TRI BILjKE
Zasadio sam biljku bosiljka, majčine dušice i nane u male saksije i poređao ih na prozorsku dasku u mojoj radnoj sobi. Najprije su se nećkale i premišljale da li da se „prime“ i prihvate ovo novo stanište, a onda su odlučile da se prilagode i opstanu. Njihovi listići su počeli da se umnožavaju i rastu, stabljike da jačaju, korijenje učvršćuje.
Milovao sam ih pogledom, redovno zalivao i volio. Čak sam ih i krstio: bosiljak sam nazvao Indira po zemlji porijekla, majčinu dušicu Anđelija po mojoj majci, a nanu sam zvao Sofija po jednoj tetki koju sam jako volio. Da, volio sam ih, jer su mi predstavljale tanušnu vezu sa normalnošću u okruženju pandemijske izolacione nenormalnosti.
Prošle su dvije sedmice i već se moglo reći da su se moje biljke sasvim odomaćile i prihvatile prozor moje radne sobe kao svoj svijet. Jedino što sam uskoro primijetio jednu malu devijaciju – nisu rasle pravo uvis nego su, slično čovjeku u tunelu, valjda instinktivno, stremeći ka svjetlu, izvijale stabljike prema suncu i sve više se krivile. Bilo je interesantno vidjeti taj prizor krivovratih biljaka u jednoobraznom stremljenju ka svjetlosti.
Moja žena je neki dan presađivala balkonsko cvijeće. Pošto joj je preostalo zemlje i nekoliko saksijica predložila je da presadimo krivovrate biljke i stavimo ih na balkon i time im pružimo prirodnije stanište. „Valjda će se ispraviti“, napomenula je.
I, uistinu, nije prošlo ni dva dana, a biljke su, bez ikakve potpore, počele da se ispravljaju i normalno rastu. Dok smo sjedili na balkonu, moja žena je zadovoljno konstatovala:
-Što ti je priroda. I koliko malo joj je potrebno da ispravi i dovede u red svaku anomaliju.
Neki dan su počeli da duvaju neki dosadni vjetrovi praćeni povremenim pljuskovima, i da povijaju i prekomjerno kvase cvijeće i biljke na balkonu. Nakon dva dana najprije je klonuo bosiljak. Listovi su mu se sparušili i smežurali, a stabljika nagnula prema rubu saksije poput čovjeka nad ambisom. Trećeg dana bosiljak je uginuo. Majčina dušica i menta su se opirale neko vrijeme, a onda su i one poklekle, i tako je u roku od sedam dana ženin „projekat prenošenja biljka u prirodno stanište“ doživio fijasko. Sasušene biljke smo pobacali. Ostale su prazne saksije.
-Bolje je bilo da su ostale u mojoj sobi. Možda bi bile iskrivljene i deformisane ali žive. Nekada je slobodu bolje gledati kroz prozor i čeznuti za njom nego joj se izložiti – konstatovao sam sjetnim glasom.
Moja žena me pogledala s blagim čuđenjem i rekla polu tiho: „Ipak su to bile samo tri biljke.“
