O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKOLUMNA


















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Šuković
Marija Viktorija Živanović
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Milenković
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


HLEB NAŠ NASUŠNI

Mileva Lela Aleksić

HLEB NAŠ NASUŠNI


Rođena sam u kraju raskošnih, cvetnih livada, zlatnih polja pšenice: ječma, raži, vitkih stabljika kukuruza. Rođena sam u podnožju Zlatibora gde bistri potoci presecaju raskošne pašnjake, gde u kanjonu žuboravo protiče Prištavica na kojoj snevaju vodenice, čudnovate tajnovitosti, gorde, nezamenjljive u bitisanju gorštačkog naroda moga kraja.

                Zov zavičaja je zov Božijeg promisla. Kada odjekne u duši zavičajna čežnja, ostavljam sve: započeti posao, molitvu, na pola pročitanu knjigu, napola skuvan ručak....Ljubav ne sme da čeka ! Ona je iznad svega praktičnog i prozaičnog.

                Evo me u zavičaju, hodam pobožno kroz šumu visokih trava, opijena mirisima hajdučice, kantariona, bokvice, rastavića, divlje nane, kičice...Ovde je nekada bila  zasejana pšenica belica iz žuljevite ruke moga oca. Zatvaram oči, u poluvidokrugu se zlate žita, savijaju svoje klasove kao vernici u molitvi, iščekujući žetvu. ŽETVA! U patrijahalnoj, tradicionalnoj sredini bio je razvijen duh solidarnosti, zajedništva, nesebičnog, radosnog darivanja snage, vremena, spretnosti, ljubavi, posvećene bližnjem svom - kroz mobu. Kakva je to radost bila ! Moja mala stopala su trčkarala oko žetelaca, slušajući reski zvuk srpova što rukohvate zlatnih klasova ostavljaju iza sebe. Ja sam ih malenim ručicama prenosila na gomilu od koje će nastati snopovi spremni za vršidbu, za žito, za hleb naš nasušni.

                HLEB ! U najvećoj molitvi u pravoslavnoj veri obraćamo se Bogu: "Hleb naš nasušni daj nam danas..." ! Dug je put od setve do žetve, od vršidbe do vodenice, do brašna od kog će nastati hlebovi kao krupni  zlatnici, kao mala Sunca. I zaista, u svakom hlebu je sazdana Sunčeva energija, svetlost, mističnost.

                Hleb nije samo nasušni prehramebeni proizvod. Hleb je i zakletva. Kada neko kaže: "Hleba mi" ne treba ga dva puta pitati hoće li ispuniti obećanje. Kult hleba je kult života. Hleb nas prati od prvog plača, do odlaska u večnost. Mnogi običaji su ritualno vezani za hleb. Kada se rodi dete, u prvoj poseti ( Babinama ) novorođenčetu pored ostalih darova donosi se i hleb ( Svečana pogača premazana medom ).  U ispraćaju na večni počinak takođe se ispraća hlebom. Posebni hlebovi su raskošno  ukrašeni hlebovi ( Kolači ) koji se spremaju za krsne slave. To su prava umetnička dela, ponos svake domaćice. Pripremi slavskih hlebova pristupa se molitveno, sa pobožnošću. Najčešće se na sredini hleba od posebno umešenog presnog testa formira krst oko koga se dodaju figure, klasja, cvetova, grozodova, ptica, pletenica. Svaka od tih šara ima svoju simboliku: Za zdravlje, za napredak, za slogu, blagostanje porodice...Za Vaskrs se mesi poseban hleb u čijem sedištu je obojeno jaje, za Božić česnica, hleb u koji se stavlja novčić ( U imućnijim porodicama dukat ), komadić od badnjaka, zrno pasulja. Ko od ukućana u svom komadu hleba nađe novac, biće uspešan u poslu, ko nađe komadić badnjaka biće  zdrav, a zrno pasulja simbolizuje ratara, hranitelja porodice.

                Slike iz moga detinjstva, vezane za hleb, su idilične, pastoralne, svetle, epske. Sećam se moje majčice koja je u drvenoj posudi mesila testo za nekoliko hlebova. Ako je kosidba, vršidba, žetva, krunjenje kukuruza, trebalo je umesiti više hlebova za više pregalaca. Činila je to sa lakoćom, spretno, sa blagim osmehom na licu. U kući je uvek moralo biti više hleba za putnika namernika, za kiridžije koje su se na konjima spuštale sa Zlatibora, da prodaju luč i katran u selima u podnožju planine. Moja majka bi odsecala poveći komad hleba u koji je stavljala sir, kajmak, slaninu, da se putnik namernik usput okrepi, i dugo je na njenom licu sijala radost zbog blagodarnosti za učinjeno gostoprimstvo. Ta sećanja kotrljaju bisere iz mojih očiju. Kada bi otac donosio brašno iz vodenice, sačekivali bi smo ga ispred kuće, nikada u kući sedeći. To moja majka nije dozvoljavala. Tiho bi prošaputala bratu i meni "Poljubite ocu ruku".  Da mi je još jednom da poljubim žuljevite, tople, zaštitničke ruke mojih roditelja, te ruke koje su nas hranile,  milovale, štitile, grlile...divni dani moga detinjstva...

                Hleb je neizbežno pratio ratnike u boj, kada truba oglasi zborno mesto. Tada bi se ostavljala njiva, setva, žetva, vršidba, pečenje rakije, zanatski radovi...ostavljala bi se deca u kolevci i ona malo veća što pružaju ručice za zagrljaj, za blagoslov. I samo je pogled utopljen u pogledu one kojoj se ostavlja kuća, deca, stari roditelji bio  zaveštanje. A hleb u vojničkoj torbici kao sva sažeta ljubav voljene žene, da se nađe do prvog sledovanja vojničkog taina.

                Putujući po svetu, upoznajući kulturu, običaje, prirodne lepote, mentalitet, kuhinju drugih naroda, imala sam prilike da osetim ukuse hlebova koji su svojstveni kulturi ishrane određenog naroda. U Rusiji sam probala hleb sa bundevom (U manastiru Svir na krajnjem severu Rusije), drugačiji od hleba koji se služi u restoranima, u Gruziji tanke, duguljaste hlebove, meke i ukusne. U Turskoj hleb u obliku đevreka, hrskav sa ukusom susama, u Francuskoj duge hlebove u obliku kifle, u Nemačkoj hleb od krompira, u Albaniji hleb od heljde, u Italiji izobilje  hlebova različitih oblika, u Grčkoj male hlebčiće u obliku pogačica, u Kaliforniji tortilju. U Rumuniji sam videla vernike koji ostavljaju hlebove u crkvi za siromašne.

                Otvaram vrata roditeljskog doma, u kome me dočekuje ikona moje porodične krsne slave Svetog Pantelejmona. Sve je tu kao nekada, sve što miriše na srećne, bezbrižne dane utisnute u nezaborav. Samo nema žuljevitih ruku moga oca da se utopim u njima znajući da me ne može dotaći surova ruka života, nema toplih ruku moje majčice da mi splete kosu. Oni su na brdašcu, u naselju kamenih spomenika, sa mojim precima. I znam da su radosni što ih prizivam u molitvi, čuvam u sećanju, sledeći njihov amanet.

                Ljubim vam ruke, voljeni moji ! Te ruke što su me odhranile i ispratile u život. I molim se : "Hleb naš nasušni daj nam danas  i oprosti nam dugove naše, kao što i  mi opraštamo dužnicima svojim i ne uvedi nas u iskušenje no izbavi nas od zloga" !





PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"