O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKOLUMNA


















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Šuković
Marija Viktorija Živanović
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Milenković
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


MOJA BRAĆA DAVID I GOLIJAT - GLAVA 8

Vladislav Radujković
detalj slike: KRK Art dizajn


Sedmu glavu romana Moja braća David i Golijat možete pročitati OVDJE


Moja braća David i Golijat - Glava 8




8.

 
„Ti znaš da mi nije bilo drago kada si za prvosveštenika postavio Sadoka. I to sam ti davno rekao. No, neko je to već morao biti i on je tvoj logičan izbor. Ali, s njim, naročito s njim, a i sa mnogim drugim sveštenicima, vodio sam duge rasp-rave o vjeri i iz tih rasprava izlazi moje ogorčenje i moj stav da se držim podalje od njih, a i njih podalje od mene.
Ti sada znaš da se ja nisam rodio u ovoj vjeri. No, kako god, ja sam već dovoljno dugo u tome, a biće tome preko sedamdeset godina kako sam prvi put ozbiljno upoznao Boga Izrailjevog. Za svo to vrijeme imao sam priliku da se učim i naučim Zakon Božiji od ljudi iskrene vjere, velikog molitvenog žara i ljubavi koja čini čuda. Čuo sam i vidio tu ljubav i vjeru kod mnogih ljudi: od Davida kojeg sam smatrao posebnim čovjekom i naročitim Božijim miljeni-kom, od sveštenika Avijatara koji je živio posebnim životom velike žrtve Bogu svome, preko proroka Natana koji je govorio s Bogom i kojem je Bog otkrivao svoje planove za svijet (a to ne može biti svako), do velikih ali nepoznatih ljudi koji su živejeli vjerom u Boga i Njegovom ljubavlju. Od svih njih primio sam vjeru kao iskren i čist odnos između nas kao stvorenja Božijih i Gospoda Svudaprisutnoga. Od svih njih naučio sam da Gospod Svesilni ne živi u kamenim kućama, u drvenim statuama ili zlatnim posudama, već u čistom srcu onoga koji voli Boga i raduje se Njemu.
Ali ovi sadašnji sveštenici...Oni se svim svojim silama trude da stvore atmosferu u kojoj su oni jedini i neprikosnoveni kontakt sa Bogom, samim tim i jedini religijski autoritet. Svoje sumnjive ideje potvrđuju nekim sopstvenim, ali ponavljam: - veoma sumnjivim, mističnim iskust-vom. U tom svom samoljubivom zanosu dešava se da se postave i za većeg autoriteta od samog Zako-nodavca. Kada se jednom otisnu u laž, više ne postoji granica do koje mogu da idu, jer na kraju i sami povjeruju u argumente koje su izmislili.
Oni su majstori da zakomlikuju stvari, kako bi svijet pomislio da bez njih nema dodira sa Bogom.Krijući se iza nepismenosti narodnih masa (a i sami polupismeni!)smišljeno izazivaju nezainte-resovanost kod ljudi, tako što svakim danom sve više komplikuju kontakt sa Bogom. Stvaraju čak i poseban jezik, kao način te, samo njima dane, komu-nikacije s Tvorcem... Tako, ubijeđuju narod kako je Bog veoma daleko, kako je teško doći do njega, ali „samo preko njih“ i na „njima znan način“, to „može biti moguće“! Ako ih neko nešto i upita o Bogu, toliko se smrknu i nakostriješe, da istog trenutka požališ što si i pomislio da nešto saznaš, a uskoro te i prođe svaka želja da u budućnosti postaviš neko pitanje.
Eto, u takvoj atmosferi oni besposličare po cijeli dan, čineći se veoma „zaposlenim“ ako neko naiđe, tobož prepisujući nešto iz knjige u knjigu, a sve to samo da bi ih ljudi ostavili da na miru jedu svoj hljeb koji nisu zaradili trudom i nisu zaslužili Božijom milošću. Samim tim ne mogu biti ni milostivi, jer taj dar nemaju od Boga!
A Bog... On je toliko jednostavan u svom savršenstvu! I sve što je stvorio je svršeno, a istovremeno i jednostavno. Samo, ljudi pokušavaju da tu Njegovu tvorevinu što više zakomplikuju, da bi je oteli od Boga za sebe. Zar nije tako i u gradnji: sve ono što je vrhunsko i dobro, istovremeno je i jednostavno; komplikovane stvari nikada nemaju tu ljepotu i savršenstvo – jer su daleko od Boga. Isuviše su ljudske!
 
Kao što rekoh, vjeri sam se, srećom, učio od ljudi vjere, ljubavi i žrtve. Međutim, zahvaljujući carskoj naklonosti i vremenu koje im ide na ruku, kod nas se iznad svega toga izdiže jedna grupa ljudi koja nema ni takvu ljubav, ni tako čisto srce, ni tako iskrenu vjeru u Svudaprisutnoga, a sebi daju za pravo da upravljaju srcima onih koji ljube Boga. Da, baš tako, da upravljaju srcima... jer to je, valjda, jedino polje na kojem niko ne može da gospodari, jedino mjesto gdje možeš pobjeći i kada te svežu u lance i bace u najdublju tamnicu. To još niko nije uspio da zarobi, ali oni su i tu zavukli svoje prste. Ako ih u tome ne spriječiš, na dobrom su putu da uspiju u tome, a zaštićeni tvojim carskim skuti-ma!“
„Kako to misliš `da zavladaju srcima`? Kako je to moguće? I kako misliš da im ja u tome pomažem?“ – osjetio se Solomon prozvanim.
„Vidiš, Zakon Božiji je dat da omekša srca ljudi i otvori ih ka svome Tvorcu. Ali, u rukama neodgovornih i zlih, Zakon može da postane opasno sredstvo i da upravo srce čovjeka učini drvenim i zatvorenim za ljubav.“
„Ne razumijem... kako Zakon Božiji može biti sredstvo za uništavanje ljubavi prema Bogu?“
„Sjeti kada je Bog dao Zakon Jevrejima kao svom izabranom narodu. On ga nije dao Avraamu, niti Isaku, niti Jakovu. Čak ni Mojsiju samom... Tek kada je sav narod izašao iz Egipta, izdvojio se od svih drugih naroda, slijedio Boga vidljivog u oblaku koji je pred njima išao i more im otvorio, hranio se maanom koju im je Bog slao svakoga jutra... Tek tada, kada su svojim očima vidjeli znake Božijeg prisustva i na svojoj koži osjetili da je On tu sa njima i razbili svaku dilemu oko toga ko je Bog i da li On postoji, Bog im daje Zakon, kao nadogradnju na tu vjeru. Ali, pošto opet padoše u idolopoklonstvo, Bog ih vraća da još četrdeset godina slijede znak vidljivog Božijeg prisustva, da još četrdeset godina jedu hranu koju će im On dati i da izraste jedna nova generacija koja je odrasla na gledanju i slušanju očiglednog Božijeg postojanja i prisustva.
Tako je bilo nekad, tako je danas, a tako bi trebalo i da je zauvijek. Tek kada u svom srcu i svojoj duši osjetiš Boga, kada Ga primiš u sebe da te vodi iznutra, kada pristaneš da budeš dio tog `Novog Izrailja`, a iz srca izbaciš onaj idolopoklonički `Stari Izrailj`, tek tada Zakon može imati smisao i potrebu, jer si dio onih koji pripadaju Bogu, a koje Zakon čuva kao spoljni odbrambeni zid. Slično Jerusalimu – njegovi zidovi mogu biti prelijepi, jaki i moćni, ali ako unutra u gradu vlada zlo, nikakvi zidovi ga ne mogu zaštititi od propasti.
Međutim, ako Zakon postane tvoj idol, ako propisi zamjene Boga i ako obožavaš samo slovo zakona i moć propisa, a tvoje srce ne bude ispunjeno Bogom, već nečim drugim, onda nemaš prava da očekuješ od Svudaprisutnog Zakonodavca da djeluje kroz tebe, jer si svoje srce okrenuo drugim stvarima i svoju ljubav uputio na drugu stranu. David je pustio Gospoda da kroz njegovo srce pobjedi Golijata. On to nije učinio nekim zakonom ili propisom! Mi smo stvarali  carstvo vjerujući da ga sam Bog stvara kroz nas, a ne neki zakon i propis...
Opet ti kažem, ako shvatiš Zakon i propise tako da oni sami po sebi odražavaju tvoju vjeru i kada svoj odnos sa Bogom vidiš samo u riječima Za-kona i moćima propisa, onda postaješ zavisan od tih sveštenika koji sebe smatraju učiteljima Za-kona, koji jedini Zakon poznaju u detalje i traže od tebe da ga ispunjavaš do sitnica. Na taj način oni sebe, a ne Zakonodavaca, stavljaju iznad Zakona, a vremenom će i sam  Bog postati nepotreban... Dovo-ljno je samo da slušaš šta ti oni kažu i to je vjera, to je odnos sa Bogom. Ako taj odnos budeš tražio bilo gdje van tog kruga kojim oni vladaju, bićeš osuđen na kaznu koju samo oni imaju pravo da izvrše. A tada, budi siguran, oni će je izvršiti bez greške i sa zadovoljstvom!“
„Da, u pravu si kada kažeš da je to moguće. Ali i dalje mislim da preteruješ kada kažeš da je bilo ko od naših sveštenika takav.“ – zamišljeno reče Solomon.
„Jesi li ti ikada o tome razgovarao sa bilo kim od njih? Jesi li ih ikada pitao šta biva sa čovjekom nakon njegove smrti? Pitaj ih i vidjećeš kakav ćeš odgovor dobiti.“
Solomon je zbunjeno gledao u mene, pa nastavih: „Sve što ne piše u Zakonu, oni ne priznaju da postoji. Hoćeš li se složiti s njima da nema ničega nakon smrti, samo zato što to nije napisano u Zakonu? Ili, šta je, po njima, suština zakona; da li Bog ili čovjek koji ljubi Boga mogu da budu u centru i suštinski objašnjavaju Zakon? Ne bih rekao da ćeš takav odgovor dobiti od njih, jer to ne piše u Zakonu!“
„Ali to je svima jasno. Mislim, to da nakon smrti prelazimo u ruke Božije. To je toliko jednostavno i to je toliko dio naše vjere da nikada nisam pomislio da o tome vodim razgovore sa njima. – razočarano će Solomon. Pa šta ako ne piše... zar mora sve da piše da bi čovjek to znao?“
„Upravo ti o tome govorim. Njihov cilj je da sebe postave za jedinu vezu između Boga i čovjeka, a da bi u tome uspjeli moraju taj odnos strogo da ograniče i da ga drže pod kontrolom. Onda kada ljudima koji ne znaju da čitaju i pišu nametnu svoje viđenje onoga što u Zakonu piše, tada su uspjeli u tome. I tada ni ti, kao car, niti kakav prorok kojem Gospod govori, niti bilo ko i bilo šta ne mogu da stanu tome na put.
 
No, nije to ništa novo. Tako je bilo i ranije u drugim carstvima. Izučavajući Egipatsku ahitek-turu, sasvim slučajno sam našao priču o jednom faraonu, kojeg su sveštenici zbrisali sa lica zemlje. Taj faraon je živio negdje između Josifa i Mojsija, niko ne zna tačno kada, a vjerovao je u jednog Svudaprisutnog Boga. Ko zna, možda je vjera koju je Josif[i] donio u Egipat uticala na njega i njegov odnos prema Bogu... No, kako god da bilo, on je ušao u rat sa sveštenicima njihovog boga Amona. Ne samo da ih nije mogao nadvladati, ne samo da je izgubio bitku, nego su njegovo ime izbrisali sa lica zemlje, kao da nikada nije ni postojao! Nekim čudom, priča o njemu je preživjela. Sam  Bog zna kako i zašto je ta priča došla do mene, ali vjerujem da ništa nije slučajno...
Oprosti, dijete, ovaj starac postaje zaboravan… Da, govorili smo o sveštenicima i njihovom uticaju. Čuvaj se toga!“
„Zanimljiva je ta priča o tom faraonu... – reče Solomon. Nikada mi to ranije nisi pominjao. Kaži mi nešto više o tome.“
„Šta da ti kažem... Ti znaš da egipćani vjeruju u hiljade bogova. Ali, on je vjerovao da postoji samo jedan Bog i da je taj Bog Tvorac neba i zemlje. Smatrao je da je Sunce taj Bog, pa je sunčev disk crtao svuda na hramovima i palatama. Vjerovao je da je Bog ljubav i da svojim sunčevim zracima miluje sav svijet. Nije se ograničavao samo na Egipat, već je vjerovao da su svi ljudi braća i da svi treba da poštuju istog Boga, jer on grije i dobre i zle, i ove ovdje i one tamo. Vjerovao je da će sav svijet da ujedini u toj vjeri u jednog Boga. Vjerovao je da sav svijet može postati bolje mjesto, bez granica i razlika među ljudima.
Mislim da je to prvi i jedini put u ljudskoj istoriji da je neko zamislio da ujedini sav svijet u jednoj vjeri pod jednim Bogom i da izbriše svaku granicu između ljudi. Bivalo je onih koji su namjeravali da ujedine svijet pod jednom vlašću, jednim carem, ali nikada pod jednim Bogom. Sviđa mi se ta ideja...
Ali, zamjerio se onima koji vjeru nisu smatrali dijelom ljubavi između čovjeka i Boga, već sredstvom za vladanje nad ljudima. Takvi su i ovi tvoji sveštenici, samo što su ovi tek počeli da razvijaju svoje mreže, a oni su bili već veoma stara i dobro organizovana družina kada je taj faraon odlučio da im stane na put.“
„Izgleda – nasmija se Solomon – da je taj tvoj faraon bio neka sanjalica?“
Nije mi se dopala ova upadica, ali nisam htio da skrećem sa teme. Zato sam prihvatio igru i nastavio u tom pravcu.
„U redu, recimo da jeste. Recimo da je on neki čudak. Recimo da je njegova vjera bila čista glupost. Onda moramo prihvatiti da su Amonovi sveštenici bili apsolutno u pravu!? I svi srećni i svi zadovoljni i istorija ide dalje. Jesmo li sada zadovoljni sadašnjim stanjem? Je li istorija pokazala da je sve u šta je on vjerovao čista glupost i da je vjera Amonovih sveštenika nešto ispravno?“
„Pa, dobro sad...“ – pokuša Solomon da se izvuče.
„Ne, nećeš se sada izvući! U redu, ostavimo Egipćane i njihovu vjeru. Ali i ti si car kao i on, i ti vjeruješ u jednoga Boga kao i on, i ti imaš sveštenike koji pletu mrežu oko tvoje vlasti. Kakvu bi pouku iz njegovog primjera ti danas trebao da izvučeš?“
Solomon šeretski zaškilji na jedno oko: „Da pobijem sve sveštenike!?“
 
„Sine moj, poslušaj šta imam da ti kažem... Varaš se ako misliš da jedan čovjek može da vlada cijelim carstvom. Za taj posao potrebno ti je mnogo toga. O tome smo već davno razgovarali i nadam se da to sada ne bi trebalo da bude tema našeg razgovora. Ali ono za šta sam te oduvijek pripremao jeste da shvatiš da ti, u ovom trenutku, stojiš na čelu najmoćnijeg carstva na svijetu. Postoji još moćnih carstava – Egipat, Fenikija, Asirija…, ali su oni sada ili slabiji od nas ili dovoljno daleko od nas. Po čemu su to oni slabiji, a mi moćniji? Po tome što imamo veću zemlju, više naroda, više zlata? Ne! Moćniji smo samo po tome što je nama više stalo da imamo svoje carstvo, a oni su se zasitili svega. Tvoj otac David je svim ljudima pokazao koliko je važna jedinstvena snaga svega naroda i svojim primjerom vjere ulio je tu snagu u sav narod.
Tvoj zadatak je da tu snagu održiš, da u taj plamen koji je zahvatio sav narod doliješ ulja i razgoriš je još više i da svojim moćnim uticajem, koji ti je dat, obezbijediš da se ta snaga vidi u svemu što tvoj narod čini. Ta snaga je zbir svega što vidiš u ovom carstvu - snaga volje jednog pastira da umnoži svoje stado, snaga žrtve jednog ratara da u svoje žitnice unese što više žita, snaga duha jednog umjetnika da stvori što ljepše djelo, snaga svakog čovjeka da čineći sebi i svojoj porodici čini i svome carstvu.
Ali ti tu snagu ne možeš sam da držiš na okupu. Potreban ti je neko ko će da razumije snagu ratara i sve njihove potrebe, neko ko će razumjeti snagu umjetnika, snagu zidara i kamenara, drvodelja, kovača, snagu djece, snagu staraca, snagu majki, snagu ratnika... To su različiti ljudi koje ti moraš da držiš na okupu, ali ne silom, već ljubavlju i autoritetom. A oni moraju da vjeruju u ono u šta ti vjeruješ! Sve što ljudi čine predstavlja neku snagu i tu snagu treba kanalisati i uključiti je u tu sveukupnu snagu koja će ovo carstvo održati na onom stepenu na kojem je sada, a vremenom ga podići još više. Ako bude te životne snage, ako ljudi uvijek budu znali ko su i šta hoće, mi ćemo uvijek biti jedno od najmoćnih carstava na svijetu, bez obzira koliko to carstvo bilo i gdje se nalazilo. Ako ta snaga nestane, možemo biti i najveće i najbogatije carstvo, ali ćemo propasti, jer nećemo biti niko i ništa.
Ali, ne zaboravi jednu stvar – te snage nije bilo ranije, bar ne u tom obimu kao sada. Ko je tu snagu probudio, dao je ljudima, dodao snagu u njihovu malu snagu, razgorio je u veliku snagu? Ko je za samo dva koljena unazad od jednog razbijenog i neznatnog naroda načinio najmoćnije carstvo na svijetu?
BOG! Da, Gospod-Nad-Vojskama, Savaot!
Zato, nikada ne moj zaboraviti da je ta sveukupna životna snaga tvoga carstva došla od Gospoda. On je taj koji daje snagu, koji podiže i obara, On je Dika Izrailjeva!“
„Ali, baš zato su mi veoma važni sveštenici! Kako da snagu vjere držim na okupu, ako nemam sveštenike?“ – pobuni se Solomon.
„Ni u jednom trenutku nisam rekao da sveš-tenici nisu potrebni. Naprotiv! Sve ti ovo govorim baš da bih ti podvukao njihov značaj. Vidjećeš, vremenom, da je prvosveštenik tvoj najvažniji čovjek, tvoj prvi saradnik. Usudio bih se reći i - tvoj savladar. Ipak, ti si vladar onoga što je na zemlji, a prvosveštenik je veza sa Nebeskim Vladarem. Možeš ti biti i jedno i drugo, ali to nije dobro da bude u jednom čovjeku, jer će taj čovjek kad-tad sebe vidjeti kao boga. Evo, uzmi faraone kao primjer...
I sam sam se čudio kako je Natan tako brzo postao najvažniji Davidov saradnik. A onda mi je David rekao: `Nisam ja vladar, nego je Gospod taj koji vlada, a prorok je glasnik Gospoda-Nad-Vojskama, čovjek preko kojeg Bog govori i koji nam prenosi volju Vrhovnog Vladara`.
No, moraš da shvatiš da nisu sveštenici ti koji treba da drže snagu vjere na okupu. To će činiti sam Gospod kroz Hram kojeg smo podigli. Njihov zadatak je da tu snagu vjere bude kod onih koji su mlaki u vjeri, da prinose Bogu molitve i žrtve u ime naroda i da u toj ulozi veze sa Bogom svakog čovjeka nauče kako da otvori svoje srce za Boga. Ako već nisu sposobni da to čine, neka bar ne stoje na tom putu i ne zatvaraju ona srca koja su već otvorena i u koja se već uselio Svemogući Bog.
Sagradio si Hram, unio si u njega sve najbolje što je ovaj svijet mogao da prinese Bogu, opremio si sve što je potrebno da bi narod prinosio Bogu žrtve, organizovao si sve što je potrebno da snaga vjere bude na jednom mjestu. Eto ko i kako će tu snagu vjere da okupi. Sveštenicima si dao sve što im je potrebno da ispune svoj zadatak. Narod će im dati sve ono što je njima potrebno za život. I šta više treba da im se da? Sve preko toga i van toga učiniće ih lijenima za ono što jeste njihov zadatak, a daće im prostora da se bave svim onim jalovim stvarima kojima se upravo i bave.
Ja znam da ti imaš potrebu da im njihov zadatak olakšaš i da ih nagradiš za najvažnije djelo koje neko čini u ovom carstvu. Ali, već si ih dovoljno nagradio, već si stao na njihovu stranu, već si im obezbijedio sve što je potrebno za njihov neometan rad. Sve preko toga, bez obzira na tvoju veliko-dušnost i želju da pomogneš, biće ulaganje u njihovu propast. A njihova propast je propast duše ovog naroda.“

 


[i]Vidi o Josifu: 1. Mojs. glave 37-50. Faraon o kojem je ovde riječ je Amenofis IV Ehnaton, faraon 18. dinastije. Na početku svoje vladavine bio je poznat kao Amenhotep IV, no kasnije je sam sebi promijenio ime. Pretpostavlja se da je rođen 1397. pr. Hr. ili 1362. pr. Hr. Amenhotep IV je nasledio svog oca Amenhotepa III. U istoriji Egipta ostao je poznat po svojoj religijskoj monoteističkoj reformi, obožavanju boga Sunca - Atona i svojoj prelijepoj ženi Nefretiti. Međutim, sveštenici boga Amona uspjeli su da osujete njegovu reformu i svrgnu sa vlasti, a na njegovo mjesto postave Tutankamona. Njegovo ime i svaki pomen je izbrisano sa svim spomenika. Nije isključena mogućnost da je monoteizam, koji je na egipatski dvor došao kroz Josifa (oko 1800-1700. pr. Hr.), u tragovima, uticao na Ehnatona da započne svoju reformu.

 


Drugo izdanje romana uradila je izdavačka kuća "Katena Mundi" Beograd i roman se može kupiti kod njih na sajtu klikom na link ispod.


#slika6786#strana3202#









PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"