detalj slike: KRK Art dizajn

 

PREDGOVOR romanu Veličanstveni izvor, Ajn Rend (Ayn Rand)

 (sa engleskog na hrvatski prevela Nada Paliković)

 Mnogi su me pitali što osjećam s obzirom da Veličanstveni izvor doživljava dvadeset peto izdanje. Ne osjećam ništa posebno, možda samo nešto nalik tihom zadovoljstvu. U vezi s tim, moj odnos prema literaturi najbolje opisuje izjava Victora Hugoa: "Ako kao autor moram pisati samo za svoje suvremenike, slomit ću pero i baciti ga."

Postoje pisci, kojima pripadam i sama, koji žive, misle i stvaraju neograničeni trenutkom. Romani, u pravom smislu te riječi, nisu napisani kako bi nestali za mjesec ili godinu. Ipak, mnogima se to dogodi, pisani su i tiskani poput časopisa i blijede jednakom brzinom, što je jedan od najtužnijih aspekata današnje književnosti i najjasnija optužba dominirajuće estetike: krajnje limitiranog žurnalističkog naturalizma koji se svojim tekstovima neartikulirane panike našao na kraju slijepe ulice.

Dugovječnost - najdominantnija, iako ne isključiva osobina - prerogativ je književne škole koja doslovno više ne postoji - romantizma. Ovo nije mjesto za raspravu o prirodi romantizma, ali dopustite mi izjavu - romantizam je konceptualna škola umjetnosti. On se ne bavi trivijalnostima trenutka, nego izvanvremenskim, temeljnim, univerzalnim problemima i vrijednostima čovjekove egzistencije. Romantizam ne zapisuje i ne fotografira; on zamišlja i kreira. Za njega nisu važne - govoreći riječima Aristotela - stvari kakve jesu, već onakve kakve bi mogle i morale biti.

Za one koji drže kako je relevantnost sadašnjice od presudna značaja, dodat ću upravo zbog doba u kojemu živimo, kako nam nikada nije bila potrebnija projekcija onoga kakve bi stvari morale biti.

Ne impliciram ovime kako sam znala, u doba pisanja romana, da će doživjeti dvadeset pet godina ponovljenih izdanja. Nisam razmišljala ni u kakvom vremenskom okviru. Znala sam samo kako je to knjiga koja bi trebala živjeti. I ona živi.

Ali, to sam znala i prije dvadeset pet godina, znala sam to i u doba kada je dvanaest izdavača odbilo Veličanstveni izvor s objašnjenjem kako je knjiga "previše intelektualna", "previše kontroverzna", kako se neće prodavati jer za nju ne postoji publika, i to je tužan dio njezine povijesti, vrlo mučan za mene. Spominjem to zbog drugih pisaca mojega kova, koji će voditi istu bitku, kao podsjetnik da je moguće - usprkos svemu.

Ne želim ponavljati priču o objavljivanju Veličanstvenog izvora, ali bilo bi mi nezamislivo govoriti o njemu, ili bilo kojem dijelu njegove prošlosti, a ne spomenuti čovjeka koji je moje pisanje učinio mogućim - mojega supruga Franka O'Connora.

U drami Ideal, koju sam napisala u ranim tridesetim, glavna junakinja, filmska zvijezda, govori u moje ime kada kaže: "Želim vidjeti realnu, živu, za trajanja mojih dana, onu veličanstvenost koju stvaram kao iluziju. Želim je realnu. Želim znati kako netko, negdje, želi isto. U suprotnome, kakva je korist od svijesti o njezinu postojanju, od rada, od izgaranja zbog nemoguće vizije? I duhu je potrebno gorivo. I on može presušiti."

Frank je bio gorivo. On mi je pružio, za trajanja mojih dana, realitet onog osjećaja življenja iz kojega je kreiran Veličanstveni izvor - i pomogao mi očuvati ga kroz dugi niz godina, kada oko nas nije bilo ničega osim sive pustoši ljudi i događaja koji su izazivali samo prezir i revolt. Osnova naše veze leži u činjenici kako nijedno od nas nikada nije došlo u iskušenje pristati na bilo što manje od onoga što je zbilja Veličanstvenog izvora. I nikada neće.

Ako u meni uopće postoji naturalistički pisac, onaj koji bilježi "stvarne" dijaloge, onda je to istina samo u odnosu na Franka. Na primjer, jedna od ilustrativnijih rečenica Veličanstvenog izvora nalazi se na kraju druge knjige kada, na Tooheyjevo pitanje: "Zašto mi ne kažete što mislite o meni?" Roark odgovara: "Ali, ja o vama ne mislim." Ta rečenica bila je Frankov odgovor drugačijoj osobi u sličnom kontekstu.

"Zašto bacaš bisere pred svinje?" rekao mi je Frank u vezi mojega profesionalnog položaja. Tu sam rečenicu dala Dominique na Roarkovu suđenju.

Ne osjećam se često obeshrabrenom, ali kada mi se to svejedno dogodi, ne traje dulje od jutra. Ipak, postojala je jedna večer, za vrijeme pisanja Veličanstvenog izvora kada sam osjećala toliko duboku indignaciju prema stvarima "kakve jesu" da mi se činilo kako nikada neću skupiti energiju i približiti se stvarima "kakve bi morale biti". Frank je te noći satima razgovarao sa mnom i uvjerio me kako čovjek ne može prepustiti svijet onima koje prezire. Prije nego je završio, moja obeshrabrenost je nestala i više se u tom opsegu nikada nije vratila.

Uvijek sam bila protiv običaja posvete knjiga; smatrala sam kako je knjiga namijenjena svakom čitatelju koji je nje dostojan. Ipak, rekla sam Franku da ću mu posvetiti Veličanstveni izvor, jer ga je on spasio. I jedan od mojih najsretnijih doživljaja bio je izraz njegova lica, dvije godine kasnije, kada je, vrativši se kući, ugledao probni otisak rukopisa na čijoj je prvoj stranici jasnim, čistim slovima pisalo: Franku O'Connoru.

Pitaju me jesam li se promijenila u posljednjih dvadeset pet godina. Ne, ista sam - samo intenzivnija. Moja osnovna uvjerenja, moj pogled na život i na čovjeka, od kada pamtim, ostali su isti, samo se moje znanje o svemu povećalo i u omjeru i u preciznosti. Kakav je moj današnji sud o Veličanstvenom izvoru? Ponosna sam na njega isto koliko i onoga dana kada sam dovršila pisanje.

Je li Veličanstveni izvor pisan s namjerom predstavljanja moje filozofije? Ovdje bih citirala dio predavanja Cilj mojega pisanja koje sam održala na Leviš i Klark koledžu (Lewis & Clark Colegge) 1. listopada 1963: "Motiv i smisao mojega pisanja je projekcija idealnog čovjeka. Portret moralnog ideala moj je najviši književni cilj, cilj sam po sebi, i sve didaktičke, intelektualne i filozofske vrijednosti sadržane u ovom romanu, samo su sredstva."

Dopustite mi istaknuti: moja namjera nije filozofsko prosvjećenje čitatelja... Moja namjera, pravi razlog i osnovni pokretač portret je Howarda Roarka (ili junaka Pobunjenog Atlasa) kao cilj sam po sebi...

Ja pišem - i čitam - priče radi... Osnovna provjera svake priče je: "Želim li susresti ovakve likove i promatrati ovakve događaje u stvarnom životu? Je li ova priča doživljaj vrijedan iskustva? Je li zadovoljstvo uživljavanja u ove likove vrijedno samo po sebi...?"

Budući je moja namjera bila predstaviti idealnog čovjeka, morala sam definirati i prikazati uvjete koji ga čine mogućim i koje njegovo postojanje zahtijeva. Čovjekov karakter proizvod je njegovih premisa i zato je trebalo odrediti i predstaviti one vrste vrijednosti i one polazne pretpostavke koje stvaraju karakter idealnog čovjeka i koje motiviraju njegov rad; dakle, morala sam definirati i postaviti racionalni etički kodeks. Kako je čovjek društveno biće, morala sam uspostaviti socijalni sustav u kojemu idealan čovjek može egzistirati i funkcionirati - slobodan, produktivan, racionalan sustav koji zahtijeva i nagrađuje najbolje u svakome čovjeku, što je očigledno u zadanom trenutku bio (laissez faire) kapitalizam.

"Ipak, ni politika ni etika ni filozofija nisu same po sebi cilj, ni u životu, ni u literaturi - samo je Čovjek cilj sam po sebi."

Postoje li neke značajne promjene koje bih željela unijeti u Veličanstveni izvor?

Ne, i zato tekst ostavljam nedirnutim. Neka ostane onakav kakav je napisan. Postoji jedna minorna greška i jedna možda dvosmislena rečenica koju bih željela razjasniti, stoga ih ovdje spominjem.

Greška je semantička: upotreba riječi "egotist" u Roarkovu govoru na sudu, gdje je trebalo pisati "egoist". Grešku je prouzročilo moje oslanjanje na rječnik koji daje toliko nejasna objašnjenja ovih riječi da mi se učinilo kako je "egotist" bliži značenju koje sam tražila (Webster's Daily Use Dictionary, 1933.). (Moderni filozofi, kad smo već kod toga, snose veću krivnju od leksikografa u odnosu na ove termine).

Rečenica koja se može pogrešno protumačiti iz Roarkova je govora: "Od ove najjednostavnije potrebe, do najviše religijske apstrakcije, od kotača do nebodera, sve što mi jesmo, i sve što imamo, proizišlo je iz jednoga, jedinstvenog svojstva čovjeka – sposobnosti mišljenja."

Navedeno se može pogrešno shvatiti kao uvod u religiju ili u religiozne ideje. Sjećam se kako sam pišući, oklijevala oko ove rečenice i zatim odlučila kako su i Roarkov i moj ateizam, kao i ukupni stav knjige toliko očigledni da ih nitko ne može pogrešno razumjeti, osobito stoga što sam naglasila kako su religijske apstrakcije proizvod ljudskoga mozga, a ne natprirodnih sila.

Ipak, problem ovakve vrste ne bi trebalo ostavljati otvorenim za pretpostavke. Moja izjava nije se odnosila na religiju općenito, već na posebnu kategoriju apstrakcije, najuzvišeniju od svih, na koju je religija stoljećima polagala monopol: etiku - ne na određeni sadržaj religijske etike, već na sam pojam "etike" kao područja vrijednosti, čovjekova koda o dobru i zlu, s emocionalnim konotacijama o veličanstvenosti, uzvišenosti, plemenitosti i dubokom poštovanju, koje ulaze u područje ljudske vrijednosti, ali ih je religija uzela pod svoje.

Isti smisao i značenje, ista namjera i stav mogu se primijeniti na još jedan odlomak u knjizi, kratak dijalog između Roarka i Hoptona Stoddarda. Izvađen iz konteksta, ovaj dijalog također može izazvati nesporazume:

"Vi ste duboko religiozan čovjek, gospodine Roark, na vaš vlastiti način. Ja to vidim u vašim građevinama."

"Istina je", odgovorio je Roark.

U kontekstu te scene, međutim, značenje je jasno: radi se o Roarkovoj potpunoj predanosti vrijednostima, najvišim i najboljim, predanosti idealu na koji se odnosi Stoddardov komentar (pogledati objašnjenje prirode nacrta sakralnog objekta). Gradnja Stoddardova hrama i suđenje koje slijedi eksplicitno iznose tu ideju.

Ovo me dalje vodi u širu problematiku stava prisutnog u svakoj rečenici Veličanstvenog izvora koji se mora razumjeti ako se želi objasniti uzrok njegove dugotrajne popularnosti.

Religijski monopol na polju etike učinio je iznimno teškom komunikaciju s emocionalnim značenjem i njezinu primjenu u racionalnom životu. Jednako kao što je zauzela područje etike, okrećući moral protiv čovjeka, religija je uzurpirala i najviše moralne koncepte jezika, stavljajući ih izvan ovoga svijeta i izvan čovjekova dosega. "Egzaltacija" najčešće podrazumijeva emotivno stanje koje se postiže uživljavanjem u natprirodno. "Obožavanje" ima značenje emocionalnog iskustva odanosti i posvećenosti nečemu većem od čovjeka. "Uzvišenost" je sveti respekt koji se doživljava samo na koljenima. "Sveti" znači superioran i nedodirljiv ovozemaljskim problemima. I tako dalje.

Ali ovi pojmovi imenuju stvarne emocije, u njima ne postoji nikakva natprirodna dimenzija; oni su doživljaj uzdignuća i sjaja, bez samoponiženja koje zahtijeva religijska definicija. Što je onda njihov izvor ili veza s realnošću? To je čitavo emocionalno područje čovjekove predanosti moralnom idealu. Smješteno izvan samodegradirajućeg aspekta koji je uvela religija, ostalo je bez identiteta, bez koncepta, jezika i priznanja.

Upravo ta najviša razina čovjekovih emocija mora biti izbavljena iz mraka misticizma i vraćena svojem pravom objektu - čovjeku.

U tom smislu, s istom namjerom te s istim značenjem, želim identificirati osjećaj življenja dramatiziran u Veličanstvenom izvoru kao obožavanje čovjeka.

To je emocija koju malo, vrlo malo njih - doživljava neprestano; neki ljudi je iskuse u rijetkim, svijetlim trenucima koji nestaju ne ostavljajući traga; neki ne znaju o čemu uopće govorim; neki znaju i žive svoje živote fanatično pokušavajući pogasiti sve iskre koje ugledaju. Nemojte miješati "obožavanje čovjeka" s mnogim pokušajima koji umjesto oslobađanja moralnosti od religije i vraćanja u polje razuma, zamjenjuju sekularno značenje najgorim, najiracionalnijim elementima religije. Postoje, na primjer, mnogobrojne inačice modernog kolektivizma (komunizam, fašizam, nacizam, nacionalizam, itd.), koje su u potpunosti za očuvanje religiozno-altruističke etike, osim što umjesto žrtvovanja "Bogu" od čovjeka očekuju žrtvovanje "Društvu". Postoje mnoge škole moderne filozofije koje, odbacujući zakon identiteta objavljuju kako je realnost nedefinirani tijek kojim upravljaju čuda i nepredvidljiv hir - ne "Božji" nego ljudski ili "Društveni". Ovi neomistici nisu obožavatelji čovjeka; oni su samo sekularni mrzitelji ljudi jednako kako su to bili i njihovi mistični prethodnici.

Još suroviji oblik iste mržnje predstavljaju ograničeni, takozvani "statistički" mentaliteti koji, nesposobni shvatiti značenje čovjekove volje, objavljuju kako čovjek ne može biti predmet obožavanja jer oni nikada nisu sreli nijedan primjerak vrijedan toga.

Obožavatelji čovjeka, u mojem osobnom značenju, oni su koji u čovjeku vide najviše potencijale i bore se za njihovo ostvarenje. Mrzitelji čovjeka doživljavaju ga kao bespomoćnu, pokvarenu kreaturu, dostojnu prezira, nastojeći ga spriječiti da uopće otkrije suprotno. Ovdje je važno zapamtiti kako postoji samo jedna izravna, introspektivna spoznaja o čovjeku - ona koju svatko posjeduje o sebi.

Još preciznije, esencijalna razlika između ove dvije grupe je u veličanju čovjekove samosvijesti i potpunoj svetosti njegove ovozemaljske sreće, nasuprot čega stoji namjera onemogućavanja i prvog i drugog. Većina čovječanstva troši svoje živote i psihičku energiju negdje između ovih krajnosti, u očajničkom naporu ne imenovanja problema. Što ne mijenja prirodu problema.

Možda je najbolji način komunikacije sa smislom života predstavljenog u romanu Veličanstveni izvor, citat koji je stajao na početku mojega rukopisa, ali koji sam kasnije izostavila. Sada, kad mi se ukazala mogućnost objašnjenja stavova i ideja, drago mi je ponovno ga upotrijebiti.

Izbacila sam taj citat zbog svojega dubokog neslaganja s filozofskim postulatima njegova autora Fridriha Ničea (Friedricha Nietzschea). U filozofskom smislu, Nietzsche je iracionalni mistik. Njegova metafizika temeljena je djelomično na "Byronu" i mistično "malevolentnom" univerzumu; njegova epistemologija podčinjava razum "volji" ili osjećaju, instinktu, podrijetlu i urođenim osobinama karaktera. Ali kao pjesnik on ponekad (ne uvijek) projicira briljantan osjećaj čovjekove veličine, izražen emotivnim, ne intelektualnim terminima.

Ovo je posebno točno u odnosu na citat koji sam izabrala. Ja ne odobravam njegovo literarno značenje, proklamiranje neobranjive teze o psihološkoj zadatosti. Ali ako se shvati kao poetska projekcija emocionalnog iskustva (i ako se u intelektualnom smislu zamijeni koncept stečene "osnovne premise" s konceptom urođene "fundamentalne sigurnosti"), ovaj citat komunicira s unutarnjim stanjem povišene samosvijesti i time sažima emotivne posljedice za koje Veličanstveni izvor daje racionalnu i filozofsku osnovu.

"Nisu postupci nego uvjerenja ono što presuđuje i određuje poredak stvari - upotrijebimo još jedanput staru religioznu formulu s novim i dubljim značenjem - to je neka fundamentalna sigurnost koju plemenita duša ima o sebi, nešto za čime se ne traga, što se ne može naći i, vjerojatno, ni izgubiti. - Plemenita duša uzvišena je sama po sebi.- " (Fridrih Niče (Friedrich Nietzsche), S onu stranu dobra i zla)

Ovakvo viđenje čovjeka vrlo je rijetko izraženo u ljudskoj povijesti. Danas je gotovo nepostojeće. Ipak, ovakvo viđenje je ono s čime - u različitim gradacijama čežnje, želje, strasti i očajne konfuzije - najbolji među mladim ljudima započinju život. Za većinu to čak nije stav ili svijest, već maglovit, poluslijep, nedefiniran osjećaj sačinjen od sirova bola i neopisive sreće. To je osjećaj golema iščekivanja, osjećaj kako je život važan, kako su velika ostvarenja moguća, kako su prekrasne stvari ispred nas.

Nije u prirodi čovjeka, niti u prirodi bilo kojega živog stvora, započeti odustajanjem, pljuvanjem u vlastito lice i proklinjanjem postojanja; za to je potreban proces propadanja čiji intenzitet varira od čovjeka do čovjeka. Neki odustaju pri prvom susretu s teškoćama; neki se prodaju; neki propadaju postupno, skoro neprimjetno gubeći žar, nikada ne shvativši kada i kako su ga izgubili. Svi oni zatim nestaju u beskrajnoj pustoši starijih koji im neprestano govore kako je zrelost u odustajanju od vlastita razuma, kako je sigurnost u napuštanju vlastitih vrijednosti, kako je praktičnost u gubitku samopoštovanja. Ipak, neki odolijevaju i nastavljaju, znajući kako se taj žar ne smije iznevjeriti, učeći kako mu dati oblik, smisao i realnost. I kakva god bila njihova budućnost, u zoru svojih života oni tragaju za plemenitom vizijom čovjekove prirode i vrhuncem životnih mogućnosti.

Vrlo je malo znakova na tom putu – Veličanstveni izvor jedan je od njih.

Ovo je jedan od osnovnih razloga njegove dugotrajne popularnosti: on je potvrda duha mladosti, on je slavljenje čovjeka, on pokazuje koliko je toga moguće.

Nije važno što će samo nekolicina iz svake generacije tražiti i ostvariti pravi, potpuni potencijal čovjeka, i što će ga ostali izdati. Ta nekolicina pokreće svijet, dajući životu njegov pravi smisao, i ta nekolicina je uvijek bila cilj mojega pisanja. Ostali nisu moja briga – oni neće izdati mene niti Veličanstveni izvor, već samo svoje vlastite duše.

Ayn Rand Njujork, svibnja 1968.

Napisano povodom dvadeset petog jubilarnog izdanja. 

Klikom na sliku dobićete stranicu sa koje možete preuzeti roman u PDF formatu. 

Роман Величанствени извор Ајн Ренд - Ayn Rand

PODELITE OVAJ TEKST NA: