|
|
|
 | Ružica Kljajić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
NAJLEPŠE JAJE Te, 1960 - e godine, stariji ljudi su pričali, da je tako lepo i blagodarno proleće i leto retko bilo za vreme njihovog veka. Možda je to bilo zato (govorili su neki), što se prvog maja, na dan koji se slavio kao praznik rada, slavio i Uskrs, kako u pravoslavnim tako i u katoličkim porodicama, a na Đurđevdan je pala i obilna kiša što je po narodnom verovanju bio dobar znak za rodnu i bogatu godinu. To prvomajsko i uskršnje jutro bilo je puno mirisa bujnog cveća i lekovitog bilja a zlatna sunčeva lopta još na dalekom horizontu obećavala je lep i topao dan. Iako su svi u selu s razlogom bili u svojim kućama zauzeti oko priprema uskršnjeg doručka ili užurbano po stajama namirivali stoku, ipak se osećala neka neobična živost, naročito među decom koja su lepo obučena i uredno začešljana nestrpljivo čekala doručak, da bi zatim s brižljivo odabranim jajetom u rukama krenula na uobičajeno mesto u selu. Pri polasku, uz obavezan savet da ne zakasne na ručak, majke bi uz ono odabrano davale deci još neko lepo našarano jaje i govorile: - Uzmi sine! Ponesi da ti se nađe ili razmeni s nekim ko bude želeo. Nikada se u parkiću ispred spomenika nije okupilo toliko dece punih dlanova šarenih jaja. Bili su tu uglavnom dečaci ali i nekoliko devojčica koje su uspele namoliti roditelje za izlazak iz kuće takvim povodom, što nije bilo ni malo jednostavno. Nakon uobičajenog takmičenja u dve brojne grupe, na kraju su jedan naspram drugog ponosito stajali Jovan i Ivan, čija su jaja bila najjača i ostala cela. Po dotadašnjem običaju, trebalo je da se međusobno ogledaju i da se vidi čije će jaje biti pobednik te godine. Deca koja su oko njih stajala u velikom krugu, s nestrpljenjem su čekala da se takmičenje nastavi, ali dečaci (koji su inače bili veoma dobri drugovi i bliski od ranog detinjstva), svečano saopštiše da ne žele nastaviti takmičenje, ali predložiše, da za Uskrs te godine budu dva pobednika. Iako su neki vidno razočarani takvom odlukom čak i negodovali, ipak svi složno odlučiše da krenu svojim kućama jer ne bi bilo lepo da zakasne na uskršnji ručak. U povratku kući, dečaci su iz nekog razloga sve vreme ćutali i tek kad stigoše pred njegovu kuću Ivan reče: - Mojima će biti drago zbog ovog jajeta, a ja, ne bih znao šta da kežem? Možda smo ipak trebali poslušati i ostale takmičare a znam i koliko si ti ponosan kad tvoje jaje pobedi. - Ne brini Ivane! Već imam dva pobednička koja čuvam jer mi se čini da i ona mene čuvaju da u toku godine budem zdrav i jak. Ove godine ti si se s nama prvi put takmičio, a i jaje ti je najlepše. Zbog šara kakve nikada nisam video, zaslužilo je da ga sačuvamo, a siguran sam da će i ono tebe čuvati. Neka ti je Ivane srećan Uskrs! - I tebi Jovane! Jaje ću čuvati a ono neka čuva nas obojicu. *** Kako je u toku proleća bilo dovoljno kišnih i sunčanih dana, priroda je bila sva zelena i bujna, ali ni raznovrstan životinjski svet nije ni malo zaostajao u tom pogledu. Veverice, lasice, zečevi, fazani, a u obližnjim šumama i krupnija šumska divljač (svi u nekom radosnom pokretu), bili su deo tog neobično lepog proleća. Raznovrstan cvrkut ptica bio je znak da su se i ptice selice u velikom broju vratile u stara staništa. Čak je i na velikom električnom stubu u blizini Jovanove kuće, jedan mladi par roda obnovio staro gnezdo i svojom lepotom mamio poglede dece i odraslih. Jovan je kao i mnoga druga deca voleo ptice, naročio one koje bi viđao u svom dvorištu, ili u blizini svoje kuće i znao je sva njihova gnezda. Jednog dana, nekako već s početka raspusta, dok se propinjao na prste i pokušavao da dohvati tek zarudele plodove rane trešnje, začuo je piskav i nejak cvrkut. Ubrzo je otkrio da su to mladunci koji su ispali iz jednog gnezda u kom su svake godine mame laste odgajale svoje mlade. Uz veliki trud Jovan je uspeo da vrati ptiće u njihovo gnezdo, a onda je zbog jednog nezgodnog pokreta zajedno s merdevinama pao na zemlju. Iz varoši koja na sreću nije bila daleko, lekar je brzo stigao i nakon što je dečaka detaljno pregledao, obratio se zabrinutim roditeljima: - Na sreću, iako je veoma nezgodno pao, nije ništa slomljeno, ali je vaš sin doživeo potres mozga i zato je u nesvesnom stanju, koje, nadam se neće dugo potrajati. Dao sam lek koji će mu pomoći ukoliko se pojavi neki bol a i da mirnije spava. Za sada je bolje da ostane u kući jer bi svako pomeranje i transport do neke bolnice bio veći rizik. Potrebno mu je mirovanje i san a ja ću večeras ponovo doći. Dok su otac i majka na smenu sedeli pored dečakovog kreveta, familija i komšije su dolazili, nudili svoju pomoć i delili roditeljsku zabrinutost, a navraćala su i deca da pitaju kako je Jovan. Kasno uveče, uz dopuštenje svojih i Jovanovih roditelja, Ivan je seo kraj kreveta i držeći svog drugara za ruku budan dočekao jutro. Narednog prepodneva, baš onako kako se lekar i nadao, kao da se budio iz dugog sna Jovan je polako otvorio oči i prvo što je kao kroz maglu ugledao bilo je brižno majčino lice, a onda je na stoliću kraj svog kreveta, na beloj činiji, pored svojih pobedničkih ugledao i ono Ivanovo najlepše jaje, čije su lepe šare izmamile nežni osmeh na dečakovom licu.
|