O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKOLUMNA











Istorija
Nauka
Tradicija







Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Šuković
Marija Viktorija Živanović
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Milenković
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Riznica


MUŠTULUK - PRAZNIK RADOSTI

Ramiz Hadžibegović
detalj slike: Fantasy acrylic painting happiness young woman girl with colorful balloons on clouds in sky. Painting by Valery Rybakow

MUŠTULUK, praznik radosti


Jedno je sigurno: u potpuno drugačijem ambijentu, nezamislivom današnjim generacijama, naši preci su živeli srećnije nego mi danas. Zadovoljavali su se malim stvarima, uz dobro zdravlje, veselu i složnu porodicu, čestitu decu i skromnu trpezu. Bez puteva, automobila, telefona, radija i televizije, interneta.. Bosonogi, ili oni malo bogatiji u opancima, kasnije u cipelama, živeli su čvrsto na svojoj zemlji i od zemlje. Radovali se dobrom rodu kukuruza, ječma, pšenice, kupanju u reci ili potoku, prvim trešnjama, a ponajviše muštuluku. Pa ipak, i tada su veze funkcionisale, ljudi međusobno komunicirali, sarađivali, kupovali i prodavali. Svaka generacija živela je u progresu.
U aktuelnom vremenu, koje nam nudi mnoge pogodnosti za retke trenutke neočekivane sreće i traganja za novim konceptom saopštavanja najradosnijih vesti, lagano i nečujno izmiče muštuluk, jedan od običajnih rukopisa i potpisa mnogih generacija. Svakoj zabavi, pa i muštuluku, dođe kraj, pod uslovom da ovaj fenomen u vremenu u kojem živimo shvatimo kao zabavu i igru, a ne kao nužnost, potrebu i običaj. Raskošno semantičko zdanje, građeno i dograđivano od pamtiveka, urušava se pod naletom novih tehnologija a možda i pod težinom sopstvenog značenja i dugog trajanja.
Radost je univerzalni fenomen. Njena fascinacija, posebno iznenadna i neočekivana, stara je koliko i ljudi. Njome su se bavili filozofi, sociolozi, pesnici, ali i običan čovek. Kulturi življenja imanentna je i kultura radovanja. Svi bi da se raduju. Svakako, treba praviti razliku između banalne radosti i one koja nam se dešava nekoliko puta u životu. Upravo u takvim radostima, koje su neočekivane, snažne, jake, intenzivne, muštuluk je našao svoju funkciju, svoj smisao i ulogu, svoju draž i lepotu.
Muštuluk je turska reč, stvorena od persijskog izraza mužde, radosna vest i turskog sufiksa lek. Bratoljub Klaić, navodi da je muštuluk “nagrada donosiocu dobre vijesti”, a muštulugdžija “prvi glasnik radosne vijesti, kome se daje muštuluk (Veliki rječnik stranih riječi izraza i kratica, l966). Ivan Klajn i Milan Šipka, u Velikom rečniku stranih reči i izraza ( 2006), muštuluk prevode kao: “radosnu vest, dobar glas; figurativno, nagrada onome ko je doneo lepu, radosnu vest”. Milan Vujaklija, u svom Leksikonu stranih reči i izraza (1975), nije obradio ovaj pojam. U mnogim stručnim publikacijama, rečnicima i forumima, muštuluk se definiše kao dobar, radostan glas ili nagrada.
Iz onoga što je život afirmisao, a ovaj običaj nosio i potvrdio, muštuluk treba definasati isključivo kao dar /poklon/ donosiocu radosne vesti, a ne kao dobar, veseo ili radostan glas! Takođe, ne bih se složio sa Klaićem, Klajnom i Šiškom, ali i mnogim drugim lingvistima, koji smatraju da je muštuluk nagrada za radostan glas, jer ona, u preciznom tumačenju muštuluka, to ne može biti, već samo dar ili poklon. Uostalom, daruje se onoliko koliko se ima i može.
Ljudi su za muštuluk znali pre nego su mu dali ime. On se javlja u vremenu kada su informacije putovale danima, pa i mesecima, prenošene od usta do usta. U takvim uslovima svaka vest je bila dragocena, pogotovu ako su bile važne i radosne. Vremenom taj ritual postaje navika i menja se u skladu sa životnim okolnostima, a darivanje muštulugdžije prerasta u kultni običaj.
Muštuluk je svojevrsna čarolija neočekivane radosti i ogromne količine emocija, koji nikada nije bio izvan života, vremena i prostora. Ponekad, neizrecivo je opisati emocije ljudi koji u tom činu sudeluju. Muštuluk svedoči o velikoj želji i pažnji da se drugi učine srećnim, zbog čega se i kaže: dar muštuluka je sam muštuluk.U njemu je kondenzovana ogromna količina katarzične emocije. Radost koju donosi muštuluk, svojstvena je ljudskoj težnji za srećom i dostojanstvom. U trenutku kada predaju poruke, muštulugdžije su srećni ljudi, jer su svesni da su druge učinili srećnima.
Muštuluk ima svojstvo hipersenzibilne, intimne i porodične magije. U njemu su sadržani uzbuđenje i potres duše. Simbolizuje ljudsko ostvarenje, dokazuje postojanje, dostiže smisao skladnosti i savršenstva, ukazuje na luksuz života koji se živi uprkos latentnoj nemaštini i oskudici. Svaki muštuluk je čuvar pamćenja. On jedino priznaje sebe za autentičnog tumača beskrajne radosti i vesnika slave, praznika i veselja.
Živimo u multikonfesionalnim, višenacionalnim i multikulturnim sredinama, gde za svaku radnju i događaj, za svaki praznik i slavu, priliku i nepriliku, imamo svoje običaje, ali nažalost, od mnogih nedovoljno prihvaćene kao zajedničko bogatstvo i raskoš. U takvom poretku stvari, muštuluk se posebno izdvaja, ističe i ponosi, kao običaj koji nije podlegao uticajima nacionalnih i verskih obeležja, već se od svog početka do danas, sa vrlo neznatnim razlikama, koje su više rezultat lokalnog shvatanja, poštuje kao zajednička vrednost i dragocenost.
Koji su to izrazito radosni događaji uticali da muštuluk izraste u našu značajnu kulturnu instituciju, sa karakteristikama univerzalnog fenomena, koja se uz običajne, kulturološke i druge razlike, primenjuje kod mnogih naroda na planeti? To su, pre svega: rođenje deteta, povratak bliske osobe iz rata ili okončanje vojne obaveze, veridba, venčanje, upis i diplomiranje na fakultetu, vojni uspeh, prestanak rata, razni državni i nacionalni uspesi (literarni, kulturni, filmski, sportski i sl). Dakle, muštuluk može biti personalna, familijarna, timska, lokalna ali i nacionalna i državna radost. Postoje očekivani muštuluci, koji izvesno donose rezultat i oni koji su potpuno iznenađenje. U ovakvoj skali posebnih i retko veličanstvenih trenutaka svakog pojedinca, skoro da nema osobe koja nije za svog života, počev od običnog čoveka pa do krunisanih glava, darivala za neku radosnu vest. Poznato je da se “i od sultana uzimao muštuluk”, a Njegoš je za muštuluk o pogibiji Smail-age Čengića, poklonio jednom kaluđeru iz nikšićke župe, svoj zlatni krst sa grudi (B. Pavićević).
Muštuluk se daje prvoj ruci, odnosno prvom glasu, najčešće u usmenom kontaktu, a poznati su i muštuluci zatraženi putem pisma, depeše. Postoji i tajno darivanje, za dragocenu vest koja je samo devojci upućena.
Iako spontan, svaki muštuluk je autentičan i poseban, taman onoliko koliko su i ljudski karakteri različiti. U svakoj sredini, posebno u selima udaljenim od saobraćanih i drugih komunikacija, muštuluk je imao svoja lokalna pravila i posebnosti, počev od saopštavanja poruka, do izbora dara i načina darovanja. Kod uobičajenih radosti za koje je izvesno da će se dogoditi- rođenje deteta, veridba, venčanja, kumstva, i sl.,u selima i porodicama unapred se dogovaralo ko ide po muštuluk i kako se traži. Navešćemo nekoliko karakterističnih fraza kojima su se muštulugdžije obraćale onima kojima saopštavaju vest: Imal muštuluk; Radostan ti aber donosim; Neka telali udare u talambase, za radosnu vest dolazim po muštuluk; Radosnoj i od danas srećnoj majci, za muštuluk dolazim; Stiže haber za muštuluk; Prvi sam mušterija za muštuluk… U narodu se i danas pamte i pominju rečenice: ”Da uhvatim muštuluk”; “Idem pokupiti, muštuluk”; “Idem majci na muštuluk”; “Trče deca ugrabiti muštuluk”; “Na muštuluk pošao”.. U narodnoj epskoj pesmi “Ženidba Milića barjaktara”, u kojoj je opevana devojačka lepota, jedan stih kaže:..Hajte, braćo, da mi putujemo./ Hajde, svaki, kako koji može./ A ja idem, kako konjic može./ Mojoj staroj na muštuluk majci..
Sam čin saopštavanja vesti najčešće se dešavao na vratima kuće, ređe u samoj kući. Muštulugdžija na vratima traži domaćina. U slučaju da on u tom trenutku nije u svom domu, informacija je uručivana nekom drugom članu familije, ili se čekalo na domaćina. Ono čime se muštulugdžija u takvim slučajevima rukovodio, jeste procena kome je poruka upućena: domaćinu, njegovoj ženi, ili nekom drugom članu domaćinstva. Kod svadbenih veselja, muštuluk se uglavnom uzimao od roditelja mladenaca, a kod je reč o rođenju deteta otac je taj koji daruje.
Ako je muštuluk spomenik veselju, radosti zbog novog života, novog početka, kako sve to može funkcionisati bez učešća dece? Ima li veće radosti za svakog roditelja od saznanja da mu je dete radosno? Zato, ne treba da čudi što su deca bila najčešći vesnici radosnih poruka i vlasnici raznoraznih vrednih poklona. Dečji muštuluk doprinosi atmosferi veselja i utiče na emocije koje pospešuju nivo radosti i lepotu trenutka. U svojim najlepšim izdanjima, obučeni u odeći, koja se čuvala za retke prilike veselja, nesvesno omamljeni, uzbuđeni, prepuni očekivanja, radoznali i kako samo oni mogu biti u takvim prilikama, izgovaraju rečenicu:“Malopre dolete jedna ptica i reče nam za radosnu vest“.., ili, „Čusmo zvono odnekle iz sveta da je taj i taj..“ U nekim selima meštani organizuju takmičenje za decu, tako što ih okupe, saopšte im vest, a dete koje prvo stigne da zatraži muštuluk dobija dar. U takvim slučajevima oni najčešće među sobom podele dobijeni poklon. Ja kad biše polju pod Žabljaka/ đeno su se braća sastanula/ đeno će se jadom rastanuti,/ no da vidiš jadu za početka:/ pohitao dijete Maksime/ na njegovu bez biljege vrancu,/ skupio desetine druga,/ hoće svojoj na muštuluk majci..(Ženidba Maksima Crnojevića)
U vreme kada je poštar obilazio sela, deca su znala gde ga treba sačekati, da mu „preotmu“ poneku radosnu vest, i da od svojih najbližih uzmu peškeš. Dešavalo se da članovi najuže porodice izaberu dete, ili ovlaste nekoga od rodbine da uzme muštuluk od njihove majke, oca, supruge..Interesantan je zapis jednog deteta o muštuluku: Celo popodne, od kako je sestrica zakmečala sedeo sam u velikoj travi kod tarabe, kako me neko ne bi primetio i čekao strica. Čim sam čuo njegov uobičajeni zvižduk, kojim se oglašavao sa ćuprije, pojurio sam vičući: muštuluk, muštuluk! Kad je čuo radosnu vest, stric se obradovao i pružio mi novčanicu od pet hiljada. Tada je to bila velika para. Najveća koju sam ikada video. Odmah sam požurio nazad u kuću. Mahao sam novčanicom tati, baki, majci, ponosan na tako veliki dar. Ali, umesto da me pohvale, izbila je cela frka i grdnja na strica: ’Ti toliko zarađuješ a možeš ovako da se razbacuješ’. Tražili su da odmah vratim pare. Ja pare nisam dao, već ih strpao u džep i kroz njihove noge pobegao napolje. Otac je pojurio za mnom, uhvatio me za košulju, koju je pocepao, prebio me ko mačku, oteo pare i naterao strica da uzme moj muštuluk. Tako su radosnu vest pretvorili u moju žalost i čamotinju.
Običaji koji prate muštuluk najviše se razlikuju kod svadbenih veselja. Uostalom, ne postoje dve identične svadbe, pa samim tim ni muštuluci ne mogu biti isti. Muštulugdžije su, pešice, jašući na konjima ili automobilima, donosili radosne vesti: za veridbe, venčanja u crkvi ili opštini, za dolazak svatova u kuću mlade, za povratak i dolazak neveste, i uzimali vredne poklone. U nekim tamnavskim selima i danas se organizuju trke muštulukdžija na konjima. Najbrži, za poruku o venčanju u crkvi, dobija od mladoženjine majke vrlo vredan dar, ali i stiče ugled tom pobedom. U užičkom kraju, poseban vesnik ide drugim kraćim putem, kako bi javio majci mladoženje da su svatovi, sa mladoženjom krenuli, i tako zaradio vredan muštuluk. Vuk Karadžić je zabeležio: Prije svatova dođu muštulugdžije na muštuluk, i izbace po nekolike puške i kažu da idu svatovi i vode đevojku. Muštulugdžijama treba dati muštuluk: po lijepu maramu, ili po košulju. U monografiji Svadbeni običaji na Kordunu, Stanko Opačić piše: Nadomak mladine kuće, svatovi najavljuju dolazak s nekoliko pucnjeva. Konji usporavaju kas, barjaktari iskaču iz kola i kad stignu na ulaz vrata, ukrste barjake i traže muštuluk, javljajući da dolaze dragi gosti. U Hrvatskoj je bio običaj da se, blizu mladoženjine kuće, pred svatove pojavi domaćin sa detetom u naručju i muštulukom.
U ređim slučajevima muštuluk može imati snažnu dramaturšku dimenziju, jer indikuje jaka uzbuđenja i potres duše. U suočavanju sa emocijom koju jedino poznaje majčinsko srce, dešavale su se tragične posledice: bez kapaciteta da prihvati svu količinu ekstremne emocije, naglu promenu i napor, srce je znalo otkazati. To je zabeleženo u epskoj narodnoj pesmi “Ropstvo Janković Stojana” i u raznim proznim delima. U svakom selu, sa identičnim karakterom i mentalitetom, gde se svi dobro znaju, o tome se vodilo računa, pa se izbegavalo uzimanje muštuluka od roditelja koji su podložni stresnim emocijama. Dakle, muštuluk je imao i skrivenu tragiku, kontrast emocija, od radosti do prevelike tuge.
Ako izuzmemo banalne muštuluke, vrednost dara bila je mera radosti. Kod muštuluka nema pogodbe ni sa jedne strane, nema razgovora i dogovora o darivanju. Tu se ne pravi kompromis. Ignorisanje muštuluka velika je sramota i poniženje, a to naš narod nikada sebi ne bi dozvolio, ali ni oprostio.
Muštuluk je imao svoj bonton i nepisana pravila: po mogućnosti, za muštuluk se išlo u prikladnoj odeći, bez remećenja porodičnih navika, posebno noću; bez euforije ako je porodica u žalosti; bez odlaska na njivi gde se završavao neki neodložan i važan posao.
Naše majke su se porađale kod kuće ili na mestima gde bi se zatekle: za ovcama, na njivi, na putu, u branju voća, vršidbi. U takvim slučajevima, svedok radosnog događaja, odmah bi požurio da javi radosnu vest i uzme muštuluk, ostavljajući posao koji je radio.
Oni koji su darivali, imali su problem prilikom izbora poklona, a počesto i dilemu: da li poklon uručiti odmah ili kasnije muštulugdžiju darivati vrednijim poklonom. Stara mudrost kaže da darivanje više koristi onome što daje nego onome koji prima. Kod našeg naroda, svaki muštuluk je bio velik onoliko koliko je veliko srce i dubok džep, ali u oskudici i nemaštini, teško je naći pravu meru i ostati dostojanstven i ponosan na sebe. Što Majka Tereza kaže: Nije stvar u tome koliko darujemo, već koliko ljubavi posvećujemo darivanju. “Izgubiti obraz” kod darivanja, u sredini koja tome pridaje važnost, najgore je nešto što može da se desi, i što se uz podsmeh dugo prepričava.
Po muštuluk su išli svi: deca, devojke, odrasli, ali i oni koji su najbrži, najveštiji, najsrećniji. Bilo bi previše navoditi šta se sve poklanjalo. Zavisno od imovinskog stanja, vrednost muštuluka je varirala od običnih vunenih čarapa do niski dukata, parcela zemlje, šume i sl. Iako u oskudici, devojke su su uvek, za radosnu poruku od svog dragana, darivale više nego što su imale i mogle. Decu i omladinu najteže je bilo darivati. Pa ipak, za rođenje deteta, dobijali su vredne stvari, a najčešće dukate. Postoje primeri da su imućnije porodice darivale decu siromašnih porodica vrednim poklonima, i tako preko muštuluka pomagali svojim komšijama i rođacima. O tome koliko je naš narod cenio i poštovao muštuluk govori činjenica da se sve moglo zaboraviti, prećutati, ali obećani dar za muštuluk bila je svetinja koja se nije smela ignorisati.
U pojedinim krajevima, imućniji domaćini su znali organizovati veselje za svoje rođake i komšije kako bi svi zajedno proslavili useljenje radosti u njihov dom. Oni koji su išli na takva okupljanja, govorili bi kako idu na proslavu muštuluka.
Ne treba zaboraviti da su na seoskom području, u vremenima bez saobraćanih i drugih veza, poštari, šumari i učitelji, kao distributeri informacija, bili redovne mušterije za muštuluk, jer su prvi dolazili do saznanja o radosnim događajima. Mnoge muštulugdžije su postali kumovi, pobratimi, veliki prijatelji.
Muštuluk je pravi primer nemoći sadašnjosti da sačuva nasleđene darove prošlosti. Tradicionalni model života je narušen, izmenjen i zamenjen drugim sadržajima. Ostao je samo emotivni naboj prema tom fenomenu. Standard života i tehnološka revolucija menjaju njegovu fizionomiju i pravila. I ono malo koliko je prisutan u svakodnevici današnjih ljudi, pretvara se u svoju negaciju, sa banalnom konotacijom, dok se u nekim našim selima muštuluk održava onoliko koliko se oseća potreba za njim. U modernoj varijanti, muštuluk se naselio na raznim društvenim mrežama; na lokalnim elektronskim medijima muštuluk se traži preko pozdrava i čestitki; doktori koji porađaju žene uzimaju muštuluk od njihovih muževa; studentske službe, pa i sami profesori, informišu roditelje studenata o rezultatima na ispitima; očevima novorođene dece cepa se košulja; za muštuluk se brije glava, ostavljaju cigarete.. Ovakva priroda muštuluka pokazaće njegovu kulturnu izdržljivost.
Koliko god to nekima izgledalo pretenciozno, muštuluk je sa etnološkog i antropološkog stanovišta i porodičnog života, identifikacioni marker našeg naroda, prepoznatljiv, dragocen i svakako autentičan, jer je bio duhovni zavičaj i obeležje životnog sklada, radosti, ljubavi i sećanja, pa čak i stil života. Taj simbol bliskosti, srodnosti i prisnosti, spona rađanja i novog života, nije ništa drugo do saga o radosti našeg čoveka.
Dok priča, čovek živi. Muštuluk će živeti sve dok se bude pominjao.




PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"