ČAROBNA VIOLINA

 

Stefan je, još od vrtićkog doba, pred spavanje volio i želio slušati bajke.

–Tada mi snovi budu ljepši; puni čarobnih slika i zvuka melodija. To volim, to želim – govorio je.

Dok su se druga djeca radovala igračkama, Stefan se radovao knjigama. Baš zato su ga roditelji često njima darivali. Sakupio je Stefan knjiga za cijelu malu knjižnicu.

Za deseti rođendan dobio je knjigu o glazbenim instrumentima. Sa zanimanjem ju je počeo razgledati. Pažljivo je okretao stranicu po stranicu s opisima i fotografijama. Kada je došao do violine, pomislio je:

–Oduvijek sam se divio njezinu obliku i zvuku što je izlazio ispod vještih prstiju violinista, koji su prebirali po njezinim žicama.

Tako je Stefan poželio svirati violinu. Dobio ju je na dar od roditelja, a potom se upisao u glazbenu školu. Unatoč velikoj ljubavi i upornosti, njegovi prsti nikako da svladaju te četiri tanane žice. Stefan je osjećao kako je s rukama – nekako nespretan.

–Možda sam previše čitao knjige, a nedovoljno se igrao igračkama – zaključio je.

Uistinu, Stefan nije volio slagati lego kocke, obrezivati krugove od papira i praviti figure od plastelina.

Njegovi su prijatelji iz glazbene škole već jako dobro svirali. I Stefan je uporno vježbao, ali iz njegove violine nikako da izađe barem jedan čaroban zvuk.

Jednoga dana Stefan je, s violinom i sa suzama u očima, napustio glazbenu školu. Više nije mogao podnijeti podsmijeh prijatelja. Toga dana nije bio tužan samo on, bila je tužna i njegova violina.

Željela je pomoći dječaku pa je izmaštala plan.

Zamolila je Stefana da odu do stabla na livadi ispred njegove kuće i da ponese note. Violina je svoje žice prilagodila Stefanovim nježnim prstima, tako da je on sada mogao lakše svirati.

Čuvši violinski zvuk i melodiju, pridružilo im se jato slavuja. Stefan je svirao po notama, a kada su slavuji započeli svoj ptičji pjev, nastavio je svirati, prateći njihovu melodiju. Sutradan je, sa svojom violinom, ponovno stao ispod stabla. Čuvši čarobnu glazbu, doletjelo je mnogo ptica. I životinjice koje su živjele ispod stabla, pod zemljom, saznale su za Stefana i njegovu čarobnu violinu.

Jednoga dana, stazom pokraj stabla, prolazio je neki nepoznati čovjek. Izdaleka je čuo zvuk violine i ptičji pjev. Ostao je skriven slušati prelijepu harmoniju zvuka.

Stefan je kasnije saznao kako je to bio violinist u gradskom orkestru. Zadivljen, pozvao je Stefana sudjelovati u novogodišnjem koncertu.

U svečanom odijelcu i sa svojom čarobnom violinom, Stefan je izašao pred publiku i odsvirao melodiju najsličniju ptičjem pjevu. U publici su bili učenici glazbene škole koju je i Stefan pohađao. Svi su ostali očarani dječakovim sviranjem. Neki od njih su, s čuđenjem, prepoznali Stefana, sjećajući ga se iz škole.

Samo je on znao tajnu svoga uspjeha. Bio je ponosan na sebe, ali i na svoju čarobnu violinu.

Kada je Stefan odrastao, nije se odvajao od nje. Svirajući, crpio je snagu za sve životne izazove. Mnogi su htjeli kupiti njegovu čarobnu violinu, ali je ona za njega imala neprocjenjivu vrijednost. Bila mu je draga uspomena na njegovo sretno djetinjstvo.

Svoju budućnost nije mogao predvidjeti, ali je znao samo jedno: čuvat će svoju čarobnu violinu kao najveće blago koje mu je život darovao.

Možda će jednoga dana netko napisati knjigu o njemu i njegovoj čarobnoj violini.

–Baš bi to bila lijepa priča, s ilustracijama moje knjižnice s puno knjiga, odakle je, zapravo, sve i počelo –pomislio je Stefan.

PODELITE OVAJ TEKST NA: