RAM ZA MOJ PORTRET
Moram se naučiti da najviše pripadam sebi. Čuo sam otkucaje sata i to me je probudilo. Gledao sam gdje je sat. Nema ga. Vjerovatno sam sve sanjao, ali iza sna se ne mogu odmah tako dobro snaći. Osjećam se kao slika kad padne sa zida, pa se nađe sva u čudu: nema pojma šta joj se dogodilo, a ne shvata ni kako to da staklo nije puklo. A onda u trenu shvati koliko je čavao važan za smisao njenog stajanja na zidu. U mom slučaju, nema čavla. Nalazim se u okviru koji nije po mojoj mjeri, nedostaje bordura. Nikome se još nisam toliko svidio da bi me okačio na zid, da bih skretao pažnju posjetilaca i ukrašavao prostor. Vjetar, nazovimo ga oluja, pomjerio me je sa štafelaja na kojem sam stajao, spreman da se zakačim na zid svjetlosti. U pokušaju da se nađem na visini, zadesio me je pad koji me polomio, izvadio iz okvira legende. Staklo se raspršilo u milion krhotina koje su ostale pod čizmom oluje, u podu moje mladosti. Vetar je mlatio portretom i nosio ga nekontrolisano preko sedam gora i sedam mora do neke nove luke u kojoj me je dočekao zid. Uvidio sam priliku da se tu zakačim. Uvlačio sam se u neke ramove koji mi nikako nisu odgovarali. Posle svakog pokušaja bih se uredno urolao i smjestio negdje po strani da me ne bi neko zgužvao, ili nehotice zamijenio košarkaškom loptom, i umjesto na zid, šutnuo me u korpu. Noću bih se odrolao i ležao potrbuške da bih se što bolje ispeglao, sačuvao pribranost i sabrao svijest o tome da ram za moju sliku postoji, kao i čavao koji će da nas drži, sve dok se zid ne sruši. Onda su se začula zvona, prava crkvena zvona, objava svjetlosti, kao da je sami Bog sišao i ušao u sve grmove, puneći ih svjetlom i obznanjujući vjeru u ljubav. Pored moje slike stajao je prekrasan okvir, hajde da ga nazovemo ram; nisam se dvoumio, doživio sam ga kao cipele iz kojih sam protjeran. Korak postade lak, osmijeh se zalijepi na vrh neba, dok je pogled šarao zidom i tražio obilježeno mjesto čavlu. Sad mogu da trčim, tako da se začas pronađem kod sebe, ali isto tako mogu začas da budem i na nekom drugom mjestu, gdje nisam sasvim svoj. Počeo sam da osjećam da se zamke nalaze na ljepšim mjestima. Kako ih zaobići? Lako! Ne napuštaj sebe, budi svoj, izuj se, hodaj bos, zagledan u Sunce, sa jabukom u ruci. Nisam ni slutio koliki je zid, mislio sam da je to obilježeno mjesto tu negdje. Međutim, nisam ga lako pronalazio. Slika nije na svom mjestu, ali je tu, sačuvana, osim što pomalo žuti, kao krštenica. Ram je još uvijek u modi, odolijeva stilu. Čavao mi je u džepu, umije da žulja, ponekad bocne, opomene, pita za svoje obilježeno mjesto. Htio bi da drži sliku, a Ilija mu ne da!
*iz knjige kratkih priča "Bijeg iz vječnosti" 2019. ALMA Beograd
