredbe. Neki njegovi neraščišćeni rodbinski problemi prenijeli su se na ovu bitku, jer su s druge strane stajali ljudi koji su njegovoj porodici nanijeli neku, samo njemu znanu, sramotu. Gonjen svojim bijesom i željom za osvetom, on je odbacio Davidovu naredbu, ali je i okončao ovu bunu.

Cijeli dan, nakon bitke i nakon dobijene vijesti da je Avesalom poginuo, David je presjedio u uglu gornje sobe u kući u kojoj se privremeno smjestio, plačući i naričući za sinom kojeg je volio. Ponovo sam doveden u situaciju da ga dižem iz duševne tjeskobe u koju je zapao i da ga budim iz čamotinje koja ga je razjedala. Međutim, dok sam čekao pogodan trenutak da mu priđem, dajući mu dovoljno vremena za tugu (jer sam poznavao njegov način na koji pati), Joav ljutito upade kod njega u sobu i prije nego sam uspio da se snađem i zadržim ga. Kroz zidove je odzvanjao njegov bijes: „Šta to radiš!? Jesi li ti lud!? Zar hoćeš da kažeš ovim ljudima da su uzalud bili uz tebe!? Zar su trebali da te napuste i poklone se Avesalomu? Hoćeš li da kažeš da smo uzalud napustili svoje domove, krvarili za tebe i rizikovali svoje živote, da su oni naši ljudi jutros izginuli uludo?! Ako odmah ne izađeš pred narod, budi siguran da su te svi napustili, jer si ti tako htio. Ako se ne obratiš ovom narodu i pokažeš da si ti car, znaj da svaka budala može da digne ustanak i da te skine sa vlasti i niko se neće ni iza uva počešati zbog toga!

Šta!? Ljut si na mene, jer sam ti spasao ži-vot? Duriš se kao malo dijete, jer nisam dozvolio onom tom balavcu da te ubije i glavu ti natakne na koplje?! Pa, možda sam i budala što sam ga u tome spriječio! Da, budala - matora, potrošena, nepotrebna budala!!! Hajde, uzmi ovaj mač, raspori me, prospi mi utrobu sada odmah i pokaži svima da si nesposoban da vladaš!“

Ćutao sam. Nisam htio da ulazim u sobu i prekidam ga. Imao sam na to pravo. Naročito toga dana, jer sam ja izvojevao pobjedu, ne on. Ja sam taj koji je oranizovao glasnike, sa Husajem dogovarao tajne znake, ja sam znao šta može da se desi ako Avesalom posluša Ahitofela, ja sam ga, na neki način, objesio i poslao u zaborav, ja sam taj koji je pobjedio Avesaloma. Da... ja sam taj koji ima mnogo razloga za pokajanje...

Oh, dušo moja jadna i čemerna... koliko si grijeha nakupila. Odakle da počnem sa oplakivanjem svog grešnog života, štada uzmem kao početak sa-dašnjem ridanju? Podražavajući prestup prvostvorenog čovjeka, vidim sebe odbačenog od Boga i vječnog carstva Njegovog zbog silnih grijehova svojih. Ugledah se na Evu... vidio sam mnogo zlau životui bez straha sam pružao ruku svoju ka zabranjenom jelu. Oni bijahu isterani iz Edema, jer prestupiše jednu zapovijest, a šta da očekujem ja, jadan, koji sam prestupio tolike zapovijesti?! Sagriješih više od svih ljudi, Tebi Bogu svome sagriješih,ali kao Bog smiluj se, Svudaprisutni, na Tvoje stvorenje. Ne bješe u životu mome trenutka bez grijeha, nema ni dijela, ni zlobe koje ja ne učinih i ne sagriješih umom i riječima i željom i mislima, kao niko nikada.

Adam je shvatio da je nag kada mu se otkri is-tina o njemu i djelima njegovim, kada se ogoli njegova priroda. Evo i moja priroda se razotkri i život moj koncu svome priđe, te razumjeh, o Gos-pode, sva djela svoja. Zbog njihsam osuđen i ukoren od svoje savjesti, od koje u svijetu ništa nije sak-riveno. Sudijo, Izbavitelju moj, poštedi, izbavi i spasi slugu Tvoga.

Vjerom praotac Avraam napusti bogatstvo Ura Haldejskog i s povjerenjem ode tamo gdje ga Ti posla. Vodio si ga po pustinjama i neprohodnoj zemlji, a on ni jednom ne posumnja u riječ Tvoju. Kamo sreće da sam kao on, da se ne plašim ovog susreta sa Tobom kao Istinom, a ne da strahujem da budem izgnan kao Ismail, kao plod raspusnosti i uži-vanja... Isavu nadjenuše ime Edom, što nači strastvenost duše koja voli grijeh, a ja postadoh kao on!

Sudijo, budi blag duši mojoj i duši Solomona sina moga, jer prinosim ovu molitvu u svoje i u njegovo ime. Mi postadosmo gori od Vavilonjana koji su vjerovali da su moćniji od Tebe! Umjesto da smo, kao Josif, bili svezani i bačeni u rupu, da u tami dubine zemaljske nađemo milost Tvoju i budemo proslavljeni Tobom, mi se hvalismo svojim ništavnim djelima. Josif dospije na faraonov presto, jer ga Ti tamo posadi, a mi dođosmo na presto koji sami sebi sagradismo i koji će se urušiti na pogibao našu. I Mojsija u kotarici Ti dovede na isti taj presto, da proslaviš ime svoje kroz njega, a mi u bezumlju svome slavismo ime svoje i na pijesku morskom gradismo carstvo svoje...

Oprosti nam, Svudaprisutni, što nismo tražili manu, kao nekada narod Tvoj u pustinji, da se hranimo Tobom i silom Tvojom, već se hranismo sujetom, gordim plodovima svojim. I Saul, izgubivši magarice svoje, nađe milost pred Tobom, ali kada zgrnu bogatstvo i slavu imena svoga, izgubi blagoslov Tvoj. David načini dvostruki grijeh, ali pokaza i dvostruko pokajanje i Ti ga prihvati kada padaše i desnica Tvoja postade oslonac svemu narodu! No mi ne održasmo vjeru, ne pridržasmo se za mišicu Tvoju, već sebe, čak ne ni zlatno tele, nego sebe stavismo na presto. Budi nam milostiv, Bože otaca naših i smiluj se na nas!

Oprosti mi, Gospode, što zbog moje sujete poginu dijete Avesalom, što sam svoj povrijeđeni ponos stavio iznad života mnogi ljudi. Zbog mene je Solomon ubio Joava i za rane na mojoj duši digao svoju ruku na njega i dom njegov. Zbog mene je Ahitofel stavio omču oko vrata i sunovratio se u Ad. Zbog moje taštine mnogi su ratnici ostali na bojnim poljima, jer nisam poslušao glas Davida, izabranika Tvoga, i odustao od dalje bitke. Smiluj se na mene, Sudijo, budi blag duši mojoj...

Nastaviće se ...

---

[i]Vidi: 2. Sam. 17, 1-23.

Drugo izdanje romana uradila je izdavačka kuća "Katena Mundi" Beograd i roman se može kupiti kod njih na sajtu klikom na link ispod.

#slika6786#strana3202#

PODELITE OVAJ TEKST NA: