detalj slike: KRK Art dizajn

Ranko Pavlović
Slovo, riječ, pjesma, pjesnici
(Izbor iz sonetnog stvaralaštva)

SUDBA ČOVJEKA U PJESMI POČIVA

Iz mišje rupe stih počesto vreba,
napolje bi on, ali kuda, kome?
Da li svijetu pjesma jošte treba,
da o nju misli oštre se i lome?

I da li srce u oklopu grudi,
čeličnoj žici, krletki osame,
ima plamena da osjećaj budi,
dok pjesnik pita: ima l' tu šta za me?

Ne gubi nadu, šapuću mu versi,
sudba čovjeka u pjesmi počiva.
Pjesniče, moraš biti to što jesi.

Jezik je pero, ruka srca treptaj,
a stih koji se u toj rupi skriva,
rado će vani, pa daj mu podsticaj.

HIMNA KNjIZI

Družbenice vjerna, koja snopom žara
razgoniš oblake, budiš jutro sneno,
i umivaš rosom onog što te stvara,
ti velikodušno otkrivaš skriverno.

Bez knjigopisaca tebe ne bi bilo,
a bez čitalaca, pustom vrtu slična,
samo bi venula, kô slomljeno krilo
ptice što, nesrećna, letu nije vična.

Knjigo, ti si Logos u Božijem Slovu,
u našim rukama paperje si duše,
praskozorje sreće, melem ljutom bolu.

Visoko se leti na tvojim krilima,
snagom tvoje misli granice se ruše,
svaki tren života s tobom smisla ima.

SLOVOČUVAR

Pjesnik je pastir koji čuva slova,
može se reći – brižni slovočuvar,
raskriljeni je vaseljenski bukvar,
a Riječ žarna sestra je njegova.

Što je travaru biljka ljekovita,
pjesniku to je Slovo oboženo,
iskra Logosa, s nebom zagrljeno,
zanesen putnik od smisla do mita.

Slovo i Pjesnik nebeska su spona
između duše i razumskih niti.
Sreći u srcu kad Pjesma je sklona

proljeće lista katkad sred oluje,
a Slovo cvjeta, jer htjelo bi biti
Riječ što vedru Pjesmu oblikuje.

ODLOŽI NAČAS OLOVKU

Odloži olovku, pjesniče,
samo načas neka miruje,
oslušni dah biljke koja niče
i s kosmosom nas povezuje.

Tajnu dubine zemlje nosi
Tvorčevom nebeskom beskraju.
U svetoj vodici, u rosi,
prvi listići pjesmu tkaju.

Iz zelene pjesme, pjesniče,
čim ti polen na pero sleti,
stihove koje biljka sriče

zasij po cijeloj Planeti,
da sjajem sprže tamne sjene
i golet duše ozelene.

STIHOVI U NOĆI

I noć već spava. Ja pričam sa stihom
dragog pjesnika iz prošlog vijeka.
Otvaram knjigu, šapućem ga tiho.
Ostatak pjesme nestrpljivo čeka.

Ponoć treperi u listu platana
što kraj prozora danonoćno bdije.
Stih sa mnom diše dah novoga dana,
dok danas gasne, a sutra još nije.

I noć odmiče. Pjesma se razgara.
Stiže i pjesnik iz godina davnih.
Onaj prvi stih, prepun zlatnog žara,

pronosi vatru duž aleje slavnih
što mojom sobom kô potok vrluda
i kroz vedru noć sije radost svuda.

KAKO ODLAZE PJESNICI

Tiho, kao list sa grane kestena,
što lelujavo u baricu pada,
pjesnik, ogrnut muzikom katrena,
tone u svoju Pjesmu iznenada.

Dok čekaš nove stihove njegove,
bućne u more zvano Poezija.
Nasmijan vesla u konačne snove,
pa se u beskraj zvjezdani izvija.

Leti visoko, roni u dubine,
i dalje zrnca suštine otkriva,
čeka da nova misao mu sine.

On Pjesmi svojoj tijelo predaje,
u svaku Riječ sam sebe utkiva,
jer zna da tako sa nama ostaje.

SKENDER U SONETU

Visok poput bora na kozarskom visu,
na Paležu Skender i sad stamen stoji,
godine mu ništa oduzele nisu,
on i gorski izvor bliski su i svoji.

Mrakovicom sadi Ocvale primule,
srcem zagrijava tri ljute mećave,
sam sebe utkiva u Gromovo đule,
da rasprsom grlarazdanjuje trave.

Na Kozari Skender, sonetom ogrnut,
strnjiku riječi u stihove niže,
sije sjeme nade i u svakom zrnu

prepoznaje ono što duši je bliže.
Kozarska prisoja, plećine i brine
zapljuskuje rimom srca i vedrine.

ČITAJUĆI DOBRE SONETE
Ž. Avrić

Dok spava, čitam njene sonete.
I tu je, osjećam kako diše,
kroz stih, iz predjela bistre sjete.
Srcem u ruci nov sonet piše.

Tama se u svjetlost razlistava
u njenoj pjesmi, u rimi skladnoj.
Dok stih mjesečinom isijava
ni ledu u njemu nije hladno.

Metafora kao list treperi,
dok lahor s rijeke šapće sneni:
Rascvjetale livade, uberi

cvijet vedroplav, miomirisan,
nek se na uzglavlju zarumeni,
i uplovi u tvoj sonetni san.

U KOSTAJNICI SI

R. Risojeviću

Čuješ li, dječače, šapat singerice,
majčin brižan uzdah s tvojim što se spaja,
dok zaogrnuta plaštem nesanice
šije ti košulju od zvjezdanog sjaja?

U Kostajnici si. Kroz noć teče Una,
uspavljuje davne nestašne dječake.
Tvoja je misao uspomena puna,
roni kroz srebrne riječne brzake.

Rodna kuća ćuti u centru varoši,
u njoj mrak sa memlom tu račune svodi,
dok ona posljednje svoje dane troši.

U Kostajnici si. Drhtiš kao kesten
u šumama dragih Kalendera rodnih.
Zri okolo ljeto, a u tebi jesen.

PJESNIKOVO DJETINjSTVO

R. Preradoviću

U Crkveni ima li crkvišta,
Potočani da l' potok imaju,
od vršaja ostade li išta
sred Vršana, u tvom zavičaju?

Da li majka gore u šljiviku
još pogleda svog muža ratnika?
Gleda l' dječak u stričevom liku
skriva li se i očeva slika?

Žubore li iz mladosti priče,
tamo gdje su pšeničišta bila
livadama da l' stihovlje niče­?

Mjesečina kud je zasijana,
miriše li kukuruzna svila,
uspomenom iz dječačkih dana?

PODELITE OVAJ TEKST NA: