O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKOLUMNA


















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Šuković
Marija Viktorija Živanović
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Milenković
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


MOJE GODINE ZA TVOJE

Boris Mišić
Moje godine za tvoje



Devojčica je sedela u krugu prekrštenih nogu, pevušeći sklopljenih očiju. Zvuk uskoro postade jasniji, a gljive oživeše, počeše da trepere i menjaju boje i oblike. Skriven iza zaklona drveća, Obrad se ugrize za usnu. Ruka mu je počivala na balčaku mača, drugom je opipavao kratak, oštar nož. Procenio je razdaljinu. Nož će pre obaviti posao. Jedan dobar hitac, i srce deteta-čuvarke staće u sekundi. Obrad sa gađenjem pogleda u vilino kolo : gljive su u savršenom krugu bile raspoređene oko devojčice, jasno stavljajući do znanja da samo za nju tu ima mesta.
Obrad. Nekad beše znan i pod nadimkom Surovi. Njegov mač i zakon poštovali su od Dunava do Jadrana, od Rudnika do Orjena . Pred topotom kopita njegovog moćnog vranca drhtali su i velikaši i Osmanlije. Dani slave bejahu međutim davna prošlost. Upadi drskih osmanlijskih četa bejahu sve češći. Goneći jednu takvu grupu, došao je do Čarobnik-planine. Bila je na zlu glasu, ali Obrad je verovao samo u mač i zakon jačeg, veštijeg i hrabrijeg, ne i u praznoverice. Njegovi ljudi posekoše većinu, a Obrad pojuri vođu grupe, visokog, krupnog Turčina kamenog lica. Begunac je jahao pravo prema neobičnom krugu od pečuraka, usred kojeg je stajala devojka.
Obrad je zanemeo. Nije bio imun na ženske draži, ali nije bilo žene koja bi ga mogla sebi potčiniti ili odvući od bitke. Devojka je, međutim bila prelepa. Turkinja, znao je odmah, po kao gavran crnoj, dugačkoj kosi ,oštrom orlovskom nosu i tamnijem, vetrovima šibanom licu. Oči krupne, crne, duboke kao noć, pogled prkosan, što ne moli, već seče, brije.
Krv mu je jurnula u glavu. Zbog ovakvih žena se potežu noževi, brat ustaje na brata, odriče se od vere i krsta, ubija se, ruši i pali. U tom trenutku Obrad bi joj ceo svet stavio pred noge. Poterao je krvnički konja, stigao Turčina i jednim zamahom sablje odsekao mu glavu, koja se skotrljala niz padinu. Žena ga je pogledala prkosno, bez straha, ali je Obrad u njenim očima video i jedno drugo osećanje-divljenje. Više nije razmišljao, poterao je konja u krug, i u trku zgrabio ženu i posadio je za sedlo; osetio je njeno čvrsto , mlado telo, pripijeno uz svoje, i za trenutak sasvim izgubio razum.
Negde, sada već sasvim u daljini kao da je čuo glasove, ali tiho, tiho, na granici čujnosti, jedva da je i mogao da poveže te glasove sa licima svojih dvorjana. Glasovi su ga upozoravali na opasnost, kumili, molili. Kao neka udaljena reka, tekla je i žuborila iz nevidljivih usta priča o užasima Čarobnik planine. O nestalim ljudima i stoci, o mladima koji bi prespavali noću u vilinskom kolu, a budili se kao starci. Glasovi su ga dozivali i plakali, podsećali ga na omaje i druge aveti što noću napadaju ljude po planini. Ni danju nije bezbedno, govorili su.
Video je planinu njihovim očima, očima generacija predaka, koji su još od pradavnih vremena obitavali u senci njenih mračnih šuma, prostranih pustopoljina i kamenih vrhunaca, koji su se sivi i hladni, poput đavolovih prstiju pružali daleko ka nebu, kao da žele da ga zgrabe i proždru, da progutaju i samo nebo i svetlost, rasprostru tamu na svet i vrate ga u stanje iskona, onakvog kakav je bio pre nego što su se ljudska bića i pojavila pod nebeskim svodom… Onakvog kakav je bio, dok su njime hodili neki drugačiji stvorovi, blistavih očiju i prozračnih tela u kojima su se ogledale zvezde, i glasova u kojima su odzvanjale vaseljene. Nekada, pre nego što se čovek uspravio, i krvavi mač carstva zemaljskog zavladao, i nebeska stvorenja u tamu i zaborav poslao.

Kasno, sve je to sada bledelo u nekom sanjivom lelujanju, poput pesme sirena što su dozivale Odiseja. Kao pijani mornar, Obrad se teturao u krugu, zaboravivši sve, i pobede i poraze, poreklo, slavu, moć, ništa od svega toga više nije bilo važno.
Ni država čija slava i moć blede, ni velikaši koji mu se ponizno klanjaju a čekaju priliku da mu zabodu nož u leđa; ni neodlučni vizantijski car čije će oklevanje pred Osmanlijama, sluti, dovesti do propasti sveta koga je poznavao i kojim je vladao.

Sve su to sada bila samo maglovita sećanja. Možda je planina i potakla ono što je potajno želeo, da ne nosi više sudbinu sveta na svojim plećima. Ionako ni on, ni njegovi neprijatelji ni o čemu ne odlučuju. Odavno je sve zapisano u zvezdama i pređi sudbine. Zašto ne bi jednom bio za promenu, običan čovek, običan muškarac, snažan i sirov, u najboljim godinama, muškarac koji oseća obline i gipke, snažne udove mlade, prelepe žene pored njega. Želeo je njenu snagu, njenu mladost i svežinu, da je popije, da je uzme u sebe, da se ponovo oseti mlad, i iznad svega živ. Da još jednom oseti život, pre nego što ga sutra, za godinu, pet, negde, nekad, poseku osmanlijske ili njegovih velikaša izdajničke sablje.
Sve stege su popustile, više nije mislio na carstvo, vojsku, ženu, decu, prepustio se čulima četiri dana i četiri noći, pod bleštavim vilinskim mesecom, i zakleo bi se da je čuo muziku, muziku koja je dolazila iz kruga gljiva koje su im bile zid, brana od spoljašnjeg sveta. Nije se sećao ni kako se rastao od devojke ; niti kako je našao put kući. Proveo je u krugu četiri dana i četiri noći, a kada je izašao, napolju su prošle četiri godine. Carstvo koje je ostavio više nije postojalo. Ono što je od njega ostalo, moglo se za dan prepešačiti.
Očekivao je da će ponovo zateći zanosnu čuvarku kruga, i ovoga puta čvrsto je zatvorio um i telo od telesnih strasti. Popio je najbolje napitke koji gase telesnu pohotu. Devojčica je otvorila oči, Obrad je pažljivije pogleda u lice i um mu se smrači. Crne, krupne oči, oštar, orlovski nos, gusta crna kosa... a lice devojčice bilo je kao da gleda u sopstveni odraz. Obrad zadrhta.
Ušao je u krug, bez reči, dok ga je devojčica posmatrala, nepomična. Nekoliko trenutaka su se gledali, pogledima govorili neizrečeno i tajanstveno. Obrad podiže nož. Ispitao je temeljno sve vešce i magove sa Čarobnik planine- neke je dao i na mučenje dok nisu progovorili i odali tajne. Znao je šta mu je činiti, ako hoće jednom zauvek da raščini krug.
Obrad gotovo nežno obgrli devojčicu, i stavi joj nož pod grlo. Samo jedan pokret , neće je puno boleti. Moram biti čvrst, ne smem pokleknuti, pomislio je.
Ali nož neće niz devojčicino toplo grlo. Odbija poslušnost, ruke mu trnu, snaga čili iz njega i napušta ga, polako, ali neumitno. Sa užasom shvati da ništa ne pomaže, ni pića magova, ni bajalice, ni snaga volje. Ovde su na delu iskonske sile, pomisli, sile prema kojima smo mi i naša zemaljska carstva bezvredni insekti, koji tumaraju bez cilja i svrhe. Sada je zažalio što nije usmrtio devojčicu iz daljine, što je uopšte ulazio u vilinski, đavolski krug, u kome kao da je sve išlo prema njegovoj neumitnoj propasti, i možda je zato i doveden ovde , možda je zapravo sve vreme bio samo pion bez sopstvene volje, igračka bogova, ili nekih još bezimenijih i moćnijih sila.
Dok su mu se udovi oduzimali, a životne funkcije gasile, otvaralo mu se unutrašnje oko, i pređe vremena su se odmotavale pred njim. Video je brojne smrti, herojske pogibije vitezova i mučke smrti izdajnika. Video je beskonačnu osmansku hordu, kako gazi i ruši sve, od Kosova do Ugarske, od Trakije do Dalmacije. Ništa nije pomagalo junaštvo, prosti i konačni zbir brojnosti osvajača odneo je pobedu. Trajalo je njihovo carstvo vekovima, ali se krunilo i mrvilo, kao što tiha voda vekovima krči svoj put kroz kamen i zemlju, i na kraju izađe kao pobednik. Došli su drugi osvajači, i dolazili su sve gori i gori ; video je čelične ptice kako bljuju vatru sa nebesa, video je kolone raseljenih i izbeglih kako tumaraju planinama i šumama nekada tihe i veličanstvene zemlje. Video je demonske peći u kojima su spaljivali žive ljude; i najgore od svega, kao neka božija kazna, nešto čiji je usud naslućivao još u potuljenim pogledima njegovih velikaša; ustao je brat na brata, otac na sina, sin na oca.
Sada kada je konačno shvatio, bilo je prekasno. Život ga je napuštao. Mudrost mu se ukazala u poslednjem trenu, samo da bi ga podsetila kako je uzalud protraćio život. Svi snovi o slavi i moći bili su besmisleni. Svako carstvo je neumitno propadalo, svaka pobeda je unapred bila izgubljena, i ništa nije vredela, kao ni poraz. Svaka surovost je bila nepotrebna i uzaludna. Samo bi ubrzavala ono što bi ionako stiglo-smrtnost. Vreme svaki kamen pretvori u prah, zdrobi svakog čoveka, svako carstvo, svaku moć. A kad prođu vekovi, neće ostati nikakvog traga. Ni od čoveka, ni od njegovih dela.
Živeo je uzalud. Ubijao je uzalud, osvajao je uzalud, sve što je radio bila je samo prašina koju će razneti vetrovi vremena.
Jedino za šta je vredelo živeti, to više nije mogao imati. Zaklopio je oči, i dok mu je nož ispadao iz ruke, poslednje što je pomislio bilo je da mu je spasenje bilo tu, na dohvat ruke, u grlu na sečivu noža, ali bio je previše ponosan i nerazuman da bi ga mogao uzeti i živeti.
Kiša je padala niz lice devojčice, mešajući se sa suzama, a suze su se mešale sa krvlju. Devojčica je ustala, stavila ruku na čelo mrtvom ocu, a onda polako, tiho, zapevala vilinskim glasom. Uskoro joj se pridružiše i drugi glasovi, na granici čujnosti, a krug se osvetli neobičnim, bledim svetlom. Dok se Obrad polako budio, predeo se menjao, a sa njim i lice devojčice, kao i njeno telo. Kada je otvorio oči, ugledao je ćerku koja je ostarila dvadesetak godina. Obrad skoči na noge i shvati da više ne oseća starost i pritisak godina, da su mu udovi jaki i krepki, a vid ponovo bistar.
Devojčica ga uze za ruku, i dok im se kiša slivala niz prste, nekad surovi vladar pokloni joj na dlan nešto mnogo dragocenije od moći, carstva, ugleda, titule, ili bilo čega drugog što je ikad posedovao.
Svoje suze.



PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"