O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKOLUMNA


















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Šuković
Marija Viktorija Živanović
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Milenković
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Razgovori


SARVAN ZA IN4S: NE DAMO KUĆU KOJU NAM JE SAGRADIO SVETI SAVA

Mi nismo samo Srbi, naime prije svega smo hrišćani, pa onda Srbi. Za mene lično najvažnije je biti hrišćanin.
Mi smo prije svega hrišćani, pa sve drugo. Ne treba da damo kuću koju nam je Sveti Sava sagradio, i Sveti Knez Lazar udario pečat svojim Zavjetom, time učvrstivši još dublje korijen u porijeklo nebesko, rekao je u intervjuu za IN4S Asim Sarvan, muzičar, jedan od osnivača kultne jugoslovenske grupe „S vremena na vreme“, uz čije hitove „Živela je na sunčanoj strani ulice“ i „Moj svet“ odrastaju generacije.
Vaša obrada pjesme „Hajde Jano“ koju ste i sami nazvali „original prije originala“ najviše se odnosi na Kosovo i opstanak pravoslavnog stanovništva na njemu. Ona nosi jaku poruku „kuću da ne damo“. Šta za vas lično znači KiM i šta smatrate da je rješenje trenutne situacije?
-Mi nismo samo Srbi, naime prije svega smo hrišćani, pa onda Srbi. Za mene lično najvažnije je biti hrišćanin. Dakle, u takvom duhu je snimljena pesma „Ajde Jano kuću da ne damo“. Bio je trenutak kada je to trebalo reći. Da ne damo kuću koju nam je Sveti Sava sagradio, i Sveti Knez Lazar udario pečat svojim zavetom, time učvrstivši još dublje korijen u porijeklo nebesko! Nažalost, u proteklih 100 godina se to, maltene, potpuno zaboravilo pa su posledice do bombardovanja 1999. g. podsjetile na tu činjenicu, i još uvijek traje udaljavanje od nebeskog i jedni od drugih.
Nažalost, otuđenost nam se i dalje uvlači u kosti, i ja o tome razlišljam i pišem, evo, i u najnovijim pjesmama, o kojima će, nadam se, tek biti riječi. Nedostatak istinskog patriotizma se uvećava, familijarnost ‘lapi, međusobno nerazumevanje raste, čovječnost se gubi i zajednica se raspada na individualnost. Konkretno, baš to je tema najnovije pesme „Na Drini ćuprija“, sa najnovijeg albuma, ali o tome nešto kasnije.
Moja verzija pesme „Ajde Jano … „, bila je i te 2007., i sada je reakcija na takvo osiromašenje, ali i još više, ona je izraz pripadništva i zajedništva sa svima koji žele miran, kreativan život i radost koja se otkriva kroz život u istinskoj ljubavi.
Pjesma „Vasilije Sveti ponose monaha“ je izvođena od mnogih crkvenih horova, tako da je pjevaju sve generacije od najmlađih članova do već iskusnih horskih pjevača. Kako ste došli na ideju da napišete tako jaku i simboličnu pjesmu?
-Pjesma „Vasilije Sveti, ponose monaha …“, nastala je 2005. godine. Prethodilo joj je moje gostovanje u Podgorici, u Duhovnom centru, zatim u Nikšiću, u Pashi, potom je usledila poseta manastiru Sv. Arhangela Mihaila na Prevlaci Miholjskoj i na kraju manastiru Podmaine gde sam upoznao o. Benedikta i monahinje iz manastira Rustovo. Povod je bio, dakle, moj samostalni album „U potrazi za dobrim odgovorom“, koji je izašao 2003 godine. u izdanju Društva prijatelja manastira „Đurđevi Stupovi“ u Rasu. Godinu i više, skoro da nije bilo reakcije na taj album, ja sam se već mirio sa sudbinom, da je bilo možda bolje gajiti koze nego iluzije, da će moj album nekome biti od koristi. Potajno, ciljao sam na monaštvo i, naravno, obraćao sam se verujućima. Bio sam još uvek nov sav u entuzijazmu, osećao sam veliki polet. Poziv, tada našeg brata koji vodi Duhovni centar u Podgorici, Branka Vujačića- Baća, sada sveštenika, bio je početak jednog novog perioda za mene.
Dakle, očekivao sam neku vrstu podrške posebno od monaha, među kojima je bilo puno mladih ljudi, veoma obrazovanih sa kojima sam se osećao veoma blisko. Moj optimizam i želja za životom su me vodili prema stabilnijem okruženju i koliko toliko fer međuljudskim odnosima. I, zaista, upoznao sam puno dobrih ljudi, moj entuzijazam je još narastao.
Vratio sam se kući i našao knjižicu sa duhovnim pesmama među kojima je bila i „Vasilije Sveti, ponose monaha“. U svom kućnom studiju, snimio sam radnu verziju pesme i, više se ne sećam kako je to sve išlo, uglavnom, pesma je postala veoma slušana na Radio Svetigori, a odatle je ušla u sve domove verujućih.
Ukratko, album „U potrazi za dobrim odgovorom“, označio je novi početak i nagoveštaj onoga što tek dolazi i što će me osloboditi zavisnosti od osećaja, da je prošlost jedino što imam kada je reč o mojoj profesji i mom radu. Tada sam počeo da se oslobađam od mnogih stega i šablona, od mnogih zabluda, mada, i do tada sam bio „van sveta“ kako je govorila moja pokojna mati.
Rokenrol sam otkrio u crkvi
Možete li našim čitaocima reći kako vidite rokenrol i kako spajate svoju ljubav prema muzici i ljubav prema Bogu? Tokom bogate muzičke karijere došlo je do Vaše „unutrašnje promjene“?
Što se mene tiče, rokenrol je dobio smisao tek u buntu protiv samoga sebe. Otkrio sam ga baš u crkvi.

-On zadobija smisao u tome da iz sebe izbacujemo ono što je loše od ovoga sveta jer sam zapravo oduvek smatrao da čovek ne može promeniti svet ni na koji drugi način sem da promeni sebe. Može na silu, revolucijom, ali znamo kako to ide. Tu veoma važnu stvar sam, dabome, počeo da shvatam tek posle krštenja. Dotle su mi bile vezane ruke, i um, srce u mraku, bio sam slep za sve.
Krštenjem, sve se menja. A kako se to dogodilo, to je čudo koje mi svaki put kada me neko o tome pita, drugačije izgleda, međutim, suštinski je isto. Ukratko, obratio sam se Bogu za pomoć jer nisam mogao više da podnesem haos i besmisao koji se nagomilao u meni, i Bog me je prosto fizički uhvatio za ruku i odveo na krštenje zajedno sa suprugom i decom. Naime, to čudo je tema kojom sam se bavio na albumu „U potrazi za dobrim odgovorom“, pišući i pevajući o tome uz veliku zahvalnost. Što se mene tiče, mislim, da sam opet na tragu nečeg zanimljivog. Rešio sam malo da se okrenem svojim idejama i pokušam da ih ostvarim.
Zašto je narodu normalno da Džoni Keš ili Nik Kejv pišu pjesme o Bogu i inspirisane Biblijom a čudno je kada to radi Asim?
-Pa, to je pitanje više za one koji se tome čude. Ja se njima, takođe, čudim, pitam se; otkud im pravo da se čude, pogotovo, ako su rokeri u pitanju. Rokenrol je više od muzike, barem ga ja tako doživljavam. Ono što sam ja uradio od svog života je po meni pravi rokenrol. Podigao sam bunu protiv samoga sebe, protiv svog starog života u kome nije bilo mnogo svetlosti i prave slave, istinskog sjaja. Ako meni zameraju što se ja obraćam Bogu, onda nešto nije u redu sa njihovim principima i njihovom slobodom. Pitanje za njih je, koliko su oni osvojili slobodu, ako se čude mojoj slobodi jer samo korak napred svedoči život. Ponavljanje je znak da nešto nije u redu.
Ljudi dobre volje
Inspiracija i energija Vas ne napuštaju. Imate spreman novi album? Šta naši čitaoci mogu da očekuju od vas?
-Poslednjih nekoliko godina radim više nego prije. Otkrivam još veće zadovoljstvo i radost kakvu prije nisam poznavao i to me gura naprijed. Imam jedan zanimljiv album u planu, odobren na konkursu koji svake godine raspisuje SOKOJ, (Agencija za zaštitu prava autora Srbije). Naslov je „60te u mom gradu“ i obavezan sam da ga završim do kraja ove godine. Taj naslov me baš čačka, imam nekoliko različitih i, čini mi se, dobrih ideja. Ali o tome ćemo drugi put.
Trenutno, aktuelan je upravo završen album koji smo priredili Arhimandrit Timotej Milivojević, iguman man. Vaznesenje (Ovčar banja), i ja. Album nosi naziv „U vreme ono …“. Ima 10 numera, od kojih se nadamo barem nekoliko vrlo slušanih pesama. „Na Drini ćuprija“, zatim naslovna „U vreme ono …“, pesma posvećena Sv. Nikolaju Žičkom, potom „Severni vetar“, Bećkovićeva „Lažne mi puteve pod noge poturaju“, itd…
Naša kuća je na raskrsnici puteva, između istoka i zapada. U tome vidim počasno mesto za sve umetnike sa ovih prostora. Svi koji su to osetili svjesno ili nesvjesno, postigli su nešto. Zapad me nije previše odvukao na svoju stranu kao mnoge. Možda, zahvaljujući tome što sam domaću muziku čuo na radiju prije rokenrola. Bilo je to krajem 50-tih godina prošloga vijeka. Zapravo, nekako istvremeno, ali za trenutak prije, čuo sam prve tonove iz domaće riznice koji su mi ostali u ušima, a onda rokenrol. Smrt oca 1960 g. na neki način je spriječila da uletim u žestoku rokenrol euforiju, a koja je 60-tih zahvatila čitavu planetu. Jesam se radovao, kako da ne, ali ne previše. Tada je u moj život ušao jedan dečak, moj vršnjak, ciganče Slavko, koji je video moju tugu i pozvao me da dođem kod njega kući. Ne znam kako je počelo tek ono čega se sjećam je da smo posle časova odlazili u njegovu „blataru“, i naizmenično izmišljali priče, dok su ostali klinci šutirali loptu i igrali klikera. Priče smo nazvali „Istinite bajke“. I o tome sam pisao u bukletu albuma „U potrazi za dobrim odgovorom“. Čak sam i emisiju pripremio za „Radionicu zvuka“, na Drugom programu Radio Beograda, početkom 2000-tih. Otud neka kombinacija istoka i zapada tj. Balkana i duhovnosti, dabome, i koja nota rokenrola.
Ja insistiram na izvesnoj uzdržanosti u svojoj muzici i ne tako bučnom naboju, ali i na tihoj radosti. Mislim, da je ta nijansa prisutna na albumu „U vreme ono … „, čiji izlazak jedva čekam, za koji dan. Dakle, ja sam ostao posvećenik i na tome sam veoma zahvalan Bogu.
Čini mi se, da se to osjeća, tako publika kaže. Uostalom, ne želim da se povodim za onim što je muzički aktuelno, osim u zvuku, mada, zvuk pjesme prilagođavam konkretnoj pjesmi, ponekad kao neka vrsta samoukog kreatora, pokušavam da obojim u nijanse koje mi se učine odgovarajućim. Promocija albuma „U vreme ono …“ zakazana je za 4. februar, upravo, u manastiru Vaznesenje (Ovčar), a odatle krećemo u svijet da se srećemo sa ljudima dobre volje!


Izvor: IN4S


PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"