KRAJ SVETA KAO NAJSTARIJA LJUDSKA ZABLUDA  | Ilija Šaula | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
KRAJ SVETA KAO NAJSTARIJA LjUDSKA ZABLUDA
Pre svega, smeta me lakoća s kojom ljudi izgovaraju da je „došao kraj sveta“, da je „zadnje vreme“, da „dalje nema“. Te reči najčešće dolaze iz čahurice primitivizma i neznanja, iz onog skrajnutog prostora na rubu ambisa sopstvene svesti, ili bolje rečeno, besvesti. Neko ko bi želeo da se spusti na taj nivo morao bi poneti padobran, jer je to pad u mrak, a ne u dubinu.
U suštini, proučavanje istorije čovečanstva pokazuje nešto sasvim drugo: epohe se ponavljaju. Ne u istom obliku, ne pod istim okolnostima, ali sa istim principima, istim strahovima, istim zabludama i istim nadama. Neću govoriti o čoveku neolita, ali ako se zadržimo na istoriji koja je usko vezana za civilizaciju u kojoj živimo, postaje jasno da kraj nije ni blizu, ni po jednom osnovu.
Iz drugog ugla posmatrano, kada bismo svet posmatrali hladno, geološki, a ne kroz dnevne naslove, mogli bismo reći da će ovaj svet živeti još petsto miliona godina. A to sa nama nema nikakve veze. Mi smo samo kratka epizoda u dugom trajanju planete, i upravo zato bi trebalo da uživamo u slobodi, a ne da preživljavamo strahove.
Sobzirom na to, najveća opasnost ne dolazi iz stvarnosti, već iz iluzija koje proizvode mediji. Oni hrane paniku, stvaraju privid katastrofe, pretvaraju svaku promenu u pretnju. A čovek koji ne poznaje sebe lako poveruje u sve što ga zastrašuje. Zato je važno pogledati u sebe, jer tu ćemo se sresti sa svim odgovorima koje nam univerzum nudi.
Kada se sve sagleda, istorija nam je ostavila dovoljno primera da razumemo da se ništa pogubno neće dogoditi. Život će ići dalje. Smrti će se uvek dešavati, i u apsolutnom miru bi se umiralo i stradalo bez reda. To nije znak kraja, već znak postojanja. Književnost nam je ostavila velika dela u kojima možemo pronaći sve te obrasce, razjasniti ih sebi i svakome ko želi da posluša.
U tom smislu, vreme je da se okrenemo paralelama između prošlosti i sadašnjosti, ne da bismo se plašili, već da bismo razumeli. Jer razumevanje donosi mir, a mir je jedini pravi temelj rasta i razvoja čovečanstva.
Kao logičan sled, ovaj tekst je prvi u seriji radova koji će približiti realnu sliku epoha, njihovih strahova, zabluda i unutrašnjih mehanizama. Pozivam i druge autore da se pridruže svojim tekstovima, svojim pogledima i svojim paralelama, jer samo zajedničkim glasom možemo osvetliti ono što je suštinski važno: miran, dosledan i razuman rast čovečanstva. U narednom radu nastaviću da otvaram ove teme, povezujući istorijske obrasce sa savremenim tokovima, kako bismo zajedno razumeli da se svet ne završava, on se stalno menja, i u toj promeni leži njegova snaga.