POVRATAK U NORMALU

Naša jedina želja je bila da živimo

kao sav normalan svijet.

Čak i nakon što smo se uvjerili

da tako nešto više ne postoji.

Isprva je to bila samo tiha čežnja:

upijala se u našu dušu kao što je

veseli žamor iz kuća preko puta,

zveckanje čaša i escajga,

ispunjavao naše samotne večeri.

Zatim je nastala pomama,

duša je bila nezasita, žudila je

da nadoknadi sve propušteno;

nemilosrdno gazeći one koji

su pokazali bilo kakav znak

malodušnosti, sumnje ili opreza.

A onda je nastupilo ludilo,

duša je postala razuzdana,

srljala je u svaku zamku privida;

pomahnitala bahantkinja

koja traži osvetu

za rane neuzvraćene ljubavi.

ŠKOLSKI AUTOBUS

Poput velikih žutih kutija,

poredani na terminalu školski autobusi

u noćnoj smjeni, čekali su da ih razvezu

kojekuda po gradu. Centri za novodošle

su bili popunjeni pa su završili u nekom

malom hotelu na zloglasnom Reksdejlu,

ali oni to tada nisu znali.

Svejedno, i tu su noć probdjeli gledajući

kako im mašu beskrajni nizovi promrzlih prstiju

koji vise sa nekog sablasnog štrika

tik ispred njihovog prozora,

baš kao što su očeve ruke ostale

iza crnog stakla tamo daleko,

na stanici u Beogradu,

kad je njihov autobus isplovio sa perona

i otisnuo se na pučinu Panonskog mora.

Već sutradan su vidjeli da njihova soba

gleda na parking nekog autoservisa,

koji je po tadašnjoj modi bio dekorisan

trakama od alu-folije sa resama,

poput onih za novogodišnje jelke, samo

jače, da bolje šušte na vjetru.

A školski autobusi – njihova simbolika

je bila samo nus-proizvod jednog

ekstremno efikasnog sistema.

NEOBIČNI SLUČAJ PRUSTA I BILIJA

za Anu Karson

‘Potrebno je selo da se podigne dijete

zato smo počeli govoriti.’

Mi smo poveli našu djecu na put

u ljepšu budućnost, zamorno i beskonačno

putovanje; podnošljivo jedino kao

geometrijska apstrakcija – velika kocka

od 9 do 5, kompjuterska manipulacija ravni

u kojima se prošlost i sadašnjost

naizmjenično udaljavaju i približavaju

a stvarnost je igra njihovih sjena.

I

Vrijeme i prostor se ne mogu razdvojiti –

ako te ubijede da nije tako, znači – preveslali su te.

‘Le temps perdu’ – potraga za izgubljenim vremenom

je samo čežnja za određenim mjestom u vremenu;

ljeta sa Prustom. Moji starci su ga sklonili kad je

zbog nedostatka goriva porasla potražnja za knjigama,

Jer ‘Sagorjevanje je princip koji se krije

iza svakog artefakta.’

II

Dragi Marsel, dovukla sam ga u Toronto

umotanog samo u tanko platno sjećanja.

Sad zajedno sa Milošem, mnogim Hermanima,

Fjodorom i Svetim Eliotom sjedi u krilu Bilija,

ormarića za knjige. Made in Ikea.

Poslije godina protesta i ja sam

konačno prihvatila vješti dizajn

kompanije koja je naše uzvišene ideale

slobode i demokratije, kao i naše šume,

preradila u fino upakovane table iverice.

I jeftin ručak pride.

Bili sjevernjak, tako utegnut i pravolinijski,

skoro dvodimenzionalan, prosto oduzima težinu

ovim tomovima sa teškim ćiriličnim slovima.

III

Ne mogu se oteti pomisli da bi Prust

od nas mogao načiniti spojene posude,

kad bi vrijeme bilo u tečnom stanju.

LANCI

Masivni sistemi drže naš svijet na mjestu.

Sistem lanaca koji može da prevozi, prebacuje

i prenosi; sistem koji postaje globalan

kao lanci nabavke, postaje krhak

kao lanac prehrane i fragmentisan kao lanac misli.

Nikakva transformacija ipak ne može

promijeniti svojstvo lanca da vezuje,

da zarobljava, i kontroliše moć

koja stalno raste i usložnjava se.

Nema jasnog naučnog dokaza

koji bi EHS uspostavio kao prepoznatljivu

medicinsku dijagnozu,

jer još uvijek je misterija šta je i gdje je

okidač koji pokreće nevidljive lance

koji svoje žrtve odvlače u mizeriju simptoma.

Zato se čini da je to samo još jedan akronim

za proces prirodne degradacije,

dok mi sve dublje uranjamo u digitalno more,

u očajničkoj potrazi za spasom.

Iako je to transakcija bez dodira,

uhvaćeni smo krvavih ruku i sa glavoboljom.

Jer svi smo u istom čamcu koji tone,

kao slika u ogledalu – mi ispred ekrana,

naša djeca i bebe takođe,

kupamo se u plavom svjetlu

magnetnih polja koja pulsiraju

sa kobaltnih plaža gdje se sjenke

savijaju nad jezercima u otvorenom kopu,

gdje i njihova djeca ispiru mulj, a bebe

se igraju u njemu.

Da li se ovaj posao kvalifikuje kao nešto

što radiš da bi preživio, iako te ubija?

X

Lanci karbohidrata su razbijeni

na proste šećere koji su gorivo za mišiće,

ali oni više ne mogu da rastu

od otpada i punila koja su ostala u hrani

kad su svi vrijedni sastojci

izvučeni, dehidrirani i upakovani

za prodaju po većoj cijeni.

Jedino se još možemo nadati

da je naš digestivni trakt

zadržao mudrost koju smo mi izgubili,

da može naći kariku koja nedostaje

u skromnom gomolju krompira –

biljke koja je uvijek kadra

da ispuni svoj potencijal,

i promijeni svijet.

Da li je to još uvijek hrana iako nas truje?

MELANHOLIJA ILI ODSUTNOST KOJA JE PRISUTNA SVUDA

Dok spremaš flašicu za svoju bebu

majka ti govori da je tvoj otac depresivan.

Sezonska melanholija, pomisliš primijetivši

da je snijeg ponovo počeo da pada;

četvrti put ove nedjelje, svaki put

dodajući po nekoliko inča bijelog.

Ali paziš gdje gledaš i šta govoriš

da ne isprovociraš majčin monolog

o tome kako trešnje već cvjetaju

u tvojoj staroj domovini,

iza kuće tvoga djeda koja je sad

napuštena.

Onda se jarko crvene bobe raspu

po tvome sjećanju, da bi ih

samo nekoliko sekundi kasnije

baka vješto sakupila u neodoljivom

mirisu kolača koji je prožeo

duga ljeta tvoje mladosti,

koja bi se uvijek završila tvojim

kontemplacijama o jugu,

kako je krasan ali se lako kvari.

Mada teško je reći kako svaki

od tih pojmova utiče na druga dva,

ali nema sumnje, postoji jaka veza

zbog jedinstvene geometrije trougla,

i njegove manje ili više vidljive rigidnosti.

I nelagodna misao ti proleti glavom

uvidjevši da postoji analogija u kojoj

snijeg cementira sjever u isto

tako nelagodnom komforu.

Ipak, ljudi stalno migriraju

na sjever, u potaji se nadajući da neće

postati njegovi zatočenici.

Zato je teško prodati dedinu kuću

usred jedne drugačije migracije

koja se upravo odigrava.

A kuća je obaveza, teret uspomena.

Zato i ova refleksija meandrira u beskonačnost

zaobilazeći bolna mjesta, pokušavajući da shvati

sve te rastanke, sve to bogohulno trgovanje

PODELITE OVAJ TEKST NA: