detalj slike: Dragan Šekarić- Šeks

 

O romanu Dušice Ivanović “Zovem se Astikja (Učenje duše)”,

ARTE, Beograd, Književna radionica Kordun, 2019.

 

Đorđo Vasić, Toronto

Kad bih želio da napišem ogled o Dušičinoj knjizi koristeći se stihovima, ja bih jednostavno, htio ili ne htio, morao da posegnem za stihovima Laze Kostića iz 1863. godine iz njegove čuvene pjesme Među javom i međ snom. Jer, i Dušičino srce je neumorna pletisanka što pletivo plete tanko među javom i međ snom. No, za razliku od divnog i velikog Laze, koji svoje srce proklinje što mu živu ne da da se razabere u pletivu, Dušica je uspjela da to svoje lebdenje među javom i međ snom i svoje pletivo pretvori u roman, mali obimom, ali veliki porukom, idejom i strukturom.

                Iz vlastitog iskustva znam da je svaka kreativna aktivnost težnja ka savršenstvu koje se, zapravo, ne može opisati, nego se može samo osjetiti, jer ono je neka vrsta unutrašnjeg, telepatskog uviđanja za koje su sposobni samo izabrani. U isto vrijeme, mislim da svaku ideju savršenstva, poput zlog duha, prati i prokletstvo nedostižnosti. Čak i tamo gdje mi vidimo savršenstvo, sam autor, kreator nam nerijetko u iskrenoj ispovijesti otkrije muku stvaranja i nedostatke stvorenog i kako mu nije do kraja pošlo za rukom ono čemu je težio.

No, kad sam vidio koncept i strukturu Astikje, pomislio sam na jednu drugu riječ koja je mlađa sestra savršenstva, a ta riječ je zaokruženost. Da, u ovom Dušicinom romanu odmah sam otkrio zaokruženost koncepta, ali i stamenost strukture, isklesanost i dorečenost ideje. A opet, iz vlastitog iskustva znam, da to nije lako ostvariti. Naprotiv, mogu da zamislim koliko je truda autorku stajalo praćenje i vođenje neprekinute, životvorne stvaralačke niti romana koja se grana na tako mnogo strana, vremenskih epoha, likova, situacija…  Da, i koliko je teško u tom procesu ne pogubiti se i ne raspričati se. I izreći sve naumljeno, pogotovo što je Dušica sebi zadala veoma težak zadatak kolažiranja, uplitanja i preplitanja sna i jave, uzleta u nebesko i teškog hoda po zemaljskom. Mislim da kad bi se napravio neki grafikon, tačnije grafički prikaz scena i likova ovog romana da bi to bila jedna veoma zamršena i kompleksna struktura koju je ona tako vješto vodila ne zalutavši i ne zamrsivši njene niti ni jedan jedini put. I zbog toga taj kompliment za zaokruženost i stamenost strukture.

U  nevjerovatno šarolikom kaleidoskopu romana Zovem se Astikja šarolikih a tužnih likova,  preko starohebrejske Aman, kineskog monaha Sinjana, nesrećne udovice Fait, učitelja Paulelea sa Havaja do Vere iz Beograda, dešava se uvijek jedno – Dušica sve svoje likove, uglavnom hude sudbe koji svakako nisu miljenici ili miljenice sreće, šalje na put samospoznanja. Bez obzira odakle taj put krenuo – da li iz iz porođajnih bolova u kolibi u kojoj vlada potpuni mrak, ili iz skloništa iz kojih se vide konjske kopite i bezbrojna uskomešana stopala, da li iz mjestašca koje miriše na zrele jabuke, da li iz rodnog grada u blizini okeana, ili pak iz iznajmljenog stana nakon napuštanja roditeljskog doma, njihova putanja vodi ka umnom sozercanju sebe. 

Moli se u hramu koji je tebi. Ne traži sreću izvan sebe, jer ćeš je tako uvek pronaći, kaže na svom kraju Paulele.

Ja bih još dodao da je to i put svakoga od nas, stim što bih za sebe dodao da nastojim da se  kroz umno samosozercanje uznosim  ka bogozrenju (bogoviđenju). Bespočetno djelo Božije sastoji se i u povratku Sebi samom, jer On se bespočetno kretao u samosozercanju.

Možda je na neki način i simbolično što se ova promocija održava u nedjelju, sedmog dana, Bog je blagoslovio i posvetio sedmi dan u kojem je otpočinuo od stvaranja čulnog (vidljivog) svijeta, kao neki povratak, putem počinka, od nižeg svijeta  ka onome koji pripada boljoj i nadsvjetovnoj (nadzemaljskoj) sferi. Jer ova Dušičina knjiga i jeste jedno divno balansiranje u kojem svi njeni junaci i prolaze taj put od nižeg donjeg svijeta i stižu do onog koji pripada boljoj nadzemaljsakoj sferi.

I na kraju napravio sam malu list od pet slika i rečenica koje bih rado ukrao i stavio u svoje priče, ali to, natravno, nikada neću učiniti:

1.            Iznenadni vetar je zakovitlao prašinu oko njegovih gležnjeba. Zatvorio je oči i osluškivao disanje vulkana. Paulele se osmehnuo, spustio ruke u krilo i, tonući u san iz kojeg se neće probuditi, još jednom začuo glas vatrene boginje…

2.            Nije pripadala nigde i nikome. Piterovim nestankom su u njojpresušila sećanja, osećanja, reči. Zaćutala je i sasušila se, ostarila za samo nekoliko dana. Nije mogla da ostane u kući u kojoj je započeo njihov zajednički život, pod krovom koji je čuvao uspomene na jednu noć neopisive sreće i jedan dan neizdrživog bola. Piterova majka nije imala kad da joj postane draga… Starica je smrt želela i prihvatila kao spasenje.

3.            Posekotine i rane na nogama bi mu brzo zacelile, čak i pre nego što bi jedan od monaha, vešt u pravljenju oblog ai melema, stigao d amu pomogne. Još otako ga je ono prvi put Sunčeva svetlost na dlanovima zabolela, Sinjan je svoje telo izlagao naporu i bolu i u tome nalazio zadovonjstvo. Kao da je tu negde, na nivou telesne patnje, uspevao da se vrati tamo gde pripada, da sa svojom poordicom i celim selom podeli žrtvu koju su svi oni, činilo mu se, podneli da bi samo on. Sinjan, bio spasen.

4.            Beba rumenog lica, kratke crne kose i pljosnatog nosića je glasno cmoknula usnama koje su ličile na šumsku jagodu. Strepnja i strah su se povukli pred tim prizorom. Soba je bila topla, naslonjača udobna, a tišina umirujuća. Pored majke sa detetom, na podu je dremao kovrdžavi crni pas.

5.            U polubunilu, pod visokom temperaturom i drhteći celim telom, prihvatila je novorođenče, presekla i podvezala pušanik, čistim ubrusom obrisala bebu od sluzi i krvi, p aje umotala u ćebe. Sa čedom na svojim grudima, izgubila je svest….

 

PODELITE OVAJ TEKST NA: