O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKOLUMNA





Poezija
Proza
Praznični karavan 2023/24













Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Šuković
Marija Viktorija Živanović
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Milenković
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Dečji kutak


SOVE DAJU MLEKO

Sanja Bikić
detalj slike: pixabay.com
Sove daju mleko



Na jednom starom salašu u blizini Kikinde živeo je deda Toza sa svojom bakom Dobrilom. Njihov salaš je bio skriven iza gustog visokog četinarskog drveća i bio je dosta udaljen od puta, tako da su njih dvoje uživali u tišini i miru daleko od gradske buke i ljudi gajeći svoje mnogobrojne žiotinje. Toza i Dobrila su na svom salašu vodili brigu o velikom broju domaćih životinja. Imali su puno živine: kokoške, morke, patke, ćurke, čak i dva pauna. Sva ta živina je tokom čitavog dana trčkarala po prostranom dvorištu i kljuckala travu. U štali su imali dva konja vranca, magarca, nekoliko ovčica i koza i osam velikih šarenih krava, a u svinjcu tek što su se oprasili prasići, koji su neumorno groktali i uveseljavali starce. Deda Toza i baka Dobrila prodavali su mleko na pijaci u Kikindi i zbog toga su posebnu pažnju posvećivali svojim kravama, kozama i ovcama, jer one daju mleko. Prodaja mleka donosila im je neophodan novac od kog su živeli. Mleka je bilo puno, a samim tim i novca, te su starci bili zadovoljni svojim poslom i zaradom. Redovno su hranili i čistili životinje, pojili ih i zaista voleli. Imali su puno novca, čak toliko, da svakoga dana svojim unucima kupe po sladoled, kokice ili igračku. 
     

    Pored domaćih životinja na salašu u toku jeseni i zime boravile su i dve divlje životinje, dve sove, jedna muška i jedna ženska. Međutim, baka i deka ih nisu voleli, jer su smatrali da sove donose nesreću. Verovali su, da kada se sova nastani u nečije dvorište, da je to znak da će neko iz te kuće uskoro da umre, a pošto su Toza i Dobrila bili stari, bojali su se da im je smrt blizu. Iz tog razloga su odlučili da ih jednom zauvek oteraju iz dvorišta, tako što će se deda Toza popeti na lotru i srušiti im gnezdo. To su i uradili. Jedne noći sačekali su da sove odu u lov i skinuli su im gnezdo sa drveta. Kada su se sove vratile site iz lova, videle su da im nema gnezda, te su se snašle i nastanile u jedno susedno lastino gnezdo koje je bilo napušteno, jer su se laste odselile u toplije krajeve. To je baku i deku jako razljutilo, te su sledeće noći poskidali sva gnezda ptica koja su se nalazila na granama četinara oko njihovog salaša, kako sove ne bi imale gde da se presele. Sove su bile veoma tužne kada su shvatile da im ponovo nema gnezda. Videvši da su nepoželjne, sove su odletele na Kikindski trg, gde su ih primile u svoja gnezda njihove rođake, mnogobrojne sove utine. 
                    

     Deda Toza i baka Dobrila su bili veoma zadovoljni, jer su uspeli da se otarase sova i sada su verovali da neće umreti, već da će živeti bar još 100 godina, zato što sove više ne žive u njihovom dvorištu. Nastavili su da vode brigu o svojim ovcama, kozama i kravama, da uživaju u seoskom okruženju, prodaju mleko i svakodnevno časte svoje unuke slatkišima i igračkama. Međutim, sreća nije potrajala dugo. Kako su dani sve više prolazili, baka i deka su počeli da primećuju, da hrane za krave, ovce i koze ima sve manje, iako je redovno kupuju, a da se broj miševa na salašu naglo povećao. Shvatili su, da miševi grickaju hranu koja je namenjena za stoku i zbog toga je stoka davala sve manje mleka, jer hrane nije bilo dovoljno, a zbog toga je i zarađenog novca od mleka bilo sve manje. Stoga više nisu mogli svojim unucima da kupe sve što su hteli i zato su svi bili tužni, i baka i deka, ali i unuci. Posle nekoliko meseci krave su bile toliko gladne, da su se razbolele, a baka i deka nisu imali novca da im obezbede hranu, jer ni mleka za prodaju nije bilo. Pozvali su veterinara na salaš, da im pregleda krave i kaže im, koliko će one još živeti. Kada je veterinar došao na njihov salaš, gotovo da nogu nije mogao da stavi u dvorište, a da ne zgazi na nekog miša, jer ih se nakotilo previše. Nakon pregledanja krava, veterinar im je rekao: Morate naći način da uništite miševe na vašem salašu i tek tada možete da očekujete da će se krave oporaviti. Ako to ne uradite što pre, krave će uginuti za 3 dana. 
          

     Deda Toza i baka Dobrila su celu noć bili budni pod upaljenom svetiljkom i razmišljali kako da unište miševe. Odlučili su da kupe otrov za glodare, da ga pobacaju po čitavom dvorištu i da na taj način reše problem. Već sledećeg jutra deda je otišao u grad, poslednje pare koje je imao potrošio je na otrov za miševe i posuo ga po čitavom salašu. Međutim, sav otrov pokljucale su kokoške, a ne miševi, te su se i one veoma razbolele. Deda Toza i baka Dobrila bili su očajni. Shvatili su da i svoje zdravlje mogu da unište ukoliko i dalje koriste taj otrov, pa su od njega odustali. Međutim, sada više uopšte nisu imali novca. Cele sledeće noći opet nisu spavali tražeći neki drugi način da se otarase štetočina, jer su kravama ostala još samo dva dana života, a i živina je bila bolesna. Deda Toza je došao na ideju da ode u grad i proda na pijaci džepni sat koji je nasledio od svog oca i da od tog novca kupe nešto hrane za krave i lek za živinu, da požive još koji dan duže.  
    

     Deda Toza se vukao teškim korakom od salaša do grada, jer novca za autobus nije imao. Došavši na pijacu, pitao je ljude, da li neko želi da otkupi od njega stari džepni sat. Oni su ga uputili na jednu antikvarnicu u centru grada, u kojoj su se prodavale i otkupljivale stare vredne stvari. Deda Toza je ušao u antikvarnicu, a u njoj je sedeo prodavac, koji je držao raširene Kikindske novine i čitao ih. Na naslovnoj strani novina bio je ispisan čudan naslov, koji je dedu veoma zbunio. Velikim slovima pisalo je na naslovnici: Sove daju mleko, razmislite o tome! Deda je prodao sat, kupio hranu i lekove za životinje i uputio se nazad ka salašu. Međutim, po glavi mu se neprestano motao onaj čudan naslov iz novina: Sove daju mleko! Sove daju mleko! Sove daju mleko! Razmišljao je na glas na putu do kuće: Kako to da sove mogu da daju mleko kada nemaju vime? I gde im stane svo to mleko? I kako uopšte pernata životinja može da daje mleko kada nije sisar, već se izleže iz jaja? Stvarno je smešno to što pišu današnje novine! Da te Bog sačuva! 
          

     Došavši kući, ispričao je baka Dobrili kakav je naslov video u novinama. Baka Dobrila je bila veoma mudra žena i odmah shvatila o čemu se radi, te je uzviknula: Živele novine, pa to je istina, sove zaista daju mleko! Deda Toza je priupitao baka Dobrilu: Je li Dobrila, da nisi i ti pojela otrov za miševe pa buncaš i pričaš koješta? A baka je odgovorila: Nisam, sad sam sve shvatila. Objasniću ti. Seti se, deko moj, kako smo živeli srećno i zadovoljno sve dok nismo oterali one dve sove iz našeg dvorišta, jer smo mislili da će nam doneti nekakvu nesreću. Upravo sove su bile te, koje su omogućile kravama da daju toliko puno mleka, jer, deko moj, sove se hrane miševima, i na taj način ih uništavaju, a kravama tako ostaje puno hrane, jer nema miševa koji bi tu hranu ukrali i pogrickali. Zbog dobre ishrane krave su davale i puno mleka, bile uvek site, a ne bolesne, a mi smo to mleko prodavali na pijaci i zarađivali puno novca i za nas i za unuke. Deda je skočio sa stolice i odjurio u zadnji deo dvorišta, gde su se nalazile stare daske i debla za loženje. Baka Dobrila je pojurila za njim i pitala ga šta mu je namera, a deka je odgovorio: Pošto sam bio sujeveran i loše postupio prema sovama i drugim pticama, želim sada da se iskupim i ispravim svoju grešku. Radiću cele noći i napraviću 30 kućica za sove i ostale ptice, koje sam zbog svog sebičluka i nekakvog glupog verovanja oterao sa salaša. Deda Toza je  toliko brzo i predano radio, da je na pola noći već završio prelepe drvene kućice i podigao ih na četinare okolo salaša, a zatim legao malo da odspava. 


     Probudio ga je ujutru cvrkut ptica. Izašao je u dvorište i nije mogao da veruje svojim očima. Sve kućice na granama bile su pune ptica, dvorištem su odzvanjale prelepe ptičije melodije, a na salašu nije bilo ni jednog jedinog miša. Na kućici koja se nalazila na najvišoj grani starog bora svoj dom ponovo su pronašle one dve sove, koje su baka i deka nedavno oterali, ali sada su mužjak i ženka dobili i decu, pa je njihova kućica postala bogatija za nekoliko malih veselih sovića, koji tek što su naučili da lete i love. Sa sobom su mužjak i ženka sove poveli i svoje mnogobrojne rođake sa Kikindskog trga i svi oni  zajedno su do jutra uništili sve miševe na salašu. Deka je ušao je u štalu gde su boravile krave i primetio da su site i da još uvek imaju hrane, jer miševa nema da im tu hranu pojedu. Baka Dobrila je već pomuzla krave i odnela mleko da proda na pijacu. Ubrzo se vratila i dovela unuke, kojima je kupila slatkiše i igračke. Pokazala im je prelepi park za ptice koji je deda prethodne noći napravio. Ispričala im je priču o tome na koji način sove mogu da daju mleko. Unuci su došli na ideju da mleko u tetrapaku više ne treba da se zove Moja kravica, već Moja sovica. Deda Tozi i baka Dobrili je ovaj dečiji komentar bio toliko zanimljiv i simpatičan, da su ga prepričavali svojim prijateljima još narednih 100 godina koliko su srećno i bezbrižno živeli, naravno, zajedno sa sovama u istom dvorištu.  


             


PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"