|
|
|
NIJE OVO SVE ZEMALJSKO: IMA NEŠTO NEBESNOGA (ČETVRTI DEO)  | Goran Maksimović | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
Treći dio možete pročitati OVDJE
„NIJE OVO SVE ZEMALjSKO:IMA NEŠTO NEBESNOGA“Još jednom o junakinjama u Njegoševom djelu(Napisano povodom 170 godina od upokojenja vladike i pjesnika Petra II Petrovića Njegoša)
Prof. dr Goran Maksimović
Prema ocjeni mnogih tumača Ruža Kasanova je „najnesrećnija junakinja“ Gorskog vijenca, a njenu pogibiju Jaša Prodanović u jednoj raspravi iz 1925. godine naziva „grešnim ubistvom“.[1] Istovremeno je ona i jedna od tipičnih ženskih sudbina čitavog Njegoševog djela. Komentarišući stihove, iskaze crnogorskih glavara, povodom Ružine sudbine: „Ne zna žena ko je kakve vjere;/ stotinu će promijenit vjerah/ da učini štp joj srce žudi“, Slobodan Tomović je naglasio negativan stav patrijarhalnog kolektiva prema ženama: "Žena u čovjeku vidi prvenstveno muškarca, nju ne interesuje njegovo porijeklo, uvjerenje ili religija. Cjelokupni projekat življenja žena povezan je sa srcem, emocijama, a ne s razmišljanjem. I ovo je jedna od široko rasprostranjenih zabluda o prirodnim sklonostima žena, a nastala u društvu snažne borbene tradicije gdje je dominirao kult muškarca – ratnika. Njegoš, svakako, nije dosljedan tom uvjerenju; upravo je, u okviru istog djela, pokazao kako i žene mogu da njeguju snažna patriotska osjećanja, uvođenjem na političku scenu sestre Batrićeve".[2] Martinovići su zakasnili na cetinjsku skupštinu srpskih glavara sa prostora Crne Gore, a o tome nas izvještava Tomaš Martinović, jer su se nagnali u potjeru za otetom mladom ženom Ružom Kasanovom, koju je njenom ljubavnom voljom oteo bio Mujo Alić, turski kavazbaša. Pored toga što saznajemo da su prilikom potjere za turskim otmičarima, Martinovići ubili oba brata Alića, saznajemo i da su pri tome grdno sagriješili jer su nenamjerno ubili i nesrećnu nevjestu. Kroz iskaz kneza Rogana o prevrtljivoj ćudi ženskoj kao smiješnoj raboti: "Ne zna žena ko je kakve vjere;/ stotinu će promijenit vjerah/ da učini što joj srce žudi";[3] koja predstavlja tipični epski pogled na moralni karakter nevjerne žene, u Gorskom vijencu se otvara i još jedna krupna i bolna tema srpskog društva na prostoru Crne Gore: njegova podijeljenost na "starince" i "došljake". Kasan je bio starinac u Bajicama, a došljaci su prezirali starosjedioce i smatrali za veliku sramotu udaju svojih sestara za njih: „U selu Bajicama je još živo predanje o udaji Ruže za Kasana i o ovoj otmici“.[4]Otuda Martinovići kao došljaci, ma koliko bili neraspoloženi prema Ružinom bjekstvu s poturicom, imaju razumijevanja za njenu emotivnu pobunu, smatraju Kasana za bruku nevaljalu, za nekoga ko je nedostojan ljepoti i srcu jedne takve mlade žene, te proklinju one koji su dali Ružu za Kasana, jer je "zatvorila vilu u tamnicu".[5] Tomaš Martinović zato i naglašava da je Ružu ugrabio bio Srbin, da ne bi glave ni obrnuli zbog toga, već bi je pustili da pronađe sreću s drugim muškarcem. Milosav Babović naglašava da replikom „zatvorila vilu u tamnicu“, Njegoš kao „pesnik brani pravo lepote da ne pripada nedostojnom“.[6]Krsto Pižurica, u pomenutom ranom ogledu o ženama u Njegoševom djelu, objavljenom 1966. godine, povodom nesrećne sudbine Ruže Kasanove, pokazuje razumijevanje za njene postupke i izvodi sljedeći opšti zaključak: "U Gorskom vijencu nema 'pozitivnih' i 'negativnih' ženskih likova. Sve su na svoj način plemenite, odvažne i hrabre, neke spremne na samoodricanje do mjere pred kojom ljudski dah zastaje. On je u ženi gledao, prije svega, majku, člana porodice, čiji su poslovi specifični, a položaj otežan surovošću života u kome se kretala. Ona nije nestalna u osjećanjima, niti prevrtljiva u zadovoljavanju svoji prohtjeva".[7] Kad je riječ o Ruži Kasanovoj svakako je jasno da su pojedine ocjene ove junakinje kao osobe „labilne prirode“ i „slabog karaktera“ preoštre i jednostrane. Ako je posmatramo u kontekstu romantičarske poetike, Ruža Kasanova nije ni "najnegativniji lik", niti je "oličena slabost ženske prirode", već je to Njegošev nagovještaj stvaranja prave nesrećne romantične junakinje u Gorskom vijencu, koja se bori za pravo da voli sa strašću i da joj ta ljubav i strast budu uzvraćeni istom mjerom. Šteta je što taj nagovještaj nije umjetnički razvijen u svoj punoći emocija, koje je ova junakinja očigledno nosila u sebi i koja je imala snage da se zbog prava na ostvarenje istinskih strasti otme okovima epskih predrasuda srpskog etosa sa prostora Crne Gore, te da se izbori da slijedi glas svoga srca i svoje duše, uprkos strašnim posljedicama i kazni koja je svakako bila neminovna.
Ukazujemo ovom prilikom i na još jednu kategoriju žena/djevojaka/majki u Gorskom vijencu, a koje se pominju u stihovima epskih pjesama (Hazreti Fatima, Kosa Smiljanića, Turkinja Hajka, Mara Ivanbegovica). Niko ih od pomenutih tumača ženskih likova u Gorskom vijencu nije posebno izdvajao, ali se svakako pojavljuju u pojedinim komentarima stihova ovoga djela. Na primjer, sve tri pomenute žene, pominju se prilikom natpjevanja crnogorskih i turskih svatova, koji su zajedno ženili Sulja Mustafića, dilber Fatimom, „sinovicom s Oboda kadije“. Svat Turčin pjeva o Fatimi, četvrtoj kćerki proroka Muhameda, koju je dobio sa prvom mu ženom Hatidžom. Fatima je jedina nadživjela oca, a ovdje u pjesmi je dovedena u vezu sa Ilderimom, tj. sultanom Bajazitom, što je očigledni anahronizam, tako da Slobodan Tomović vjeruje da Fatimino pominjanje ima preneseno značenje i može se dovesti u vezu sa sljedbenicima njenog muža „šijat-Alije“, sa kojima se Bajazit kao pripadnik sunitske muslimanske grupacije, morao razračunavati.[8] U drugoj pjesmi „svata Turčina“, govori se o Aliji Đerzelezu i Budalini Talu, koji pokušavaju da uhvate mlade i lijepe djevojke Kotarke, koje su im se razbježale, tako da ih pjevač posebno opominje da ne smiju ostaviti djevojku Kosu: „Ne ostavte Kosu u kavure - / takvo voće nije za kavure“.[9] Slobodan Tomović komentariše da se radi o glasovitoj ljepotici Kosi Smiljanića, koju je već opjevao narodni pjevač: „Al' kakva je Kosa Smiljanića!/ Što je zemlje na četiri strane/ da je ljevše u svijetu nema“.[10] Treća pomenuta junakinja, Hajka djevojka, pominje se u pjesmi „svata Crnogorca“, a otima je Komnen barjaktar iz Ravnih Kotara, za svoga brata senjskog kapetana Iva Senjanina. Ovom prilikom Slobodan Tomović u komentaru naglašava da je ovaj „motiv preuzet iz epske pjesme Ženidba Iva Senjanina“.[11]
U trećoj pjesmi kola, koje se oglašava na drugoj skupštini u Gorskom vijencu, posebno je dramatično opisana tragična sudbina kneginje Mare, supruge posljednjeg zetskog gospodara Ivanbega Crnojevića. Taj tragizam je sadržan u činjenici da je njen sin Staniša, bio poslat u Carigrad kao talac, a onda je tamo prihvatio islam i pod imenom Skenderbega se vratio sa turskom vojskom da porobi otadžbinu. Otuda kolo posebno naglašava stihove te doživljene i nezapamćene majčinske tragedije: „Ljuta kletva pade na izroda!/ Prokle mati od nevolje sina,/ te kneginja Ivanbegovica,/ prokle Mara svog sina Stanišu,/ progrize joj sisu u posanje,/ rajsko piće prosu u njedrima“.[12] Važno je ovom prilikom naglasiti da su navedeni stihovi utemeljeni na stvarnoj faktografiji. Kako nam to svjedoči naprije Milan Rešetar, a kasnije su preuzeli i drugi komentatori Gorskog vijenca, sve do Vida Latkovića: „Marija (Mara) je bila žena Ivanbega Crnojevića, a Staniša je bio njihov treći sin koga je „otac 1485. poslao s nekoliko svojih ljudi u Carigrad, bez sumnje kao taoca, i tamo se Staniša zajedno sa svojim drugovima poturči i tada prozva Skenderbegom; od 1514. do 1528. upravljao je Crnom Gorom kao turskim sandžakom“.[13] Međutim, sa tim komentarom nije bio saglasan Nikola Banašević, koji je iskazao mišljenje da „Marija (Mara) nije bila žena, nego majka Ivan-bega, a sestra Đurđa Kastriota, Skender-bega. Ivan-begova žena bila je Gojislava, kći albanskog velikaša Đura Arijanita“.[14] Nezavisno od navedenih istorijskih podudarnosti, koje mogu i ne moraju biti presudni za razumijevanje ovih stihova, navedena pjesma kola predstavlja tragične korijene poturčenjaštva i ukletost renegatstva na našim prostorima, na koje je pala najteža moguća, majčinska kletva.
Nismo slučajno naše razmišljanje o junakinjama u Njegoševom djelu naslovili stihovima iz manje zapažene, a važne pjesme Pirovanje:„Nije ovo sve zemaljsko:/ ima nešto nebesnoga“. Navedeni stihovi na najbolji način iskazuju pjesnikovu umjetničku viziju i doživljaj žene kao mističnog bića koje se nalazi između ovoga i onoga svijeta, stvarnosti i mašte, tjelesnog i božanskog. Upravo zato junakinje u Njegoševom djelu donose čitav niz umjetničkih značenja i znamenja. Posebno je to vidljivo u jedinoj ljubavnoj pjesmi Noć skuplja vijeka, kao i Gorskom vijencu gdje pronalazimo čitav jedan univerzum života, mišljenja, osjećanja i vjerovanja patrijarhalnog podneblja, pronalazimo ovozemaljsko i kosmičko načelo svijeta, pronalazimo tragične i komične maske, a ispod njih skrivene i višeslojne sudbine, karaktere i emocije, koje su više nagoviještene i skicirane, nego umjetnički dovršene i zaokružene. Dosadašnja recepcija ovoga fenomena Njegoševog djela bila je fragmentarna, ali najvećim dijelom i veoma uspješna: od Svetislava Vulovića, Pavla Popovića i Sima Matavulja, Anice Đukić i Milana Vukićevića, preko Krsta Pižurice, Miodraga Popovića, Milovana Đilasa, Mirona Flašara, Jovana Deretića i Milosava Babovića, pa sve do najnovijih tumača, poput Mila Lompara, Miloša Kovačevića, Danijele Popović, Kristine Mitić i drugih.
U potpunijem karakteru ili tek skiciranim naznakama, Njegoševe junakinje su izazovne i zagonetne, a iznad svega su bitne za pojedine segmente ili cjelovitu strukturu lirskog ili dramskog zapleta. Pronalazimo u njima vrline i mane, ushićenja i zanose, ali i slabosti i predrasude, tipične za ličnosti romantičarske epohe. Pronalazimo pobunjene ličnosti, koje nemaju dovoljno snage da se otrgnu iz stega patrijarhalnog života i krutog morala, ali imaju duboku unutrašnju svijest o nužnosti pobune. Kroz prikazivanje i kazivanje ženskih sudbina, Njegoš na diskretan način, ali umjetnički veoma uspješno, razobličava brojne stereotipe, predrasude i nakaradna shvatanja svojih sunarodnika, ukazuje na štetne iluzije, na nepromišljene postupke, pogreške i zablude, na patrijarhalni egoizam i neprosvijećenost. Zahvaljujući prikazanim ženskim sudbinama, Njegoš više ili manje prikriveno i sa više ili manje kritičke oštrice saopštava i one bolne istine o svome vremenu i podneblju, koje vjerovatno ne bi ni mogao da izgovori u drugim prilikama i situacijama. Iako se nalaze u manjini, žene u Njegoševom djelu, a pogotovo u Gorskom vijencu, dominiraju svijetom emocija, svijetom morala, a snažno, makar i posredno, upravljaju muškim sudbinama, toliko snažno, a prikriveno i nenametljivo, da bez imalo straha žrtvuju sve, a ponajviše sopstveno pravo na ostvarenje emocija i života samog. Zahvaljujući njima, između svih drugih brojnih umjetničkih kvaliteta, cjelokupno Njegoševo magistralno djelo dobija snažnu romantičarsku perspektivu i doživljaj života karakterističan za svijet i vrijeme evropskog i srpskog 19. vijeka, ali i ona dragocjena univerzalna značenja koja ga čine vanvremenim i vanprostornim fenomenom. Otuda će fenomen junakinja u cjelokupnom Njegoševom djelu sa punim pravom i razlogom ostati i nadalje predmet brojnih analiza i interpretativnih razmišljanja.
[1]Jaša M. Prodanović, „Njegoš“, Naši i strani, kolo HLIV, knjiga 306, Srpska književna zadruga, Beograd, 1949,str. 109. [2]Slobodan Tomović, nav. djelo, str. 109-110. [3]Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac, Luča mikrokozma, nav. djelo, str. 31. [5]Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac, Luča mikrokozma, nav. djelo, str. 32. [6]Milosav Babović, nav. djelo, str. 93. [7]Krsto Pižurica, „Žena u Njegoševom djelu (Baba vještica i sestra Batrićeva)“, Stvaranje, nav. djelo, str. 365. [8]Slobodan Tomović, nav. djelo, str. 253. [9]Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac, Luča mikrokozma, nav. djelo, str. 86. [10]Slobodan Tomović, nav. djelo, str.258. [12]Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac, Luča mikrokozma, nav. djelo, str. 39. [13]Vido Latković, „Komentari stihova“, Petar II Petrović Njegoš, Izabrana dela, nav. djelo, str. 137.
|
