O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKOLUMNA


















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Šuković
Marija Viktorija Živanović
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Milenković
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


PREUMLJENJE

Milica Jeftimijević Lilić
detalj slike: KRK Art dizajn


PREUMLjENjE


 

Živeli su u unutrašnjosti. Jovan je bio  službenik u  jednoj firmi koja se bavila  turizmom a njegova supruga Dušanka  bila je vaspitač u jednom obdaništu. On je bio prilično nadmen, ona tiha i skromna. Imali su sina i živeli mirnim porodičnim životom, okrenuti jedni drugima i zadovoljni sobom.

 No, vrag nikad ne spava i pred njihovu kuću je iznenada banuo i sve je nepovratno uništeno.

Tog dana Jovan je doživeo preumljenje i više nije bio isti od kad je ugledao vrlo zgodnu i atraktivnu ženu koja je tako samosvesno ušla u njegovu kancelariju pružajući mu preporuku sa najvišeg mesta za prijem u stalni radni odnos. On je zanemeo  suočen sa ženom kakvu nikad do tad nije video, ne zbog njene spoljašnjosti koja je svakako bila vrlo privlačna, vitkog tela koje je nekako dominantno naglašavalo njenu personalnost, koliko je to bio stav koji govori da pred sobom ima ženu koja zna  svoju vrednost i šta s njom može. Bilo je to nešto toliko novo i drugačije da se preznojio od neke ledene jeze koja mu se pela kičmom uz jasnu želju da je poseduje i muškom snagom suzbije tu drsku nadmoć.

S obzirom na to da je i on bio privlačan muškarac i ona je odmah pokazala interesovanje i oboje su prećutno sklopili neki nemi savez.

On je uzeo dokumenta i rekao je da će je obavestiti.

Čim je ona izašla, još onako uzbuđen pohitao je ka kolegama da pretrese novost. Prva rečenica koju je izgovorio bila je:  Oboriće vas s nogu kad je vidite. Ali, ja ću sigurno biti taj koji će  prvi podići njene lepe nožice, posle je prepuštam vama!

Bila je to naravno  muška šala, ali iza svake šale...

Po povratku s posla, njegova tiha i jednostavna supruga ga je kao i uvek nudila svim što je pripremila, ali po prvi put, ukus tih jela nije bio toliko prijatan kao i pre, a ona mu je odjednom delovala nekako inferiorno, smušeno,  bledo, bezizražajno.

I umesto da kao i svakog dana odu u spavaću sobu na počinak, on je ostao da gleda televiziju u dnevnoj sobi izgovarajući se očekivanjem nekog važnog poslovnog  telefonskog razgovora, a nek ona na miru odmara.

Naravno, želeo je da se bez njenog prisustva prepusti maštanju koje je nezadrživo počelo čim je upoznao  Katarinu.

I, kako je on bezmalo bio najzgodniji u kolektivu, vrlo brzo je osetio da će mu želje  biti uzvraćene.  Da će ga to skupo koštati nije mogao ni da sluti, bilo je potrebno samo da poželi.

Kako je Katarina bila preduzimljiva, sve je prepustio njoj. Bila je sveže razvedena, kako je rekla, i puna entuzijazma zbog dolaska u novu sredinu, novi kolektiv.

 

Kad je prvi put ušao u njen prekrasno opremljen moderan stan, shvatio je da je njegov  život nešto što je ostalo u prošlom veku i poželeo da odavde više ne izađe i pre nego što ju  je dotakao.

A, tek onda... bilo je to za njega otkrovenje. Moderna, iskusna i samosvesna žena koja je dominantna i  koja vodi glavnu reč a nagrađuje izobilno. Ukratko, bio je opijen, sluđen, doživeo je sebe u sasvim novom svetlu jer je ona umela i da ga pohvali i ohrabri a on je inspirisan njenom lepotom i slobodom pokazao potencijal za koji uopšte nije znao da poseduje. U njegovoj spavaćoj sobi sve se odvijalo onako kako je on znao, a sad je shvatio da je malo šta i znao dok je njegova supruga  sve prihvatala ne pokazujući previše  ni da li joj se to dopada ni da li želi nešto drugo.

Ispostavilo se da su on i Katarina savršen par i da stižu do neslućenih dometa. Bila je to noć u kojoj je upoznao  novog sebe i nesvesno se zauvek  odrekao sebe prethodnog.

Kad je  duboko posle ponoći stigao kući, ponovo je legao  na ležaj u  dnevnoj sobi  nespreman, da onako pun nje i novog sebe, izađe ženi pred oči niti da glumi da se ništa nije desilo.

Sutra dan joj se pravdao kako je bio premoren i kako je zapravo samo hteo da predahne pa da se istušira i dođe u postelju, ali se potom onako umoran uspavao.

Kad je stigao na posao, Katarina je već bila tamo blistava i primamljiva. Pozvao ju je na kafu u restoran u koji svi odlaze na pauzu. Trebalo je porazgovarati o prethodnoj noći, a trebalo je i svima staviti do znanja, čija je.

Nakon toga, taj uspeh se nekako morao i obznaniti,  činilo mu se kao da ništa nije postigao ako to ostali ne saznaju, kako bi mu se divili i zavideli mu. Nije ni na kraj pameti imao ideju o životu s njom, bila je izazov s kojim  je trebalo završiti nakon zasićenja. A sa dotadašnjim iskustvom nije ni mogao pojmiti koliko  ta žeđ može biti beskrajna.

Muškarci iz firme su to nekako osetili i pozvali su ga na neko druženje i uz čašicu jezik se sve brže odvezivao  a slast pobede je davala zamah priči. Tek, svi su saznali kakva je opasna ljubavnica došla u njihov kolektiv i svi detalji te strasne veze su postali tema dana.

Nikad nije saznao kako je ona na to reagovala.  Možda je i znala, ali nije marila, imala je veći cilj. Osvojiti ga zauvek i promeniti mu navike,  njegova porodica je nije brinula, znala je da je našla poslušnog muškarca koji više neće moći bez nje i onoga što ih je spojilo.

Stvari među njima su se odvijale brzinom svetlosti i umesto da se vraća kući s posla, sve češće je spavao u njenom stanu i razvod  je bio na vidiku. A, ona  je samo sijala srećna što sve ide po planu.

Njegovi drugovi su, zavideći mu što uživa u takvoj ženi, često   prepričavali zgode iz njihove intime i čekali priliku da i oni dođu na red. Umesto toga, došla je pozivnica za svadbu.

Znajući da je već imao stabilan brak sa ozbiljnom ženom, počeli su da ga upozoravaju  da ne žuri, da njegova divna supruga to ne zaslužuje...

Sve je bilo uzalud. On se zaljubljen do srži već preselio kod Katarine i ne misleći mnogo na ženu i sina, na njihovu tugu i  na opomene koje su stizale iz šire porodice.

Oni su nastavili da žive svoj novi život  pokrenuti snagom strasti. Bili su  presrećni i radili su svoj  posao sa mnogo elana i sve je krenulo u najlepšem pravcu. Nije tu bilo mesta za okretanje unazad i tugu bližnjih.

 Dolazilo je vreme kad se svako zbog opštih promena u društvu morao baviti svojim problemima, a ne njima.

 A, onda se posle nekoliko godina ispunjenih strašću i lepotom zamajac života zanjihao u suprotnom pravcu i njihova sreća je počela da tamni. Počeli su sukobi između Jovana i Katarine, ona ga se na neki način već bila zasitila, smetalo joj je što nije ambiciozan, njen tempo je bio drugačiji i sve češće su se ozbiljno sukobljavali.

 On je tek nekako uspeo da ponovo uspostavi odnos sa sinom koji ga je bio sasvim  odbacio, pateći što ga je zapostavio. A, nemir je stalno pokretala i griža savesti zbog bivše supruge koja ničim nije bila zaslužila da je tako bezočno  napusti. U krajnjem slučaju, oni su pre svega bili dva dobra prijatelja, i sigurno mu nije oprostila što joj nije sve otvoreno rekao, možda su to nekako mogli skupa prevazići, umesto što je otišao bez reči. Njegovi nervi  počeli su vidno  da popuštaju, sve više mu je falio onaj stari mir, ona tiha supruga koja nije zahtevna i ne traži više od onog što on može dati.

Katarina je potom iznenada izgubila sina iz prvog braka koji je imao lične traume i sve je postalo  besmisleno. Oboje su se prepustili sopstvenim tugama i više ni u čemu nisu bili skupa. Činilo se kao da su izgoreli u strastima koje su im promenile život a koje su bile osnov njihove veze. U njihov dom  uvukao se muk.

Jovan je sve češće zaboravljao da popije lekove  za povišeni pritisak koji mu je ozbiljno pretio, a ona ophrvana svojim bolom nije stizala da ga kontroliše kao ranije. Tek jednog dana  je na poslu pao bez svesti i jedva su ga spasli. Doživeo je moždani udar i ostao nepokretan.

Dušanka koja se nije ponovo udala i ostala da živi sa sinom  i od sećanja na dane svog, kako je verovala savršenog raka, bila je duboko dirnuta njihovim tragedijama i zajedno sa sinom uskakala je kad god je mogla da im pomogne. Više pred sobom nije videla muža koji ju je izdao ni ženu koja ga je preotela nego dva nesrećna ljudska bića kojima je bila potrebna pomoć.

Tek kad bi iza sebe čula šapat prolaznika dok bi ga u kolicima vodila u šetnju po parku, koji bi je podsetio na to, ona bi se nekad samo nasmešila, nekad samo pustila suzu za njima i za sobom, a život se morao živeti onako kako date okolnosti nametnu  što je ionako bilo njeno  ubeđenje i potvrđeno životno iskustvo.







PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"