O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriKultura sećanjaKolumnaBesede






















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Mihajlović
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Lisić
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Emina Mukić
Ena Vuković
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Jovica Đurđić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Pavlović Ćirić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Marina Matić
Marina Miletić
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Blagojević
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirjana Štefanicki Antonić
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Šestakov
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Saša Miljković
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Silvana Andrić
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Minić Catić
Slobodan Vladušić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Svetlana Janković Mitić
Tanja Prokopljević
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Poezija


KAD JE ZID PAO

Jasminka Demin


POVRATAK U NORMALU


Naša jedina želja je bila da živimo
kao sav normalan svijet.
Čak i nakon što smo se uvjerili
da tako nešto više ne postoji.


Isprva je to bila samo tiha čežnja:
upijala se u našu dušu kao što je
veseli žamor iz kuća preko puta,
zveckanje čaša i escajga,
ispunjavao naše samotne večeri.


Zatim je nastala pomama,
duša je bila nezasita, žudila je
da nadoknadi sve propušteno;
nemilosrdno gazeći one koji
su pokazali bilo kakav znak
malodušnosti, sumnje ili opreza.


A onda je nastupilo ludilo,
duša je postala razuzdana,
srljala je u svaku zamku privida;
pomahnitala bahantkinja
koja traži osvetu
za rane neuzvraćene ljubavi.



 

 

ŠKOLSKI AUTOBUS


Poput velikih žutih kutija,
poredani na terminalu školski autobusi
u noćnoj smjeni, čekali su da ih razvezu
kojekuda po gradu. Centri za novodošle
su bili popunjeni pa su završili u nekom
malom hotelu na zloglasnom Reksdejlu,
ali oni to tada nisu znali.
Svejedno, i tu su noć probdjeli gledajući
kako im mašu beskrajni nizovi promrzlih prstiju
koji vise sa nekog sablasnog štrika
tik ispred njihovog prozora,
baš kao što su očeve ruke ostale
iza crnog stakla tamo daleko,
na stanici u Beogradu,
kad je njihov autobus isplovio sa perona
i otisnuo se na pučinu Panonskog mora.


Već sutradan su vidjeli da njihova soba
gleda na parking nekog autoservisa,
koji je po tadašnjoj modi bio dekorisan
trakama od alu-folije sa resama,
poput onih za novogodišnje jelke, samo
jače, da bolje šušte na vjetru.


A školski autobusi – njihova simbolika
je bila samo nus-proizvod jednog
ekstremno efikasnog sistema.




NEOBIČNI SLUČAJ PRUSTA I BILIJA

za Anu Karson


‘Potrebno je selo da se podigne dijete
zato smo počeli govoriti.’
Mi smo poveli našu djecu na put
u ljepšu budućnost, zamorno i beskonačno
putovanje; podnošljivo jedino kao
geometrijska apstrakcija – velika kocka
od 9 do 5, kompjuterska manipulacija ravni
u kojima se prošlost i sadašnjost
naizmjenično udaljavaju i približavaju
a stvarnost je igra njihovih sjena.


I


Vrijeme i prostor se ne mogu razdvojiti –
ako te ubijede da nije tako, znači – preveslali su te.
‘Le temps perdu’ – potraga za izgubljenim vremenom
je samo čežnja za određenim mjestom u vremenu;
ljeta sa Prustom. Moji starci su ga sklonili kad je
zbog nedostatka goriva porasla potražnja za knjigama,
Jer ‘Sagorjevanje je princip koji se krije
iza svakog artefakta.’


II


Dragi Marsel, dovukla sam ga u Toronto
umotanog samo u tanko platno sjećanja.
Sad zajedno sa Milošem, mnogim Hermanima,
Fjodorom i Svetim Eliotom sjedi u krilu Bilija,
ormarića za knjige. Made in Ikea.
Poslije godina protesta i ja sam
konačno prihvatila vješti dizajn
kompanije koja je naše uzvišene ideale
slobode i demokratije, kao i naše šume,
preradila u fino upakovane table iverice.
I jeftin ručak pride.
Bili sjevernjak, tako utegnut i pravolinijski,
skoro dvodimenzionalan, prosto oduzima težinu
ovim tomovima sa teškim ćiriličnim slovima.


III


Ne mogu se oteti pomisli da bi Prust
od nas mogao načiniti spojene posude,
kad bi vrijeme bilo u tečnom stanju.



 
 

LANCI


Masivni sistemi drže naš svijet na mjestu.
Sistem lanaca koji može da prevozi, prebacuje
i prenosi; sistem koji postaje globalan
kao lanci nabavke, postaje krhak
kao lanac prehrane i fragmentisan kao lanac misli.
Nikakva transformacija ipak ne može
promijeniti svojstvo lanca da vezuje,
da zarobljava, i kontroliše moć
koja stalno raste i usložnjava se.


Nema jasnog naučnog dokaza
koji bi EHS uspostavio kao prepoznatljivu
medicinsku dijagnozu,
jer još uvijek je misterija šta je i gdje je
okidač koji pokreće nevidljive lance
koji svoje žrtve odvlače u mizeriju simptoma.
Zato se čini da je to samo još jedan akronim
za proces prirodne degradacije,
dok mi sve dublje uranjamo u digitalno more,
u očajničkoj potrazi za spasom.
Iako je to transakcija bez dodira,
uhvaćeni smo krvavih ruku i sa glavoboljom.
Jer svi smo u istom čamcu koji tone,
kao slika u ogledalu – mi ispred ekrana,
naša djeca i bebe takođe,
kupamo se u plavom svjetlu
magnetnih polja koja pulsiraju
sa kobaltnih plaža gdje se sjenke
savijaju nad jezercima u otvorenom kopu,
gdje i njihova djeca ispiru mulj, a bebe
se igraju u njemu.


Da li se ovaj posao kvalifikuje kao nešto
što radiš da bi preživio, iako te ubija?


X


Lanci karbohidrata su razbijeni
na proste šećere koji su gorivo za mišiće,
ali oni više ne mogu da rastu
od otpada i punila koja su ostala u hrani
kad su svi vrijedni sastojci
izvučeni, dehidrirani i upakovani
za prodaju po većoj cijeni.


Jedino se još možemo nadati
da je naš digestivni trakt
zadržao mudrost koju smo mi izgubili,
da može naći kariku koja nedostaje
u skromnom gomolju krompira –
biljke koja je uvijek kadra
da ispuni svoj potencijal,
i promijeni svijet.


Da li je to još uvijek hrana iako nas truje?



 

 

MELANHOLIJA ILI ODSUTNOST KOJA JE PRISUTNA SVUDA


Dok spremaš flašicu za svoju bebu
majka ti govori da je tvoj otac depresivan.
Sezonska melanholija, pomisliš primijetivši
da je snijeg ponovo počeo da pada;
četvrti put ove nedjelje, svaki put
dodajući po nekoliko inča bijelog.
Ali paziš gdje gledaš i šta govoriš
da ne isprovociraš majčin monolog
o tome kako trešnje već cvjetaju
u tvojoj staroj domovini,
iza kuće tvoga djeda koja je sad
napuštena.


Onda se jarko crvene bobe raspu
po tvome sjećanju, da bi ih
samo nekoliko sekundi kasnije
baka vješto sakupila u neodoljivom
mirisu kolača koji je prožeo
duga ljeta tvoje mladosti,
koja bi se uvijek završila tvojim
kontemplacijama o jugu,
kako je krasan ali se lako kvari.
Mada teško je reći kako svaki
od tih pojmova utiče na druga dva,
ali nema sumnje, postoji jaka veza
zbog jedinstvene geometrije trougla,
i njegove manje ili više vidljive rigidnosti.
I nelagodna misao ti proleti glavom
uvidjevši da postoji analogija u kojoj
snijeg cementira sjever u isto
tako nelagodnom komforu.


Ipak, ljudi stalno migriraju
na sjever, u potaji se nadajući da neće
postati njegovi zatočenici.
Zato je teško prodati dedinu kuću
usred jedne drugačije migracije
koja se upravo odigrava.


A kuća je obaveza, teret uspomena.
Zato i ova refleksija meandrira u beskonačnost


zaobilazeći bolna mjesta, pokušavajući da shvati
sve te rastanke, sve to bogohulno trgovanje





PODELITE OVAJ TEKST NA:






2026 © Književna radionica "Kordun"