|
|
|
 | Sonja Mračević Bratić | |
| |
NADA Nebo je noćas moje zlatno pokrivalo ,Obamrlost između jave i sna,Misli odvajam u najsitnije čestice prašineDižu se visoko da dosegnu svoju konačnost. Prazan prostor popunjavam bojama, Između mašte i ludila, Između iskona i kraja,Između polazne tačke koja se zove rađanje I završne koja nosi ime nepovrat Pravim pravu koju mogu da pratimDa ne bih zalutala u lavirintu beskonačnosti Linija posuta zvjezdanom prašinomNemir struji mojim venama. Teško je pomiriti strepnju harmonije U kovitlacu nesklada. Teško je uskladiti želju Koja se rađa u meni Sa strahom od nepoznatog. Obala koja odvaja mene od mene,Mene od vas! Nisam za ovaj svijet skrojena.Moja tuga se zove neizvjesnost.Moja sreća je treperava sjenka sjećanja.Moja nada je dijete u povoju. Sjećanja hrle u zagrljaj svjetlosti, Ka maloj iskru na kraju tamnog tunela Iskra zvana uzdanje. Drveće treperi kao da diše,Da li to korijenje neku skrivenu igru igra. Tajne kohorte lišća čekaju svoj čas, Da tiho požute i potonu u zaborav. Pružam ruke u sebe, van sebe,Grlivši cio svijet,Poništavam ništavnost. Moje izvorište mirim sa neskladom.Odvajam sebe iz nutrine zemlje Letim visoko iznad svih granica.Napokon mirim sebe sa sobom.
MOŽDA Svaki put kada pomislim Da sam dostigla dovršenost, Survam se u nov bezdan neznanja. Svaki put kada mislim Da sam rasčlanila svoje misli Na proste čindbenike, Nova misao, Napravi još jednu jednačinu Sa bar jednom nepoznatom. Pomislim možda treba tako, Ko zna kakav je put Kakav je cilj na koji ću stići. Možda ova staza posuta trnjem Pravi protivtežu Za sve one cvjetne livade. Možda su moje kosti Sačinjene od nesalomivog granita. Možda moje oči traže lavirinte Čak i kada naiđu na otvorena vrata. Možda sva moja proljeća Nose miris zime, Uvučen u kovitlac Koji se zove uspomena. Moje tijelo je kuća Za uskomešanu prošlost Moje oči su prozori Koji su u stalnoj potrazi za odgovorima. Mirise lipe u cvatu, Mladog pečenog kestenja, Koje ostavlja garave tragove, Svjedočenja svoga postojanja. Možda ja ne znam jednostavno da dišem, Možda nevolja mene nađe I onda kada bježim od nje Moje misli više vole enigme,Već proste stvari. Moje srce vapi za vrletima i pustarama, Bježi od mirnih ravnica. I ko zna,Na kraju mog počinka Kakav me ključ čeka.
U SPOMEN ŽENI Žena, Biće satkano od Nebeske prašine Kroz njene vene teče morska pjena Njene oči su ogledala svijeta U tim dubinama gube se Najvještiji moreplovci. Žena, Školjka koja se otvara Samo u rukama najvještijih čarobnjaka Svoje tajne ne odaje lako Žubori tiho poput uspavanog potoka Sve dok ne dirneš u njene privatne virove. Žena, Lomljiva jer je njena naivnost košta Gubi se u brodolomu vlastitog uma Voli bez premca ludu i sanjara Njene vene ne poznaju granice Kada okrene leđa sve igre su okončane. Žena, Slaba i jaka u isti mah Vodi računa kada je dozivašAko ostaviš školjku praznu i slomljenu Njen očaj pretvoren u osvetu Može da zapali kosmos.
OGRIZAK SUNCA Pohranio sam svoje pulsareU zidove te sobe na mansardiNa ono mjesto gdje su njeni sjekutićiLagano grickali ostatke zalazećeg sunca Iz paučinastih sprudovaNaizmjenično dozivao me romorProhujalog vremena U koji je zatočila svoj glasNapukao od svih odlazaka i povratakaLomeći moje ključne kosti do najsitnijih čestica Dok zid nije postao meta za krajVazduh se preobličio u kosmički prostorPun mirisa njenih ljubičastih tragovaOstavivši moje raskidano srce Da levitira Između svih njenih izmaštanih likova Znao sam da se zavjesa spustilaKonačnost zatvara krugMoj odraz u ogledalu polako iščezavaDok pijem samoću u kojoj iscrtavam njeno ime. MALENA Izgubio sam se malenaBez tvoga glasa Tišina reže kao trnje ruže tek propupaleCvijet miriše na ona jutra Ispunjena tvojim titrajimaMiris me vodi na neke ugaravljene putevePa se spotičem o svoju sopstvenu sjenku Uzalud u njoj tražim obrise tvoje haljine Tamo na kaldrmi Rađa se lik neke žene, Mojim očima nepoznate Miris laže malenaObmana prožeta aromom divljih jagoda Kojima ti je vjetar bojio usne Kupajući ih slatkoćom naših rumenih buđenja Ogrnula si se jedne noći malenaDok si sjekutićima grizla krišku umirućeg mjeseca U čaršafe pelinom natopljene A ja ni slutio nisam Da će mi blaženstvo sunca Kao Ikaru krila pretočiti u sivilo pepala O moja malena, na sve sam uloge pristao! Bio sam tvoj Ravik Sa čijih ispucalih usana Skupljala si kapi kalvadosa Dok su ti iz očiju lile Sve tuge napuštenih ljubavnika Koji svoje kosti ostaviše ispod Trijumfalne kapije Ja sam luzer Koji bezimen tumara Dok ga Bijele noći gutaju, Ludi zanesenjak Iz čijih ruku si iskliznula, Ostavivši iza sebe Prazne zidove pune mojih krhotina Umorio sam se malena Od svih rastopljenih svjetova U kojima se ogleda tvoje ime.
|