detalj slike: KRK Art dizajn

MRAVINjAK

(U Somboru: 1993 godine)

–  Majko, hoćemo li ikada više otići baki za Uskrs?

–  To samo Bog zna, a mi moramo biti strpljivi i nadati se, pa šta bude.

U prostoru male, nedavno iznajmljene sobe, nečujno su se nadmetale tek izgovorene riječi i teška tišina, a majka i dijete vratiše se svojim mislima.

   Poslije ovog pitanja, Marija je mogla samo naslutiti o čemu je njeno dijete  razmišljalo. Ona, u trenu, postavi sebi mnogo pitanja  vezanih za svoju majku, a sve u želji da je „dozove i razgovara s njom“.

– Bože moj! Da li je još živa? Ako je živa, da nije ne daj Bože bolesna? Ima li hrane, lijekova, struje, vode...? Da li je još u svojoj kući, na koju je bila toliko ponosna, koju, ni u najvećoj opasnosti nije željela napustiti. Na uporne molbe da se sklonimo u planinu, odgovarala je uvijek isto:

– Neka me! Ako baš moram, nek' poginem u mojoj kući.

Danas je Uskrs, veliki praznik, za koji je ranije, uvijek, s velikom ljubavlju i sve po redu i običaju pripremala za svoju čeljad. Kako to danas izgleda u njenoj kući? A mravinjak? Da li će i danas i s kim ići do našeg mravinjaka?

Marija se sjeti, da je odlazak do mravinjaka, u njihovoj velikoj bašti, bio obavezan u toku prvog uskršnjeg dana. Dok je bila dijete, često je odlazila s majkom, naročito kad neko od mlađe djece nije bio raspoložen da ide, iako se majka trudila da sva djeca povremeno krenu s njom.

Kasnije, kad je za Uskrs odlazila roditeljima sa svojom porodicom, uvijek bi se ponudila majci da joj pravi društvo u obilasku mravinjaka na imanju. Posmatrala je, kako majka poslije uskršnjeg ručka, u jedan duboki tanjur, pažljivo skuplja sa stola mrvice, ljuskice i sve ostatke od crveno obojenih jaja.

Možda je nekad na Uskrs padala i kiša, ali, Marija se sjeća samo onih sunčanih uskršnjih dana. Kad majka s tanjurom u rukama krene u baštu, a ona za njom, uvijek je na leđima osjećala onu prijatnu, sunčevu toplotu.

Na tvrdoj zemljanoj međi, između dvije obradive parcele, nalazio se veliki mravinjak. Mariji se činilo da je tu oduvijek, da je stariji od nje i ko zna od koga još. Viđala je ona i druge mravinjake, ali su svi nekako bili drugačiji, po veličini, izgledu, mjestu na kom su se nalazili i ni jedan nije bio tako savršene građe. Osnovica mu je bila široka i okrugla, a onda je obim postajao sve uži, a na vrhu se završavao s uredno sređenom oblinom, prekrivenom sitnom, crnomzemljom.

Onako, samo naslonjen na među, većim dijelom je bio u obradivom dijelu zemljišta. Kad bi se u proljeće, zemlja u bašti pripremala za sjetvu, majka je lično stajala i pazila da orači s plugom ne oštete mravinjak i uvijek govorila:

– Neka. Neka. Ja ću to. S motikom.

I tako godinama, a mravinjak je postajao sve veći, i ljepši.

Nakon što bi, na vrh pažljivo spustila dio hrane iz tanjura, prije nego što krene dalje kroz baštu da potraži i ostale mravinjake, za koje je samo ona znala, majka bi rekla:

– Ako ti nećeš, idem sama. Danas je radostan dan i veliki svetac, pa treba nahraniti i crva i mrava.

A Marija, ostavši sama, kao zanesena, netremice je posmatrala ponašanje neobičnih malih stvorenja.

Kad tek stignu, na površini mravinjaka nađe se tek po neki mrav. Čim se na vrhu nađu mrve i ljuskice, kao po nekoj komandi, mnoštvo mrava počne da izlazi iz svih dijelova te čudne kuće. Oni, koji izađu iz donjih dijelova, kreću ka vrhu, kao da znaju, da ih baš tu čeka hrana.

Kad napokon stignu na vrh, pomisliš da će se ponašati kao na pravoj gozbi. Ali, ništa od toga, već uzimaju mrvicu, ili ljuskicu koja im je najbliža, bez obzira na veličinu, pa odmah kreću nazad, istim putem do mjesta na kom su izašli i krenuli po hranu.

Iz misli o mravima i mravinjaku, Mariju trže neki vanjski zvuk, a kad se vrati u stvarnost, prošaputa:

– Majko moja! Da li se i oni plaše pucnjave, onako kao što su se plašila moja djeca? Ili, ne daj Bože, da nije pala granata, pa im razorila godinama uređivan dom i njihove nježne živote?

PODELITE OVAJ TEKST NA: