O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKOLUMNA


















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Šuković
Marija Viktorija Živanović
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Milenković
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


SAZVUČJE BOJA I VETROVA U SLIKAMA LIKE

Gordana Jež Lazić
detalj slike: KRK Art dizajn



SAZVUČJE BOJA I VETROVA U SLIKAMA LIKE

                                               

(O pejzažima Ljubice Njegovan Vučinić)


 Gordana Jež Lazić

 

Ljubica Njegovan Vučinić u svet slikarstva zakoračila je pre više od tri decenije, 1987.g, da bi se samo tri godine kasnije predstavila prvom samostalnom izložbom, u Zagrebu 1990, potom i drugom 1991.g. Nošena stihijom rata, svoj životni i umetnički put nastavlja u Beogradu, gde se prvi put predstavlja 1997.g. u Biblioteci grada Beograda, izložbom „Plitvice u srcu, srce u Krajini“, po kojoj je snimljen i dokumentarni film.



Do danas broji devet samostalnih i preko osamdeset kolektivnih izložbi. Slike joj se nalaze diljem sveta, u Kanadi, Francuskoj, Nemačkoj, Austriji... Jedna slika Ljubice Njegovan Vučinić nalazi se u Ambasadi Japana u Beogradu, jedna u našoj ambasadi u Zagrebu, jedna u Mitropoliji zagrebačko-ljubljanskoj. A ono što je zajedničko svim njenim slikama jesu žive boje zavičaja.



Rođena u Krbavici (Korenica), samo 17 km udaljenoj od Plitvičkih jezera, ova čudesna pejzažistkinja duboko je ukorenila svoje motive u lički kamen, vetrove i snegove s Plješevice, stare kuće, drvo, šumu, jezero, cveće. Ali ne i u čoveka. Njeni pejzaži otvaraju deo po deo prirode duboko u atmosferi određenog doba godine, i to dnevnoj, kada kolorit dolazi do punog izražaja.



Upravo punoća boje i oblika daje ovim pejzažima blagu renesansnu notu. Možda čarolija ovih pejzaža i jeste u nekoj vrsti preporoda. Za razliku od renesansne, njena linija je ekspresionistički nervozna, ali i meka, i obla, stopljena sa nanosima boje kao sa nanosima snegova s Plješevice. Kao da izranja iz guste magle sećanja, ali ne zamućeno, nego svom paletom boja jasno, čvrsto i postojano, kao lički kamen s kojeg je slikarka potekla. Bedem nezaborava.



Novi vidici geologije Like sa prostorne i vremenske distance čoveka koji iznova rađa sopstveni koren u slici, kao preporod sopstva i velelepnu zadužbinu potomstvu i rodu. Ali bez preterivanja, bojom romantičarski raskošno, motivima plastično, realistično, živo, opipljivo. Iz pitoreskne idile prirode izbija harmonija, sazvučje boja i vetrova.



Nemoguće je oteti se utisku sveprisutnosti neba u treperavoj svetlosti i prelivanju boja u ovim pejzažima, što podseća na reči jednog od najistaknutijih impresionista Pjera Ogista Renoara: „Sneg nije samo beo, nego i plav zbog odraza neba, trava nije samo zelena, nego i žuta, zbog sunca, plava zbog neba i tako u beskraj“. Te neponovljive trenutke slikarka postiže i blagim kontrastima blještavo svetlih i tamnijih komplementarnih boja.



Njeni snegovi zaista jesu gotovo plavi i na horizontu se prelivaju u nebeski svod, ako ima melanholije u njenim pejzažima, onda je ona u tom oticanju u beskraj vaseljene. Potpuna izostavljenost čoveka u bilo kojem segmentu slike nadomeštena je čestom simbolikom drveta, koje – često usamljeno – asocira  ne samo na tragičnu usamljenost uzvišenih duhova, usud umetnika, nego i na porodično stablo, genezu koja svoje utemeljenje ima upravo tamo, u ličkom kamenu.



Ta saživljenost sa prirodom predstavlja i njenu slikarsku odu izgubljenom zavičaju, kojom pokušava da sklopi mozaik nenadoknadivog gubitka uspomena za generacije potomaka, svojih i svoga naroda. Pejzaži Ljubice Njegovan Vučinić su svojevrsne projekcije sećanja, obezljuđeni, sa malim, skromnim kućama praznih prozora – uvek su to dve male crne rupe iza kojih se sluti davno ugaslo ognjište – nose čitav splet prigušenih osećanja prognanog čoveka.



Otud u kompoziciji njenih pejzaža jedinu dinamičnu notu nose vetrovi, vidljivi u pokretima krošanja, ili je to nebesni dosluh umetnika sa svojim  korenom, dijalog vođen nekim nemuštim jezikom vetrova. S druge strane, motiv jezera dominira plavetnilom, tu je kompozicija potpuno podređena boji, uhvaćenom trenutku stapanja svetlosti ne samo po površini, nego i duboko sa slojevima vode.



Moglo bi se reći da se u pejzažima Ljubice Njegovan Vučinić ekspresivni izraz razvio iz primesa romantičarskog i impresionističkog, ali nadasve ona je potpuno svoja, obdarena izuzetnim senzibilitetom za slikanje pejzaža, ali i izuzetnim darom da se uzdigne visoko iznad vremena u kojem je razvila svoj dar i na najlepši način izrazi svoj patriotizam. Slikajući prirodu iz koje je ponikla, Ljubica Njegovan Vučinić ostavlja svoj istorijski trag u vremenu, graciozno, dostojanstveno i odvažno.

 

     

                                                                                               




Foto: privatna arhiva umetnice



PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"