detalj slike: KRK Art dizajn

PEGI

Pitao sam se da li zaslužujem njenu pažnju. Volio sam je tajno. Vjerovao sam da niko nije znao za to. Te zime čitao sam Getea. Svaka riječ, svaki stih, bio je posvećen njoj. Zvao sam je Pegi. Bila je ljepotica, nalik podneblju u kojem smo živjeli. Viđao sam je svakodnevno u autobusu dok bismo putovali u grad do škole. Gotovo uvijek je stajala sama. Nikad nije sjedila, čak ni kad bi bilo slobodnih mjesta. Malo je govorila, izgledala je zamišljeno ozbiljna. Znao sam malo o njoj. Bilo me strah raspitivati se. Plašio sam se da će saznati za moje interesovanje. Bilo bi mi neugodno poslije toga. Moje neposlušne oči često su letjele u njenom pravcu. Mislio sam da joj priđem…

Birao sam riječi kojima sam želio započeti razgovor. Spuštao bih pogled i zažmurio. Stvarala mi se slika kao da sam pred njom, kao da se smijemo, da smo dobri prijatelji koji mogu reći sve jedno drugom. Zamišljao bih da mi priča tajnu o svojoj ljepoti. Svoje želje. Svoju baladu. Kad bi izašla iz autobusa, pratio bih je pogledom dok ne bi nestala iz vidokruga. Vraćao sam se sebi i prestajao da maštam. Po povratku iz škole znao sam da me je čekao Gete i da ću opet uz knjigu i stihove zamišljati moju prelijepu Pegi. Recitovaću joj naglas, uzdizati se i propadati u mojoj monodrami kojoj su prisustvovali samo moja soba, krevet, nekoliko slika na zidu, poster sa motorima, peć na drva i neki mali radni sto, prebačen iz bakine sobe u moju da bih imao na čemu pisati zadaću. Živio sam na selu. Ona je ipak živjela u većem mjestu. Smatrao sam naše živote potpuno različitim. Šta li tek radi kad ništa ne radi? Imala je televizor u boji, siguran sam, i mogla ga je gledati do mile volje. Televizor u mojoj kući bio je pokvaren već skoro godinu dana. Tata uopšte nije imao namjeru da ga odnese popraviti. Govorio je: „Što će nam?! Na njemu su samo budale koje će nas pobenaviti, a mi smo još veće budale koji ih gledamo.” Nisam imao pravo glasa. Za svoja prava borio sam se ćutanjem.

Povlačio sam se u sobu za vrijeme zimskih dana. Zamišljao prelijepu Pegi i recitovao joj stihove. Oponašao sam glumce. Dopala mi se jedna drama koju sam gledao još dok je televizor radio. Ići u školu bilo je pravo uživanje. Vidio bih Pegi u autobusu. Bio sam dobar đak. Nisam se ničeg plašio u školi. Volio sam da me profesori ispituju. To bi za mene bio trenutak kad sam mogao reći i nešto više od onoga što su oni tražili kao odgovor. Znali su to cijeniti. Takvo priznanje mi je više imponovalo nego dobra ocjena. Zamišljao sam trenutak kada ću smoći snage da tako razgovaram sa Pegi. Da me pohvali i da čitav svijet bude moj. Recitovao bih joj Getea, zagledan u njene crvene čizmice. Plašio bih se gledati joj lice. Bila je božanstveno lijepa. Pripremali smo u školi program za Osmi mart. Profesorica književnosti mi je ukazala povjerenje da izaberem radove sa kojima ćemo, u okviru literarne sekcije, pripremiti prigodan program za Dan žena. Pripremao sam taj program sa velikim uživanjem. Sve pjesme, stihove, recitacije koje smo izvodili osjećao sam kao da su posvećeni „mojoj“ Pegi. Ona neće nikad vidjeti ni čuti tu predstavu. Nažalost, išla je u drugu školu. To je bio jedan od najvećih razloga što nismo bili bliski.

Ostao sam duže u školi radi pripreme programa. Nisam stigao na redovni autobus. Drugi autobus morao sam čekati do devet. Rijetko sam ostajao do tako kasno u gradu. Imao sam nešto slobodnog vremena do autobusa. Želio sam da prošetam gradskim korzoom. Bio mi je usput do autobuske stanice. A i gradski park je mamio noću. Svjetlost čarobnih svjetiljki prikrivala se u spuštenim granama stabala. Na klupama se još nije sjedilo. Zima tek što se povukla. Proljeće je bilo negdje na putu i svi smo ga željno očekivali. Odlučio sam se ipak za korzo. Mnogo je više svjetla i izloga. Mamili su svojim šarenilom i različitošću, pogotovo nas djecu sa sela kojima je to bila prva godina u školi u gradu. Stajao sam pred izlogom „Varteksa“, planirajući kako ću sebi kupiti novu garderobu za proljeće, upravo tu što stoji u izlogu. Ovaj džins bi mi odgovarao, a već imam košulju bez kragne, mislio sam. U tom trenu osjetio sam nečiju ruku na ramenu. Umalo se ne prepadoh. U staklu izloga primijetio sam lik od kojeg mi se sva pamet pomutila.

Osjećao sam da tonem. Okrenuo sam se. Ruka je i dalje stajala na mom ramenu. Pogled mi se zaledio, zanijemio sam, zabezeknut. Pegi. Bila je viša od mene. Ne mnogo. Tek toliko da bi se moglo reći da je viša. Osjećao sam se neugodno. A toliko sam bio srećan, da me je boljelo. „Ilija, kako si?“, pitala me. Radosna, nasmijana, onakva kakvu je nikad ranije nisam vidio. Nisam mogao da vjerujem, pa ona je znala moje ime! Kako? Ko joj je rekao? Promucao sam: „Dobro sam.“ Rekao sam to reda radi, a i dalje sam ostao prikovan za dno sa kojeg ću, činilo mi se, propasti u ponor. Još me držala zagrljenog, tu pred izlogom. Razmišljao sam da li će nas neko vidjeti i otkriti moju tajnu. Koliko je neizmjerno volim, a ne smijem da joj priznam. Krenuli smo korzoom. Bez zagrljaja. Ruke su mirovale u džepovima. Konačno sam progovorio.

Rekao sam da idem na onaj autobus u devet, da sam zakasnio iz škole zbog programa za sutrašnji praznik, da mi je neobično ostajati dugo u gradu, da moji kod kuće čak ni ne znaju da sam ostao duže u školi. Rekla mi je da moram naviknuti svoje kod kuće na ostajanje u gradu jer je to super stvar, kad se poslije škole malo ostane, ode negdje, pogleda nešto interesantno. Objašnjavala je da grad uvijek doživljava na neki svoj poseban način koji se može osjetiti samo noću. Raspričala se. Nisam od uzbuđenja mogao sve to ni pamtiti. Išli smo prema autobuskoj stanici. Njena jednostavnost u razgovoru počela je da otkravljuje u meni slatki strah od susreta s njom. Stid se smanjivao, ali jezik nikako da razveže priču koju sam držao u sebi. Smišljao sam kako da otpočnem. Činilo mi se da nijedna rečenica koja mi je bila na umu ne bi imala smisla.

Stigli smo do autobuske. Zaustavili smo se na kraju jednog perona. Počeo sam da razumijevam njenu priču. Stvarnost mi je postajala sve bliža. Sada su se u meni već počele buditi one želje iz moje mašte. Govorila mi je da voli naš grad i da je tek prije tri godine doselila. Rekla je da ne voli ići u školu, da je ponavljala prvu godinu i da je zbog toga promijenila školu. Da je sad u Šumarskoj. Da su je primili preko veze jer je njen tata neki rukovodilac u šumskom preduzeću. Kada su se doselili, dobio je posao, stan i doveo porodicu: mamu, tri brata i nju. Bila je vrlo usamljena u tom malom mjestu i jedinu utjehu pronalazila je u gradu. 

„Često dolazim u grad naveče poslije škole. Mama me uvijek pušta, a tata ni ne brine toliko o meni, zauzet je mojom braćom. Uvijek viče da mora od njih napraviti ljude, mene u toj priči nema“, rekla je i spomenula da joj je o meni govorio moj drugar Željko

„Primijetila sam da me posmatraš u autobusu.“ Kad je to rekla, opet je tlo počelo da nestaje pod mojim nogama. Gledao sam gdje da strugnem u mrak i pobjegnem od srama u koji me uvaljivala. Tražio sam riječi da se počnem izvinjavati, počeo sam vrtjeti glavom, kao, da joj dam do znanja da to nije istina. Cupkao sam na mjestu i priželjkivao da se autobus što prije pojavi. Međutim, ona je nastavila. „Očekivala sam da ćeš mi se obratiti, da ćeš poželjeti da se sretnemo, da zajedno stojimo u busu, da razgovaramo. A ti si samo skrivao pogled, koristio priliku da me gledaš kad si bio siguran da ja to ne primjećujem. Zašto si to radio?“ Osjetio sam da me ukorila, ali je ukor propratila smiješkom i nekako mi dala do znanja da mi je sve to oprošteno. Osjećao sam se kao da me otključava. Očekivao sam svakog momenta da će izvući onu moju tajnu iz mene i prikazati je pred svima onima koji su se u sve većem broju okupljali da bi dočekali autobus. Da li će moj sram i moje poniženje putovati večeras sa mnom, ili će ih Pegi uspjeti pobijediti i izbrisati u ovih nekoliko minuta dok se ne pojavi bus, pitao sam se.

Pojava autobusa izazvaće čitav mali haos u guranju da bi se uhvatilo mjesto za sjedenje. I sam sam očekivao taj trenutak. Autobus je došao, gužva i guranje su započeli. „Vidi ovu stoku. Hajdemo na jedno mjesto, želim ti nešto pokazati, sigurno će ti se svidjeti. Vidiš da je gužva, ići ćemo onim u 10:20“, predložila je.

Nisam razmišljao, okrenuo sam se za Pegi i zakoračio u ludilo mladosti.

PODELITE OVAJ TEKST NA: