O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKOLUMNA











Istorija
Nauka
Tradicija







Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Šuković
Marija Viktorija Živanović
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Milenković
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Riznica


AMANET - KRVOTOK EMOCIJA

Ramiz Hadžibegović
detalj slike: viseodzivota.com

AMANET, krvotok emocija                                                                                                              

                                                                                                                                                                              

   Živimo  u vremenu poremećenih sistema vrednosti, u kome su urušeni duhovni, moralni i kulturni temelji. Sve manje smo u stanju da shvatimo šta se događa. Promovišu se  laž, zlo, nemoral, korupcija, a zaboravlja se dobrota, istina, ljubav, poštenje, pravda! Smenjuju se etičke norme, jednakost je puka iluzija svih. Posedi su nam sve manji, prinosi sve slabiji, glad i žeđ sve veća, a mi sve nemoćniji. Istina je na najmanjoj ceni, kao što su na maloj ceni velike vrednosti. U takvim uslovima, nije lako razlikovati privid od stvarnosti, jer život više nije prirodan. Odsečen je iz korena, od prirode koja se, napadnuta i osporena, suprotstavlja ljudskom.

   Ovo vreme ne prepoznaje dovoljno svoj lik, pa ni svog junaka. Najbolji ljudi, koje znam, odustali su od života. Neki umrli, neki kao da su nestali. Zavukli se  u mišje rupe. Kriju se od drugih i od sebe, ili ćute. Nemaju šta da kažu. Što je najgore, žive u dilemi da li su za ovakvo stanje i sami krivi. Stide se politike, vlasti, okoline, intimno i dela vlastitog naroda, mada to neće ili teško priznaju. Žive u prošlosti. Malo srećniji pišu ili sanjaju. A oni koji su zauvek ućutali, kroz amanet su ovlastili svoje potomke da poprave sve ono što oni nisu stigli.

   Kategorije časti i poštenja postale su zaboravljene vrednosti. Više nije normalno biti normalan.

U porodici su, takođe, nažalost, izgubljene sve najvažnije tradicionalne vrednosti. Vaspitanje, sticanje najdragocenijih etičkih normi i tradicijskih saznanja u rodnoj kući uvek je bio najsnažniji amanet za sve što čovek u životu postigne i stvori. Sećam se majčinih reči pred moj polazak na studije: Sine, činim ti amanet, sačuvaj poštenje, čast i ugled porodice. Nama ovde valja živeti a najlakše je čistog obraza. Sličnih amaneta imao sam i od oca pred odlazak u vojsku, u inostranstvo, uoči ženidbe – Čovek želi da je od svakog bolji, a od sina da je gori. Znao sam da čovek nikada nije dorastao onome što od njega traže mili i dragi, pogotovo u mladosti, a amanet je teška, odgovorna, obavezujuća. Preda mnom su se otvarala vrata odviše teretna i glomazna od prostornijeg,  komotnijeg i lagodnijeg sveta. Srećom, na vreme sam shvatio da se ona  ne otvaraju  autsajderima, palančanima i provincijalcima ni lako ni široko. Ali, uz  majčin i očev amanet, izgovoren sa puno emocija, sve je, nekako, drugačije, bezboljnije, kraće. I sam život bude srećniji. U to sam se uverio.

   Amanet – velika, večna i poetska tema, lepa i uzbudljiva reč, izmiče jeziku. Možda i najlepša u lepezi dragocenih. Potiče od arapske reči ’amana, što u prevodu znači zavet. Kod Arapa ova imenica je ženskog roda, dok se u našem jeziku upotrebljava u muškom. Kao etnološki, sociološki, antropološki, filozofski i etički pojam, amanet nije lokalnog, etničkog, religioznog, rasnog, kulturnog, običajnog okvira i karaktera, već je sam po sebi i za sebe, institucija koja sve to nadilazi i prevazilazi.

   Zato, svaka definicija ovog pojma bila bi samo zamka u koju bi upali, jer ni sa jednom ne bismo bili zadovoljni. Njegov smisao su sva njegova značenja u vremenu u kome se daje, što prevazilazi svako tumačenje koje dolazi sa protokom vremena, a posebno ako je to značajan razmak. Uostalom, poznato je da neke etičke norme, koliko god bile trajno vrednosne, imaju drugačiija, ako ne i potpuno izmenjena značenja u različitim razdobljima ljudske civilizacije.

   Kao emocija vekova, amanet je krvotok koji nas povezuje sa prošlošću, mnogim tajnama, čudnim ljudima. Dešifruje ga samo pozvani, prozvani i odabrani. Njegovo poštovanje unosi red i harmoniju u osećanjima i mislima ljudi. Amanet vraća u život davno zaboravljenu želju i molbu, jer poveravanje nekome na čuvanje nekog dobra, ili želja da se neka izgubljena vrednost povrati, znak je velikog poverenja da će dobro biti sačuvano, odnosno povraćeno. „Na poslednjoj stanici svake ljudske drame oni koji odlaze ostavljaju za sobom svoju priču, svoj amanet, ili ovlaste nekoga ko će priču o njima i njihovoj istini besediti“.

   Mentalitet naroda koji žive na Balkanu, satkan je od čudne mešavine dostojanstva, inata, ponosa, upornosti i tvrdoglavosti. Osećaj dobra i zla u tolikoj je meri deo naše svesti, da niko do današnjeg dana, ne može da bude u miru sa samim sobom. Naš čovek veruje da se kroz amanet može, na izvestan način, izviniti životu, sačuvati dobro, prekinuti zlo. Ili, što bi rekao publicista Feliks Pašić: Naš život se odvija u duhu sećanja – ili nekog ostavljanja u amanet.

   Niko ne može biti ravnodušan pred amanetom. To je svetinja: lična, porodična, vojnčka, kolektivna, generacijska, ljubavna, državna, patriotska, naučna, profesionalna, sportska, literarna, devojačka (amanet da će svog voljenog čekati dok je u vojsci, u zatvoru, na školovanju i sl.).Vera i amanet su u mnogo čemu slični, budući da sve svetske religija traže od verujućih ljudi da se pridržavaju određenih pravila i principa na koje su se naši ljudi oslanjali prilikom ostavljanja amaneta svojim potomcima.

   Kao kulturološki fenomen, amanet može biti tajna, želja, molba, upozorenje, nezadovoljstvo, savet, kletva, predviđanje, pouka. Ljudi su živeli u duhu sećanja ili nekog ostavljanja u amanet, koji ne traži nemoguće, nerealno, nestvarno, već samo istinu, pravdu, dobro, ljubav. Uprkos tome što je i sam moral relativan, jer nije isti u svim etničkim i društvenim zajednicama i istorijskim periodima, amanet kod svih opstaje kao bitna, nezaobilazna, običajna institucija, navika, potreba i nužnost.

   Svako ima svoju tajnu misao, svoju muku i boljku, svoje iskustvo i viziju, svoje davne ali još žive snove ljubavi. Kad dođe vreme da se nekom uruči amanet, on se pušta iz svojih zabrana u otvoreni prostor  ka drugome na najrazličitije načine, uglavnom usmeno i pismeno. Amaneti koji sadrže najveći stepen diskrecije isporučuju se najvoljenijoj, najpoverljivijoj ili najmoćnijoj osobi, najčešće u prelomnim istorijskim i životnim situacijama: pred smrt, uoči rata, odlučujuće bitke, radikalnih društvenih promena. Pravilo je da se zavet ostavlja osobi sa izgrađenim moralnim i karakternim principima. Po tradicijskom običaju, amanet se davao pred starijim članovima bratstva, plamena, ali i u užem porodičnom krugu. Značajne oporuke se ne moraju ostaviti najstarijem potomku, već onom koji zaslužuje tu čast i poverenje i ima potencijal da zatraženo realizuje. Činilo se to najčešće za sofrom, kako bi hleb i ostala hrana bili svedoci tome – sofra je sofri ostavljala u amanet bolji svet. Ali, ništa manji nije ni amanet majke: Čuvaj svoj brašnjenik ko oči u glavi.

   Čovek poseduje neke želje koje su, takoreći, beskrajne, koje se nikada ne mogu potpuno ispuniti, ali je u prirodi naših ljudi da puno toga  saopšte, zarad potomstva i nasleđa. Zato je amanet ulaznica za novi život, novo vreme, novi prostor, najčešće bolji i srećniji od života isporučioca amaneta. On može da bude završni i konačni rezultat i ocena sudbine pojedinca, generacije, vremena, profesije, ali i spona i kontinuitet dva života, dva vremena, dva shvatanja. Od sudbine se ne može pobeći.   Amanet neretko ukazuje na pravi put i izlaz iz nemogućeg. 

Iako amanet nije kodeks ponašanja, već selektovana duhovna, etička, običajna i kulturna vrednost, uz  njega su opstale  najvrednije narodne poslovice kao putokaz i smer u kojem treba da se kreće pojedinac, društvo i njihova mudrost - Ne ponesi se u dobru, ne pokori se u zlu; Ne dozvoli da te zmija ugrize dva puta ispod istog kamena! Mogu biti saopšteni kao moralne norme - Budi čovek, ne laži, ne ukradi ne čini zlo; moralni sudovi - Neko je takav i takav, čuvaj se.. i  moralne sankcije - osveta, griža savesti, izolacija iz zajednice..

   Amanetom se čuva domovina, običaji, moral, nasledstvo, zastava, jezik, junaštvo, čojstvo, potomstvo, misterije, recepti..  Amanet je naš omot, naša druga koža, pokrivač ali i pokrov, koji pomaže da se očuva identitet -  Amanet vredi koliko i duša; Ko ne ispuni amanet plaća dušom.. U njemu cveta naš život, ali se sa njim ne gasi. Naši ljudi imaju običaj da kažu: Bogu na amanet; Precima u čast, potomcima u amanet; A,da, nu mi pričaj što lijepo, amaneti božji.. Amanet ne izmišlja, ne ulepšava, ne prekraja, ne prisvaja, ne uveličava. 

   U odsustvu poverenja među ljudima, amanet je bio brana nemoralnom ponašanju, nepravdi, zaštiti časti, poštenja, pravednosti, običaja: Ne kaži sve što znaš; ne čini sve što možeš; ne veruj sve što čuješ; ne daj sve što imaš; ne želi sve što nemaš; samo voli onoga ko tebe voli! Amaneti su uvek uži ili širi od običaja za koje ih vezujemo, jer logika amaneta se povinuje logici argumenata, dokaza, osporavanja, stvaranja.

   Život ispisuje ne samo radosti i uspehe već i gorke, čak i tragične stranice. Zato amanet traži pravdu, uzvišene etičke norme, zarad opstanka pojedinca i društva. Nikada nije protiv dobra koliko protiv zla, nepravde, svakojake nevolje, podela. Daje se ili prosleđuje iz duše i srca, iz najdubljeg poštovanja i verovanja. Što su viša iskušenja i deobe, muke i stradanja, to nam je veći i dragoceniji amanet. On je koren i temelj naših uverenja, iskustva, tradicije, običaja („da se sagradi crkva, džamija, česma, put, škola“..), duhovne nadgradnje, morala. To je duboko emotivno osećanje za koje je čovek vezan celim svojim bićem: On je stao na amanetu predaka, da misli svojom glavom, govori i piše svojim jezikom; izvor naših emocija, motivacija i inspiracija budućih pokolenja. Ima cilj, svrhu, smisao, poruku, motiv.        

Amanet ne nudi gotove recepte i rešenja, već se njme prelivaju vrednosti i kvalitet jednog vremena u drugi. Preko njega saznajemo o drugima i sebi, nešto što je suptilno, karakterno, nemoralno, plemenito, prihvatljivo, nešto zbog čega su naši preci ponosni ali i zabrinuti, zbunjeni, uplašeni, nešto što ne možemo imenovati, ali možemo ispraviti, korigovati, nastaviti, sačuvati. On krije kod sebe i skriva u sebi ono na šta treba unapred da se misli, bez obzira na ono što jeste i što je bilo. Njegova suština i smisao se ne menjaju koliko god se čeka na njegovo ispunjenje. Ima visok stepen poverljivosti što ga čini izuzetno vrednim i za svako istraživanje atraktivnim. Sadržaj se ne skraćuje, osakaćuje, potcenjuje. O amanetu se ne raspravlja ni u porodičnom krugu.

   Amanet  je negde između namere i stvarnosti, misli i čina, činjenica i želja; ne dozvoljava da sedimo skrštenih ruku, uvereni da je sve gotovo, da je sve svršeno i da samo treba da se dogodi ono što je suđeno da se dogodi. On obavezuje i pritiska – Amanet se ispunjava bez nagodbe, makar on zahtevao i nemoguće.  Oni koji ne stignu za zivota da ispune amanet svojim precima umiru nesrećni zbog toga, iako će takav zavet realizovati potomci drugog, trećeg ili kasnijeg kolena.

Amanet može biti privid, ali jedino kao najsigurnija uteha; može imati težinu i karakter kletve, latentne mržnje  i zakletve - Tako mi božjeg amaneta; upozorenja – Tresu ti se ruke, uzeo si nečiji amanet; Zlo brzo dođe, ali polako prođe; straha - Starh je već pola nesreće. Postoji i amanet za doživotno ćutanje - Ćutanje je zlato, poštovanje predaka i običaj slava. Poznati su slučajevi kad majka uručuje sinu očev amanet (oružje, prsten, odelo, ratni trofej i sl.), da bude sahranjen na određenom mestu, da se nešto vrati nekome. Bilo kako, amanet za sobom ostavlja trag i ima veću i jaču snagu od svakog zakona i običaja.

   Duhovna nasleđa, baština i običaji mogu budućim generacijama ostaviti neki značajan i vredan amanet.

Tako je Jovan Cvijić amanetom: Pobediće onaj ko bude kulturniji, ostavio budućim generacijama budućnost. Mnogi recepti (čuveni bakini recepti) naučna i profesionalna rešenja, pod amanetom tajne (vinari, kuvari, poslastičari, pekari,  i sl.) kriju se u zaboravljenim, trošnim i zamašćenim sveskama.

   U našoj tradiciji postoji pravilo da svako onaj ko prekida svoje pamćenje i svoju vezanost za pretke ostaje bez plodova budućnosti, zbog čega amanet tera ljude da preispitaju sopstvenu savest. U skladu sa tim, od malog čoveka se očekuje da se žrtvuje za sebe i svoje, za više ciljeve, za veru i otadžbinu, za nadređene, za nepoznato i poznato, mistično i naučno. U kontekstu takvog razmišljanja, amanet može da menja prioritete, ciljeve, principe, kriterijume.

   Teško je iz ove naše stvarnosti shvatiti dimenziju i veličinu amaneta, koji nije izašao iz zaleđa sfere sujeverja, mitologije, već iz nasleđa emocija, pamćenja, iz samog sebe, svoje monumentalnosti. Amanet nije nešto što je daleko i skriveno, već ono što je sa nama i u nama, ono što je poznato i drago, što je sraslo sa narodom i njegovom duhovnom baštinom. Blizak i dalek, istovremeno, kao ljudsko sećanje, amanet ima jasnoću, dubinu, snagu i sposobnost da u pogodnom momentu izrazi sebe, da prevaziđe okolnosti i artikuliše cilj, ponekad i snagu koja sve nadilazi. Da li je amanet, koji ume da se duboko srodi sa ljudskim zabludama, blagodet ili breme, te da li se njime može povratiti nešto davno izgubljeno i oduzeto? Može, ako poseduje određenost, nepobitnost i sposobnost da razume drame koje su se odvijale u ljudskoj intimi, porodičnoj stvarnosti i trenutak kada je izrečen.

    U vreme sveopšte erozije morala, sa puno nasilja, nejednakosti među ljudima, podvojenosti, rasparenosti i nadređenosti, sa manjkom, časti, obraza, poštenja, amanet stvara realnu osnovu za zdraviju i srećniju budućnost. Potcenili bi ga ako smatramo da je relikt prošlosti ili precenili ako bismo tvrdili da je danas jednako prisutan kao nekada. Ko ga shvati na pravi način razumeće i prave vrednosti života i živeće u skladu sa tim razumevanjem, a čovek sa ovih prostora, uvek je živeo sa nadom i amanetom. Tako će živeti i ubuduće, jer nam krvne grupe sadrže genetske poruke predaka ostavljene u amanet.

   Smisao amaneta krije se u snazi da izdrži do kraja, iako vreme, na svaki način, pokušava da ga otera u zaborav.




PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"