O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKOLUMNA











Istorija
Nauka
Tradicija







Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Šuković
Marija Viktorija Živanović
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Milenković
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Riznica


KO JE PROKLEO JERINU II DEO

Anastasia H. Larvol
detalj slike: Prikaz plemićke svadbe

KO JE PROKLEO JERINU

(2. deo romana)

Pravoslavni i katolički tabori cepaju Evropu 


Ali, ko je ovde neprijatelj? Gde su Turci? Odgovori na kompleksna politička pitanja se uvek nađu u društvenim fenomenima iz vremena dve do tri generacije unazad, jer je potrebno oko sto godina da se sami događaji izbrišu iz vida, a njihove posledice ostanu da deluju i narastu u ozbiljne društvene antagonizme. U Rusiji se zato još uvek pita šta vam je bio deda, a ne otac i majka, kada žele da procene nečiji stvarni društveni položaj i dublje ukorenjene standarde. Tako je i vojvoda Teodor Kantakuzenos bio važan prvenstveno zato što mu je deda bio slavni (i neslavni) car Joanis VI Kantakuzenos. Tog Joanisa VI su smatrali i spasiocem i uzurpatorom vizantijskog prestola, a bio je izuzetno hrabar vojnik i strateg, kao i uspešan reformator državne uprave i titularnog sistema, koji su do kraja Carstva ostali tako kako je on to zgodno uredio. Bio je marljiv pisac i istoričar, a i blizak prijatelj, pa najveći neprijatelj Dušana Nemanjića. Naročito se lepo slagao s Dušanovom ženom Jelenom, rodom iz iste bugarske loze kao njegova žena Irina Asen, koja je bila neobično hrabra žena i lično je neprijatelju nosila pisma s pregovaračkim uslovima u epicentar ratnih zbivanja. Joanis Kantakuzenos je, zauzvrat, sve dokumente potpisivao sa svojom ženom Irinom; bila je velika čast zvati se po njoj. Dušanova žena Jelena se takođe potpisivala na većinu muževljevih dokumenata, a zbog njenog «stalnog uplitanja» u sve tokove na srpskom dvoru, fratar Mauro Orbin, prvi istoričar Balkana posle turskog zauzimanja, nazvao je «una donna pervesa». Njemu je to bilo neobično držanje, verovatno je i Jelena preterivala, ali kod Vizantinaca je to bilo normalno, odgovorno ponašanje jedne plemkinje. Još je Kantakuzenosova majka, Teodora Paleologina-Kantakuzenos, kao mlada, obrazovana i vrlo bogata udovica, početkom 1300-tih držala cenjenu filozofsku školu za oba pola u svojoj kući. Sina je rodila po tragičnoj smrti muža Mihaila, koji je pao braneći plemićku čast «Romeja», kako su Vizantinci sebe «nacionalno» videli. Kao javna ličnost i careva tetka, Teodora je bila poznata po svojoj mudrosti i humoru, a Joanisa je sama podučila i savetovala do položaja vođe staro-plemićko-pravoslavnog fronta otpora prema pokatoličenju, koje se stalno postavljalo kao uslov za vojnu pomoć protiv sve navalentnijih Turaka. Ova tema je, doduše, uzavrela još pre Turaka i nezavisno od njih, kad su Katolici na uskrs 1204. u zoru napali i osvojili Konstantinopolj. Vizantinci i katolici su oduvek međusobno trgovali, pa su im stražari u luci naivno otvorili kapije i spustili lance koji su «sekli» vodeni prilaz na dva mesta oko Carigrada. Konstantinov grad je tada prvi put bio osvojen od osnivanja 330., kad je i Biblija napisana u njemu na grčkom.«Biblos» je knjiga na grčkom, što je nekim papama bilo problematično kroz vekove, pa su u tzv. «Četvrtom krstaškom ratu», koji je krenuo u Jerusalem pa skrenuo u Egej, učestvovali papa, Venecijanci i njihovi vojnici, ali i mnoštvo probisveta i pljačkaša koji su išli samo zbog ratnog plena.

Царица Ана Савојска
Posvađanim pravoslavcima bilo je potrebno 60 godina da istrgnu svoju prestonicu iz krstaških ruku i da se sete ko im je neprijatelj. Ipak, dok su romejski dvor i crkva bili u izgnanstvu u Nikeji, iz Srbije je krenuo Rastko/Sava Nemanjić da kod vaseljenskih poglavara izdejstvuje samostalnu srpsku crkvu, pa je tako nekome sve to ispalo dobro.


Romeji su konačno povratili vlast nad otadžbinom 1320-tih, ali im je prestonica bila sva izlomljena, orobljena i gola, mada i dalje veoma lepa. Taman su se ulice malo zašarenile i carstvo obnovilo, a Paleolozi su, umesto Komnina, ustanovili funkcionalnu dinastičku vlast. Trgovina se pokrenula, flota obnavljala, a onda su katolici ponovo na foru uspeli da preotmu upravu nad vizantijskim dvorom. Kroz ženu, tj. devojčicu Jolantu/Anu Savojsku, koju su zbog velikog miraza i straha od Turaka, sa 11 godina, udala za mladog, razvratnog, vizantijskog cara Andronika III, kome su bile potrebne pare da dedu svrgne s vlasti. Ona i deca su morali biti pravoslavni i Jolanta se prekrstila u Anu (ali je ostala Savojska). Novi car Andronikos III i Joanis Kantakuzenos bili su najbolji prijatelji od detinstva, a kad je car jedne noći naprasno umro u bordelskoj tuči, Ana je postala regentkinja u ime njihovog malog sina jer je takav bio zakon. Ponovo je izbio građanski rat, u kome je Kantakuzenos čitavu godinu proveo s Dušanom i Jelenom u dvorcu Taonion (Pauni) kod Skoplja, gde se sakrio od Katolika, koji su mu okupirali domovinu i raspisali cenu za njegovu glavu. Još uvek mlada Ana Savojska je kroz prevelik pritisak i moć izrasla u teškog sadistu i imala je običaj da iz posebne lože, uz gozbu i očigledan užitak, posmatra egzekucije svojih neprijatelja, koje su zbog nje trajale dugo. Da bi isplatila vojnike i lovce na Kantakuzenosa i njegove pristalice, Ana je Venecijancima dala romejske krunske dragulje kao zalog za kredit od 30.000 zlatnika, koje nikad nije isplatila. Kantakuzenosa je srce iskreno bolelo za sve to! Bio je jedan od najbogatijih plemića Carigrada i lični prijatelj umrlog cara i zato se osetio moralno dužnim da po svaku cenu spase «sveti presto» od uzurpatora. Međutim, posle sukcesivnih ratova ljudi su bili gladni, osiromašeni, željni mira i prozaične jednostavnosti, zapadne tehnologije i noviteta, pa su mnogi počeli da priželjkuju uniju s katolicima i kao znak podrške brijali tradicionalne, pravoslavne brade. Neki nisu, a tu su i treći, koji su bili oduševljeni Turcima, kao svežim dahom i promenom u učmaloj i otrovanoj Evropi najpoznijeg srednjeg veka. Turbani i šalvare, uz «latinske» kape na dvoje «ušiju», kao i uski, zlatovezeni, šareni, romejski kardigani, postali su hitovi visoke «svetske» mode, koja je sve više bila fuzionistička i na istoku i na zapadu i u Srbiji u sredini. Stariji ljudi su se žalili i pisali o užasnom vremenu koje se neumitno bliži, jer su ljudi izmešali kape i odeću, rugajući se svemu što je običaj i dogovor, pa se više ne raspoznaje ko je odakle došao, a ko je domaći, niti ko gospodari, a ko služi.


«Kantakuzen» i srpski kralj Dušan 


Svašta je za tih godinu dana mladi kralj naučio od «Jovana Katakuzina», kako je zvan među Srbima. Iskustvo sa vrlo učenim Joanisom dalo mu je ideju i praktično znanje kako da samog sebe prozove carem, čim ovaj zamakne nazad u svoj rat. Dušan nije prijatelju pomogao da oslobodi zemlju od uzurpatora, iako je obećavao, ali je ovaj ipak, posle mnogo muka, 1347. uspeo da izbaci katolike iz Vlahernijske palate i vrati vlast u ruke domaće vlastele. Na tom putu, doduše, «morao» je da plati najamničke sablje i topove Turaka Seldžuka, što mu je velika mrlja u biografiji,

Цар Душан, Јелена и Урош )и шпијун у завеси)
  iako su posle njega svi to radili. Ali, on je bio prvi i zbog toga u nekim narodnim pesmama Jerinu pominju kao turskog saradnika, a u nekim čak i kao Muslimanku. Došavši na vlast, Joanis Šesti je udao svoju najmlađu kćer za caričinog malog sina Joanisa Petog, koji je upravo napunio 9 godina, čime je hteo da opravda svoje uplitanje u državnu upravu. «Dogovorili» su se da podele vlast narednih 10 godina, on i Ana, pa da mali sve preuzme kad poraste. Čim su dostigli polnu zrelost, Eleni i Joanis V su izrodili brojnu decu, koji su svi imali različite političke stavove, a Manojlo II je njihov srednji sin. Vidno je da su majka i deda Kantakuzenos svoj uticaj najuspešnije preneli na njega, jer su ostali sinovi bili za katolike i Turke, a on je voleo svoje (i uspeo je braću da pobedi u pravom viteškom okršaju!)


U Srbiji je, paralelno, Dušan dao da se napiše Zakonik i ustanovio je državu sa iskopiranim administrativnim, titularnim i modno-kulturološkim sistemom Romeja. Još kao dete je Dušan proveo s ocem godinu dana u Konstantinovom gradu i jako mu se svidelo (jer zašto bi ih inače kopirao?), ali kasnije je namerno oženio Bugarku i redovno je u pismima papi obećavao da će napasti «prestonicu šizmatika» zarad «njihove stvari» (cosa nostra), čim za to dođe pravi trenutak. Sva ta pisma još postoje, a tu sam videla i da je imao ličnu gardu od 300 Nemaca (!), što nam govori da nije baš imao poverenja u svoju okolinu. Napisavši vrlo napredne zakone, koji su spajali prakse istočne i zapadne Evrope, samovoljno je Savinu arhiepiskopiju proglasio patrijaršijom i krunisao srpskog Patrijarha, koji je potom njega krunisao «carem Srba i Grka». Uspeo je da organizuje i veridbu svog anksioznog sina Uroša sa ćerkicom Ane Savojske, koju su posle udali za gusara, ali je veridba propala kad je Kantakuzenos stao pred carske kapije sa ogromnom vojskom, glasno «podržan» vatrenim, turskim oružjem koje je Evropa tada videla prvi put. Ani Savojskoj više nije bio potreban Dušan, ali je zato njegovo «bogohuljenje» jako razljutilo Kantakuzenosa, koji je na svom teško izvojevanom krunisanju zvanice morao da poslužuje u bronzanim i limenim činijama i peharima od jeftinog stakla, koliko su svi osiromašili od spasavanja Carstva. Čim je našao vremena, sa vaseljenskim patrijarhom je 1350. bacio anatemu na cara Dušana i njegovu patrijaršiju, što je posle knez Lazar jedva izmirio 1375. (i dobio sagalasnost za SPC), bogato darivajući i mudro zboreći o zajedničkoj opasnosti od «Muslomana». (To je i najdublji razlog zbog kojeg je SPC kneza Lazara kanonizovala, silne žitije o njemu ispevala i u cara nebeskog pretvorila, i prvenstveno je zato njegove naslednike baš toliko favorizovala kroz vekove u odnosu na druge, moralno možda i bolje, srpske srednjovekovne plemiće i plemkinje.


U Carigradu su, uz mnoge drevne, istočne narode, ubrzo počeli da žive i brojni Turci, Venecijanci i njihovi ljuti neprijatelji Đenovljani, koji su odmah ispred gradskih zidina drsko postavili trgovačku koloniju Galatu, pa digli i toranj iz kog se videlo preko trostrukih, izrazito visokih, gradskih zidina u srce grada. Car Joanis Šesti je ubrzo imao pune ruke posla s gusarima, Đenovljanima, Turcima i drugim strvinarima oko trgovačkog centra Staroga sveta, a gubio je i na popularnosti, što se u politici ne oprašta. Ljudi su mu zamerali saradnju s Turcima, a on je, zaista, nemajući da ih isplati u kešu, po vizantijskom običaju, turskom poglavici za ženu dao svoju najmanje atraktivnu kćer, Teodoru. Poučen primerom drugih zetova-despota, ubrzo je počeo da traži «svoja prava», koja niko nije mogao da mu da. Napetost su iskoristile pristalice Unije, predvođene neumornom caricom Anom i korumpiranim patrijarhom Apokavkom, a ovog puta su dobili i pomoć bogatog gusara Frančeska Gataluzija i drugih Đenovljana koji su želeli dobro da zarade. Plativši pohod pljačkaškim i krstaškim blagom, otetim od ranije u Vizantiji, unionisti su porazili domaće snage i opet preuzeli carski dvor, tj. centar vlasti. Konačno poražen, Joanis VI je proteran u manastir, gde se durio i pisao još 30 godina kao monah Joasaf, stvorivši mnoga dela, od kojih su mu najpoznatija tri toma Istorije. Te njegove Istorije, lične i subjektivne, ali vrlo detaljne i precizne oko društvenih prilika tog istorijskog trenutka, s pogledom na čitav svet, četiri veka kasnije su (Nemci) preveli na latinski, a Francuzi prodiskutovali na dvoru Luja XIV, čime je posejano seme naučne vizantologije. «Kantakuzen» je kasnije u svojim memoarima izjavio da je Dušanova Jelena jedna sjajna žena velike mudrosti i šarma, koja mu se rado vraća u mislima. Shvativši da njen muž ipak neće podržati Vizantinca, sama je 1343. sazvala sabor bugarskog, srpskog i grčkog plemstva i održala politički govor takve retoričke bravure, metafora i dinamike da ga je on svrstao među najbolje koje je ikad čuo, iako nije urodio plodom.


Do titule preko žene


Kad se 1383. Joanis VI Kantakuzenos konačno upokojio, njegovo

Печатни прстен Душанове рано умрле мајке Теодоре 24к
potomstvo je proterano u Solun, gde se 1399. rodila Irina. Imali su fine titule i kontakte, ali nikad više nisu imali zvaničnu vlast u Istočnom rimskom carstvu, nego od tada svoju političku moć i mrežu informacija grade planskom udajom ćerki u okolne vladarske porodice. Vizantijske plemkinje su često udavane za razne strance, a titularni sistem im je bio malo drugačiji nego što je zapadnoevropski, koji mi poznajemo, ali je upravo on bio presudan za tok i razvoj svetsko-političke situacije ovog doba, a i vremena koje je usledilo, te ga vredi na tren pogledati izbliza. Romeji su imali ogroman broj muških titula, što plemićkih, što profesionalnih, koje su sve bile strogo regulisane i jasno iskazane kroz boju odeće, simbole i posebna dopuštenja da se nosi određena kapa, epoleta ili kardigan. Klasa, trenutni status i poreklo su se nedvosmisleno pokazivali odećom i asesoarima, a lažno predstavljanje (tj. nošenje nekog komada bez legalnog dopuštenja) bilo je strogo kažnjivo u celom svetu ovog doba. Visokih ženskih titula je bilo samo dve: mnoštvo vasilisa i jedna jedina despina (carica) na prestolu. Grci «vasilisa» prevode sa «kraljica», zbog čega se danas u grčkom svakodnevnom govoru za suprugu šaljivo kaže «carica», dok su sve druge žene u njihovom životu «kraljice». U plemićkoj klasi devojčice su rođenjem dobijale titulu vasilise - ako im je majka (iznimno baka) bila u krvnom srodstvu s vladajućom lozom. Među muškom decom, samo se car eventualno rađao s određenom plemićkom titulom (prestolonaslednika), dok su ostala muška deca svakako dobijala titule, ali tek kasnije u životu, i to na osnovu konkretnih imenovanja.


Takođe su samo žene venčanjem automatski prenosile plemićku titulu na svog muža, pa se zato ženino poreklo brižno čuvalo kroz dupla prezimena. Ako bi despot postao nemoguć (caru ili vasilisi), mogle su u krajnjoj nuždi, sa blagoslovom patrijarha, da se razvedu, pa preudaju, mada normalno nisu razvodili brakove. Praktični Vizantinci su, kao Jevreji, uvideli da im je prenošenje pripadnosti kroz majku, a ne oca, najefikasniji način da izbegnu rasipanje carskog imanja i direktno i indirektno održe kontrolu vlasti. Tako se i stvarna krvna loza uvek mogla dokazati, s obzirom na to da retko ko ima dilemu ko je majka. Muškarci su držani u poslušnosti i trudu da zadobiju poverenje starijih i moćnih, kako bi dobili što bolje titule i samim tim položaje. U ovom izrazito klasnom društvu, titula ili njen nedostatak bili su primarno merilo za procenu čoveka i svačija «sudbinska» odrednica. Od toga je zavisilo kako će nekome ići životna putanja i stoga je izdavanje titula bilo osnovno vladarevo sredstvo moći, koje je zato imao samo on. Kao muškarac je, takođe, samo car imao pravo da supružniku prenese titulu, pa bi on svoju ženu lično krunisao u caricu nakon što njega patrijarh kruniše. Nekada davno, reč «despot» (despotas) bio je direktan prevod latinskog «dominus», u značenju gospodar; pošto su svi oni izvorno bili Rimljani, a 330. posle Hrista su Konstantin, njegova familija i sledbenici iz Rima došli na Bosfor, pametno dopustili hrišćanstvo, napisali Bibliju i pod okriljem monoteizma osnovali prvu carsku, autokratsku, hrišćansku prestonicu. Tad je «istočnorimski» car imao titulu despot/dominus, pa je stoga i njegova žena nazvana «despina». Onda se zbog prevelike konkurencije i nejasnoća, car «izdigao» s titulom «autokratora», u značenju «samovladalac», kao i bojama crveno i zlatno, a despoti su se time izdvojili kao poseban sloj drugih ljudi carstva. Despoti-stranci, kojih je takođe bilo mnogo, a među kojima su bili Stefan, Đurađ i drugi u regionu, postajali su, ženidbom s vasilisom, redovni članovi romejske aristokratije, dok su u svojoj zemlji bili neprikosnoveni vladari. Nijedna titula sveta nije bila veća od njihove, sem vizantijskog cara i, svakako, sopstvene žene. Ona nije mogla svoju titulu da izgubi, a despot jeste, a kako će se koji od njih snaći u tesnom krugu «drugih ljudi» zavisilo je od njegovih veština, sreće i carevog ličnog odnosa prema njemu, kao i, naravno, od njegove žene. Ovakav sistem učinio je «nabavku» vasilise uobičajenim putem društvenopolitičkog uspona svakog muškaraca, i ne završava se bez razloga mnoštvo evropskih bajki sa rečima: «Kada je junak pobedio neman i oslobodio narod, dobio je carevu kćer za ženu i sa njom čitavo carstvo.»
Posledično su, nažalost, ćerke i sestre odmah postale veoma vredna ekonomsko-politička roba kojom su muškarci masovno trgovali. Lobiranje za političke brakove bio je uticajan i unosan posao u kom su rado učestvovale udate žene, ali su zvanične pregovore na kraju nužno vodili muškarci, pošto se tu ipak radilo o «ozbiljnim stvarima». I u Romejskom carstvu su muškarci imali najviše moći, vodili glavnu reč, a njihovi interesi su smatrani interesima države ili crkve, loze, časti i drugih pojmova nadređenih «subjektivnim» željama, no žene im nisu bile potčinjene. Udajom su devojke iz svih staleža sticale status udate žene, što je bio ekvivalent punoletstvu i ključna stvar u ostvarivanju njene samostalnosti, za razliku od Zapadne Evrope, gde je udajom starateljstvo nad ženom prelazilo sa oca na muža. Udate, preudate i udove Vizantijke bavile su se raznim «poštenim» poslovima, lečile su, šile, trgovale, držale krčme, bordele, škole, kako ko, ili pevale, pisale i mislile. Tako su živele i radile kod starih Rimljana i još starijih Grka, pa i kod Jevreja, Jermena, Egipćana, Kineza, Indijaca, Babilonaca, Sumera itd. Samo tamo gde je početkom srednjeg veka Rimokatolička crkva preuzela vrhovnu upravu nad životom (pošto je država poklekla) žene su odjednom, kao dekretom, izgubile svoje staro (rimsko) pravo na učenje, posedovanje filozofskih knjiga, ispoljavanje mišljenja i poznavanje sopstvene anatomije, što ih je veoma unesrećilo. Od «pada» Zapadnog Rimskog carstva u 5. veku, pa sve do početka 20. veka, zapadne žene bile su zakonski isključene iz školstva, posebno visokog, iako su neke retke, s vezanim grudima, kratkom kosom i muškom odećom, krišom završavale fakultete s vrhunskim ocenama, još u ranom srednjem veku i tokom svih tih vekova psihološkog pakla za ženski rod. U to vreme je katolička crkva najoštrije progonila ljude koji su tvrdili da je Zemlja okrugla i u tom smislu je prirodno što su u Zapadnoj Evropi posle 1400 godina takve represije eksplodirali agresivni feminizam, cinični ateizam, materijalizam, nihilizam i sekte. Crkva je najviše proganjala «tipična» ženska umeća, kao što su poznavanje moći biljaka, spravljanje melema i dobrih receptura za opstanak čoveka - pod optužbom za veštičarenje. Zabranili su i stara medicinska znanja Hipokrita i Grka, a posebno virtuozne hiruške veštine Rimljana, kao paganizam, jer im je bilo od koristi da ljudi umiru. Na samrti je svaki hrišćanin ostavljao crkvi darivanja, načešće zemlju, za oprost grehova na Zemlji, a ako izumre cela porodica, onda bi se, svakako, crkva postarala da njihove vrednosti budu sačuvane na pravi način. Neki smatraju da je bogohulno ovako nešto reći, a ja smatram da je značajno «bogohulnije» to uraditi.


Na hrišćanskom istoku je to bilo potpuno drugačije; tu su kroz 1000 godina srednjeg veka pa sve do Turaka, paralelno, plemenite devojke nastavile da uživaju svoje klasno pravo na razgovore s učiteljima, vežbe i priče koje proširuju vidike. Grčke, srpske i druge plemkinje u regionu redovno su bile pismene, pa čak i neke iz malo nižih slojeva. Uvek su imale neko obrazovanje, ali je kvalitet zavisio od njihove porodice i lične pameti, kao i sad. Neke plemkinje imale su validne potpise, neke čak i pečate, a one najvišeg ranga imale su i lične «ambasadore» koji su putovali na druge dvorove da saznaju šta se dešava i predstave interese svoje gospođe. Đurđeva majka Mara Lazarević-Branković držala je stalne ambasadore i «pisarske kancelarije» za četiri govorna područja – srpsko, grčko, venecijansko i tursko. S njima je sinu sredila dva vrhunska, politička braka i povraćaj otetog imanja barem tri puta. Druge žene pisale su memoare, kao Ana Komnina, Ana Notaras, Marina unuka, koja se isto tako zvala, ili «mala» Simonida kad je porasla, postala udvica i vratila se ocu u Carigrad. Mnogo je primera za aktivno žensko učešće u vizantijskom, srpskom i bugarskom društvu, a ovde je nepoznato samo zato što je osmanlijski sistem vrednosti, gde je žena bila muževljevo vlasništvo, kao kamila, kuća ili bunar, i nije smela da priča dok joj se ne obrate, odgovarao muškarcima preostalim na Balkanu posle turskog povlačenja, pa su sprečavali da se o tome istražuje i piše koliko su god mogli. Međutim, kruna koja se ovim putem dobijala u Srbiji zvala se venac, pa je otuda glagol venčati se. Osnovne despotske boje bile su purpurna i bela, a simboli biseri i beli, dvoglavi orlovi, izvezeni i oslikani po svemu što je despot koristio u javnosti, pa ih zato i mi danas imamo u grbu.


Irinina majka i ćerka


Majka Irine Kantakuzenos je nepoznata i to je čudno zato što je pre nje, u toj lozi, većina majki poznato. Za Kantakuzenosima je ostala i naročito bogata pisana zaostavština, ali joj nema pomena ni tu, niti u tekstovima brojnih drugih «raspisanih» ljudi oko njih. Ipak, mislim da ovde nije reč o «naučnoj», već o nekoj drugoj vrsti «cenzure». Tokom istraživanja za naučni rad na ovu temu, pregledala sam mnoštvo domaćih i inostranih izvora, a pratila sam i šta se dešavalo desetak godina posle. Nedavno sam pregledala i sveže uvrštene međunarodne, internetske podatke, među kojima iznenađujuće mnogo njih govori o Đurđevoj Irini. Bugari na Vikipediji pišu da joj je majka bila izvesna Marija Paleologina Anđel Makromitisa i da je imala sjajne bugarske korene. Ja još nigde nisam pronašla podatak da su druge vizantijske plemkinje imale tri prezimena i ne znam ko bi to mogao biti. Na Vikipediji na engleskom kažu da znaju da se Irinina majka zvala Evdokija Paleologina, dok Nemci smatraju da se zvala Efrosina Paleologina. Svi se oni, međutim, pozivaju na isti «Firentinski rodoslov», tj. italijanski špijunski «listing» pravoslavnog plemstva na kraju srednjeg veka, gde su hteli da ih popišu, povežu i vide «ko čiju nogu mazi» - i koje su im slabosti. Ali, tu se brzo vide kardinalne greške, jer tu je, recimo, Teodora Kantakuzenos, trapezuntska carica, jedna od nekoliko s tim imenom, navedena kao Irinina sestra, a zapravo se njen sin venčao s Irininom sestrom, a ćerka joj se udala za tad još vrlo mladog Đurđa Brankovića, što znači da nisu baš bili upućeni. Sami «grčki» izvori prosto ćute u vezi sa ženom Teodora Kantakuzenosa, ali je isključeno da se ta žena prezivala Paleologina kao devojka jer, da joj je majka bila Paleologina, Irina bi sama, kroz svoju krunu, «učinila» Đurđa despotom, što se nije dogodilo. Poznata je stvar da je on tek leta 1429. primio krunu i despotske simbole, «uniformu» i dokumentaciju koja mu odobrava da to nosi, i to na osnovu svog braka s Irinom (jer je morao da ima živu plemkinju za ženu), ali tek u zbiru sa prvim brakom i još jednim novim brakom između Megalokomnina i Paleologa, gde su se 1427. srećno venčali Marija Megalokomnina i Joanis VIII «od Vizantije». Činjenica da je s prvm ženom imao dece uvezalo je gospodina Đurđa Vukovića u trajno krvno i «crkveno srodstvo» s trapezuntskom vladarskom lozom, s obzirom na to da mu umrla žena bez toga ne bi mogla biti rod. (Većina ranijih pisaca su to osporavali, u kontekstu da te žene nikad nije ni bilo na ovim prostorima, ali to nije tačno). Irina je, dakle, bila iz odlične porodice, ali nije imala majku vasilisu da joj prenese

Краљица Барбара Цељска, кћер Мађарског краља Сигисмунда и будућа и будућа Катакузинина свекрва. Убио ју је муж из љубоморе.
visoku titulu, nego baku Paleologinu i veoma cenjenog oca, pa je njena zvanična, devojačka titula bila, isto kao Đurđeva, «gospođa» ili «kira» na Grčkom, odnosno «lady» kod Engleza. Kada bi čelnik Radič Postupović u veoma retkim prilikama uključio despoticu u svoje detaljne posvete raznih darivanja i laskanja «despotu i sinovima», obavezno bi isticao reč «kira», kao na primer «uzvišena i bogoljubiva despotica gospođa kira Erinoja», da podvuče da ona nije vasilisa.


Moja je pretpostavka da je vojvoda Kantakuzenos na kraju uzeo devojku s velikim mirazom, kojoj poreklo nije bilo za pohvalu, pa je zato prećutana u tekstovima. On se sigurno nije oženio «bezveze», naročito jer se ženio kasno, nego je uzeo ili vasilisu ili bogatašicu. Teodorov šef i prijatelj, budući car Konstantin Dragaš, dva puta je uzimao žene s velikim mirazima – krstašku princezu i rusku kneginju, koje su mu obe umrle mlade, kao fol, slučajno. Ženidba katolkinjama zbog miraza postala je tokom 14. i 15. veka raširena praksa među vizantijskim plemićima jer je život u Carstvu postao mnogo težak. Latinski trgovci, političari i sveštenstvo su rado davali svoje devojke za osiromašene vizantijske plemiće, kako bi im se uvukli u krv i nasledstvo, a «primili» su i neke istočne običaje, pa su i oni mogli da ponište brak i povuku miraz ako bi bili nezadovoljni zetovim ponašanjem. Teodor Kantakuzenos je bio vrlo imućan čovek i to je «sumnjivo». Njegovi preci su imali veliko bogatstvo, ali su to uložili u spasavanje kulture, vere i domovine, tako da nije mnogo ostalo. Bili su vešti da naprave pare i da se stalno podižu iz pepela, ali ako je ratovao s Konstantinom Dragašem, onda nije puno zarađivao. Dragaši, majka i sin, postali su predvodnici pravoslavnog pokreta otpora u zemlji i u regionu, bili su i dalje politički jaki, ali su materijalno bili sve siromašniji. Već su redovno upadala razna turska plemena u hrišćanska sela i gradove, pucali su velikim topovima, palili, klali, pljačkali, silovali i odvodili civilizovane ljude u roblje. Prodavali su ih na ilegalnom tržištu roblja na ušću Neretve u Jadran, kod mesta koje se danas zove Ploče, jer je stalno

bilo potražnje za jeftinom radnom snagom i mnogi su koristili gužvu, a to znači da su ovi ljudi, praktično, patili od istog, u kosti uvučenog, svakodnevnog straha od slepog nasilja i «džihad-terorista», kao i mi danas, samo što je sada na Zapadu gore, jer se tamo slilo svo bogatstvo sveta. U opštoj ekonomskoj krizi, raspadu srednjevekovne strukture vrednosti i morala, kao i stalnom strahu za život, svaka vizantijska plemićka porodica, čak i najokorelija pravoslavna frakcija, vremenom je bar jednom «uzela» devojku sa Zapada i sa njom veliko blago u mirazu. Primanje miraza sa Zapada bila je pojava slična kao što je danas uzimanje velikih kredita, samo što su njima tastovi, trgovci i sveštenstvo, umesto banaka i MMF-a, postavljali uslove. Takav postupak je, svakako, rešavao razne akutne i političke probleme, međutim, na duže staze je ova pojava stvorila ozbiljne psihološke i emocionalne teškoće deci koja su se rađala u tim brakovima, naročito oko izbora veroispovesti i stava prema sve češće potenciranoj uniji sa Vatikanom. U taj rascep, koji se, praktično, «mlekom» i uspavankama sve dublje urezivao u «dušu» i veru Carstva, uleteli su Turci. Tek kasnije, kada se početkom 20. veka sistemski ugrađivalo «jugoslovenstvo» u ovaj region, pa su delovi balkanske istorije prekrajani da bi se uklopili u taj koncept, katolici su «pardonirani» u istoriji kao uporni i nemilosredni neprijatelji ovog podneblja i kulture, a na Turke je svaljen sav «zulum» i užasi ovog dugog i razornog perioda srpske istorije.


Srpska despotica Irina - Prokleta Jerina je, kažu (neki neutralno, neki zlonamerno), bila dosta promišljena, kontrolisana i strpljiva; radila je na duge staze i dobro se snalazila u poslovima iza kulisa. Umela je da čuva i svoja i Đurđeva leđa, ali je po pitanju katolika bila «ekstremista». Otvoreno ih je mrzela, pa je Turke u odnosu na to mrzela manje. Znajući sve to dobro, Dubrovčani su jednom prilikom, kad su bili domaćini srpskom vladarskom paru, angažovali grčke muzičare da zabavljaju Irinu tokom večeri, te su ih vozili lađom iza koje je bio privezan čamčić sa kojeg su lovci vadili ribu i hobotnice i direktno ih prosleđivali kuhinji. Meni kao emocionalna rana dubljeg tipa deluje činjenica da Irina sa svojom jedinom ćerkom Kantakuzinom nije govorila do kraja života, i to zato što je poslušala oca i pošla za Katolika, slovenačkog grofa Ulriha Celjskog, koji je ocu tada stvarno bio potreban. Irina je uvek bezuslovno bila uz muža, išla je po njega, išla je za njega; jednom je dobrovoljno ostala 5 dana kao talac u Beogradskoj tvrđavi kada su ga Mađari kidnapovali, pa je on otišao i odnekud izvukao sumanutih 50.000 venecijanskih zlatnika, koliko su tražili za njegov otkup. Despot Đurađ je lično upravljao «državnim» parama i uvek bi volšebno nalazio još, šta god da mu traže razni i beskrajno brojni koji su dolazili na njegov dvor i zbog nečega polagali pravo ili nudili neka «prava». Despotica Irina je gospodstveno na smederevskom dvoru «trpela» veliki broj privremenih i trajno nastanjenih katolika - Dubrovčana, Venecijanaca, bankara, ambasadora, međunarodnih sudija, rudarskih eksperata Sasa (Nemaca) i svakakvih trgovaca. Nemamo zabeležen nijedan incident sa tim u vezi, čak ni u vrlo detaljnim špijunskim opisima, ugovorima, budžetima, testamentima i privatnim pismima koji su ostali za njima, pa su posle sve to odneli u svoje arhive. Međutim, po pitanju udaje svoje jedine ćerke (koja, doduše, nije bila vasilisa, nego gospođa) za katolika, Irina je smatrala da je to velika greška. Verovala je da će mnogo bolje da opstanu bez slovenačkog grofa Ulriha II Celjskog, pape i Mađara, a oslanjajući se samo na svoje silno srebro i potkupljivost Osmanlija, dok su Đurađ i njegovi savetnici smatrali da je najboje da ipak pokažu otvorenost za dobrosusedsku saradnju.


Na kraju je despot konačno od njihove ruke i stradao, mada je tada i sam Ulrih stradao i sva njihova deca. Čitava priča je Irinu toliko potresla da samo svoju «Katu» nije pomenula u nadgrobnom govoru održanom nad Đurđevim odrom 1456. Nije se osvrnula na nju ni jednom jedinom rečju, kao da je nema, a ostale ukućane je sve opevala, i to s puno nežnosti. Ostala «deca» su se, uostalom, sva vratila kući i živela tu, s ocem i majkom u Malom gradu, posle raznih brakova i ropstava. Samo grofica Katarina Celjska, koja je insistirala da ostane pravoslavna u veri, ali je morala da promeni ime Katakuzina, više nikad nije došla u Smederevo. Čak ni na očevu sahranu. Irina je otišla kod nje i Katakuzina ih je srdačno primila, kad je 1435. despota s Dunava iznenada napao Murat iz ogromnih topova. Sultan je obećao besomučnu sumu za despotovu glavu, a u Celje još nije smeo da ide, pa je bilo najzgodnije Dunavom, pa Savom, tamo uzvodno otploviti. Ostali su par nedelja u palati u Zagrebu, a onda su se spustili s dve dubrovačke galije iz Pule do Dubrovnika, gde im je Republika hrabro dala azil. Plovili su noću i što bliže kopnu da ih po otvorenom moru ne napadnu gusari i lovci na glave (Katalanci (!) su baš tad dominirali Jadranom i sjajne novce zaradili prodajući ljude i njihove stvari, dole kod Ploča). Zato, dok su Đurađ i Irina s malim Lazarom i Dubrovčanima sekli mračne talase i izbegavali grebene, dobri ljudi duž obale i na ostrvima popalili su velike vatre da im osvetle put i pokažu prolaz do jedine luke koja je tad htela i smela da ih primi. Plovili su s velikom svitom plemstva i sveštenstva, teškim sanducima, oružjem i ogromnim blagom, čime su u «kešu» isplatili politiku, lobiranje i naredne 4 godine u dubrovačkom «hotelu», dok nisu još jednom 1439. mirakulozno oslobodili i povratili svoju milu zemljicu.


Katakuzina ih je sve naživela i samo njoj nisam uspela da nađem godinu smrti. Poslednji put su je videli i «zabeležili» Dubrovčani u dubokoj starosti, kako stiže u njihovu luku «s mora», a onda je nestala zauvek. Dvadesetak godina je bila vlasnica Zagreba, Zagorja, Celja i pola Slovenije. Rodila je dva sina i ćerku Elizabet/Jelisavetu, koje su nadolazeći Habzburzi i kuga odneli u zaborav još u povoju. Svoja pisma je pisala na srpskom, grčkom, latinskom i nemačkom – bez prevodilaca, što je mnoge impresioniralo. Prema običaju zapadnih žena, koje su vezle i šile, a Vizantijke su čitale i pisale i imale javni život, a nisu radile ručne poslove, Katakuzina je u zrelim godinama lično sašila i izvezla tamnocrvenu, plišanu, službenu kapu (mitru) za svog bratanca, koji je po turskom preuzimanju Srbije u Vojvodini, s majkom Angelinom, podigao manastir Krušedol i ustanovio prvu srpsku Patrijaršiju u izgnanstvu. Sitnim biserima je izvezla krstove, ukrase, njegovo i svoje pravo ime – Katakuzina, ćirilicom. Bila je jedina na svetu sa tim imenom, koje su Irina i Đurađ izmislili u poetskom nadahnuću i dosadi od stalno istih imena, a i da bi se majčino fino poreklo lako držalo u svesti prilikom udaje. S tom «logikom» su ga srpski istoričari kasnije «prepravili» u Kantakuzina, iako oba sačuvana natpisa s njenim imenom kažu da nema «n». Hrvati su „Graaficu Catherinu auf Cilie“ zapamtili kao neobično lepu, prefinjenu i jaku ženu. Kada su joj Česi, Mađari i Nemci 1460-tih ipak iz ruku iščupali zagrebačku palatu i ostale zemlje celjske, lokalni pisar je zabeležio da im je zaista žao što odlazi «naša prekrasna gospa». Danas u Zagrebu ima jedna gimnazija s njenim imenom.


Privatni život srpske vladarske porodice 


Đurađ i Irina su, izgleda, bili među retkim plemićkim ljubavnicima kojima su se zvezde i hemije dobro poklopile, pa su se jedno drugom zaista dopali. Nigde u izvorima nisam našla ni šapat o tome da je Irina bila neverna Đurđu, a ni obrnuto, iako je to za političke brakove bila norma. Toliko je bilo špijuna raznih etniciteta i političkih agendi, čije sam zapise ukrstila, da bi barem neko nešto spomenuo da je imalo šta da se kaže. Sigurno je despot na svojim putovanjima imao drugih žena, makar jednu, i sigurno je pred kraj Irina imala makar jednog tajnog ljubavnika, jer je Đurađ bio 24 godine stariji od nje i živeo je 83 godine, ali je očigledno da su po tom pitanju bili vrlo diskretni.


Kad bi se despotica pojavila, sve su oči bile uprte u nju, tako da nije bez značaja šta su ljudi viđali pred sobom. Što se stvarnog izgleda «Proklete Jerine» tiče, znamo da su pradeda Joanis i

Мара Ђурђрвић (Бранковић)
braća bili visoki, vitki, ali jaki i žilavi ljudi. Na jedinom sačuvanom originalnom portretu cele porodice «Branković» iz 1429. Irina mužu doseže do obrva, to jest niža je od njega za čelo. Despot Đurađ je bio čovek nadaleko čuven po visini, a «Levantkinje» su i pre bile poznate kao visoke žene, ali se to češće znalo u višim krugovima, nego u prostom narodu, pogrbljenom i stišnjenom od teškog života. Irina je za čitavu glavu viša od svoje pastorke Mare, koja stoji na istoj podlozi i tad je već bila odrasla. Katakuzina, Irinino dete, takođe je uočljivo krupnija i od Mare i od polubrata Grgura, iako je tu imala samo dvanaestak godina. Esfigmenska minijatura je sačuvana na Svetoj Gori i poznata je kao jedna od najfinijih i najrealističnijih portretskih minijatura ovog tipa u svetu, a proporcije – odnos dlana i glave – odgovaraju danas živim ljudima, što znači da možemo da je koristimo kao izvor. Nisu umanjili Marinu i Grgurovu visinu da bi povećali Irinu i Đurđa, jer su ostali nacrtani u prirodnim visinama, a dečaci, Stefan i Lazar, očigledno su mali i vrpolje se, držeći svako svog mladog sokola-ljubimca na ruci.


Mara je bila očeva miljenica i istaknuta je povijenom obrvom, što je bio znak velikog mislioca, a prvenac Grgur je kao beba ostao bez majke, pa ga je Đurađ puno žalio. Na portretu ga je istakao crvenom bojom i ogromnom kapom, iako je svima bilo jasno da tu ničeg više nije bilo da se nasledi. Prema turskom zakonu i ugovorima koji su pokoreni Hrišćani potpisali da bi ostali živi i zadržali svoju kuću i imanje, svaki vazal je bili dužan da ima prestonicu, plaća veliki godišnji porez u zlatu i posle smrti sve prepusti Osmanskoj carevini. Uz to su morali da održavaju opremljenu konjicu i pešadiju, spremnu na sultanov poziv da zajedno osvajaju hrišćanski istok, što je mnogima bio najbolniji deo vazalastva. Mara je rođena 1401., što znači da je Irina bila samo par godina starija od svoje pametne i vrlo obrazovane pastorke. Ipak, nema zabeleženih komentara o ikakvom konfliktu između njih dve, čak ni kod narodnih pevača. U kasnijim narodnim pesmama nekad «nastupaju» zajedno i navodno su «iste». Jedino, kad Jerina šeta uz Dunav s mladim slugom Milovanom, Mara joj, kao ćerka, dobacuje da bi isti bolje njoj pristajao, ali odlazi svojim poslom i fabula teče dalje. Njena majka Megalokomnina je, kao carska kćer, imala mnogo jači plemićki status od Irine i Mara je kroz svoju majku imala jaku trapezuntsku titulu vasilise, koja je udajom mogla da «venčava» despote. Iz inata i besa je sultan Murat baš nju tražio za ženu kada su ga Đurađ, Stefan i združeni Hrišćani prevarili za još jedno krunisanje. Došao je 1435. s vojskom po nju i Mara je u braku sa Muratom II, kao njegova «druga žena», provela 15 godina. Imala je mnogo vremena, pa je malog sultanovog sina Mehmeda, usamljenog i bez majke, a željnog znanja, naučila ćirilicu, latinicu, grčki, latinski, srpski i hrišćanskim običajima. To je bilo i dobro i loše, ali zato je on kasnije poštedeo i nju i sve one za koje mu je tražila (i platila), a i slušao je njene argumente oko izbora patrijarha i druga crkvena pitanja porobljenih istočnih Hrišćana. Mehmedov otac Murat je u poznijim godinama ogrezao u hrani, piću, muzici i seksu, a to je dečaka jako nerviralo. Sultan je, uz Maru, imao još tri žene i veliki harem, a najviše je voleo svoj muški harem, «koji ga je svuda pratio». To pominje više savremenika, a detaljno je to opisao Bertrandon de la Brokijer, koji je 1430-tih s parama burgundskog kralja krenuo na istok u pravoslavne zemlje, pa još dalje u muslimanske, da vidi šta se tu dešava. Sreo je i srpskog despota sa sinovima u lovu sa sokolovima u omiljenoj mu lovačkoj kući Nekudimu. Zapisao je da je Đurađ bio veoma lep čovek, stasit, dostojanstven i topao, a da su dečaci bili vrlo ozbiljni.


Irininu pojavu treba zamisliti kao ozbiljnu, visoku, vitku i pravu kao stub, uz njihovu vrlo «pozersku» i impresivnu «carsku» modu, «optočenu» od glave do pete biserima i raznobojnim, svetlucavim kamenjem. Na glavi su svi nosili veoma visoke krune i kape, visine kao sama glava, a Srbi su se posebno raspoznavali po visokom, raznobojnom perju na «perjanicama», koje je poskakivalo na vetru dok su hodali. Narodni ep Jerinu često opisuje kao mladu i lepu, čak i u pesmama koje se jasno rade o situacijama iz vremena kad je imala preko 40 godina. To znači da se negovala, šminkala i farbala, kao što su kod Romeja redovno radile bogate žene i muškarci. Burgundski špijun Bertrandon de la Brokier je o carici Mariji Megalokomnini, koju je 1432. sreo u carigradskoj palati, s ushićenjem zapisao: «Ja na njoj ne bih mogao ni jednu grešku da nađem, samo da nije bila oslikana, a zasigurno nije imala nikakvu potrebu za tim.» Stavljala je šminku i puder, što ima smisla s obzirom na to da su gizdave vasilise i carica bile glavna atrakcija na mnoštvu procesija i svetkovina i, kao na sceni, bilo je važno da im se iz velike daljine razaznaju lice, oči i usta. Na portretima vidimo da je i Dušanova Jelena takođe značajno bolja od muža, što prirodno najverovatnije nije bila, a izgleda da je i sinu stavljala puder pošto je i on često neprirodno beo na freskama. Muškarci su se ovoj kulturi negovali i mazali kožu, prali zube i koristili parfeme. I jedni i drugi su se farbali u crno ili riđe da sakriju sede, svračijim jajima i kanom, a dolaskom imućnih nevesti sa severa i zapada, postalo je popularno da se «nosi» i svetlija kosa, pa su počeli da se posvetljuju ukiseljenim belim vinom, limunom i drugim kiselinama u procesu koji je trajao par dana i kulminirao pakovanjem za kosu «da ne otpadne». Ostala je čitava kolekcija kozmetičkih recepata i preporuka, kao i komentari savremenika o prekomernoj upotrebi istih ako je duša šuplja i nezasita.


Jednom, pred kraj, despotica je uzvratila «narodu» za sve što su ispevali o njoj, pesmom «Slava Đurđa Smederevca», koja je veoma duga i ima fantastične detalje. Očigledno je skupo plaćena i tu se prvi put u srpskom narodnom epu pojavljuje izmišljeni heroj Ljutica Bogdan, koga je Jerina u očajanju prizvala s nebesa. U pesmi je Đurđu, koji je već bio mnogo star, besni beg došao na Đurđevdan i nije mu davao da se prekrsti za slavu, što je tipično iživljavanje. Pošto su svi ostali ćutali i gledali, despot je poslao ženu da nađe pomoć, pošto nije mogao sve sam. Ali ona je, prošavši Srbiju uzduž i popreko, tužna uvidela da tu nema ni jednog poštenog junaka da ustane za vladara, zemlju i veru, pa je sela kraj puta, gucnula malo vina, koje je ponela da ponudi heroju ako ga ugleda. Onda se već i rasplakala i pomolila Gospodu. Kad, odjednom s oblaka gromoglasno siđe nebeski heroj Ljutica Bodan! Žurio je u Konstaninov grad da povrati presto onima kojima pripada, ali će svakako poći s njom u Smederevo da pomogne Đurđu. Po kratkom postupku je besnog bega raščerečio i pokačio njegove delove na ugaone kule, kao što su oni hrišćanima redovno radili, a onda je u dva pokreta izbacio iz dvora poltrone, koji su odmah iskočili iz skrovišta da grle despota kad je sve bilo gotovo.

(Nastavak sledi, III deo, 26. juna)







PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"