|
|
|
 | Emina Mukić | |
| |
detalj slike: Krk.art@designe
Ostavljena koža
Na rubu šume, pod korijenjem starog hrasta, nalazila se rupa. Ispred ulaza vjetar je svako proljeće raznosio prozirne kože.Rijetko je izlazila dalje od kamena na kojem se grijala pod jutarnjim suncem.Tog dana pred rupom zastala je sitna sjena.Nije prilazio.Čekao je.„Hajde, pomoći ću ti. Nisam ti neprijatelj.Podigla je glavu.„Ma kakva ja...“„Ali pomažeš i drugima. Dozvoli da se i tebi jednom pomogne.“Sunce je više puta prešlo preko kamena. Prvi put ostao je pod hrastom. Drugi put stao je uz kamen. Treći je sjedio na samom ulazu.Jednom je podigao tanku, odbačenu kožu. Provukao je kroz prste kao svilu.„Nisam znao da nešto što se odbaci može biti ovako lijepo.“Šutjela je.„Volim tvoju kožu. Volim što se uvijek obnoviš.“Spustio je kožu. Dugo je gledao.Zatim joj je poljubio čelo.Kada se ponovo pojavio, pogled mu je prošao preko nje kao preko kamena.„Luda si“ U krošnji je pukla suha grančica.
Prošlo je neko vrijeme, zazvonio joj je mobitel. Na ekranu: NEPOZNAT BROJ.Javila se.„Da li ste to Vi Adriana?“„Ne. Vjerovatno Vam je ostao kontakt starog vlasnika. Skoro sam kupila broj.„Ako sretnete starog vlasnika, kažite mu da sam dobio prijavu na njeno zmijsko ponašanje. Ugodna noć.“„Žao mi je. Zaista ne znam o kome se radi. Hvala, također.“„Mislim..ako se sasvim slučajno mimoiđete u zmijskoj rupi ... kažite joj.“„Brz oporavak, gospodine.“„O, pa Vi ste zmijo.“„Dragi mišu ne plaši se. Sita sam.“„'ebo te miš.“S druge strane ostao je još samo dah. Ekran je još nekoliko trenutaka svijetlio. Zatim se ugasio.Zmija je spustila mobitel na kamen.Na hrapavom kamenu, tanka, prozirna opna zatreperila je na posljednjem svjetlu.Zmija je kliznula dalje u šumu.Pred zoru ekran mobitela nakratko je zasvijetlio.Bez zvuka.Bez imena.Pa se opet ugasio.Na ulazu je ostala samo prazna koža.
|
