O SAMOĆI JEZIKA I KOMFORU SAMOĆE  | Aleksandra Đorđević | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
O samoći jezika i komforu samoće
Ko vam je omiljeni pisac? Ja.
Aleksandra Đorđević
Ponekad se zabrinem da mi je postalo lakše da sedim na sigurnom, promišljam i zapisujem. Svi ti ljudi van moje glave nisu mi obavezno naklonjeni. Neki od njih se predstavljaju kao spasonoše, vrsni poznavaoci i čuvari kulture, borci za pravdu. Neki to i jesu, i niko ih neće spasiti sebe.
Ali ja bih da živim, i taj život udahnem u reči. Svesno se okružujem piscima, glumcima, slikarima – jednom rečju talentovanim ljudima. A shvatam da talenat nije isto što i promišljenost, isto što i mudrost. I da lepota zahvata ili pokreta – tesanje drveta, zamah četkicom, nadahnuti niz slika – mora imati potporu, kako iznutra, tako i spolja.
Razgovaramo, posmatramo, učimo. Jedan od njih kaže da umetnost ne treba objašnjavati, drugi se žali što ga ne zovu u svoje rodno mesto, treći nariče što pored njega živog dovlače umetnike sa strane. A mene je sve manje, kao i umetnosti, u tim pričama.
A da li je to život? Nije onaj filmski niti književni. A možda ga i nema u biografijama umetnika, osim na marginama. Koga uopšte zanima šta se stvarno desilo? Zapravo, nema razlike između svetova koje nastanjuju ljudi. Zato vapim za onim međuprostorom, u kom skidam ogrtač i ulazim u sliku.
Shvatam da su potrebni ljudi koji su gubili glavu, svoju ili tuđu, ogulili kolena, bili izuvani, ispljuvani, odbačeni. Ljudi koji su i pored lomova, ostali na štulama, a zatim njima skidali mrtve sa drveća.
Nedavno sam bila na izložbi kolege slikara, Kristofa Pegelera. Fascinantno je kako reciklira drvo: stare šperploče, školske table i klupe, otpadni materijal. Minimalističkim pokretom četkice otkriva život koji u dotičnom komadu već diše. Kao da skida veo posmatrača i ukazuje: E tu pogledaj. U pukotinama i šarama već su zapisane priče, a on ih izvlači na površinu: školarca na banderi, kupačice u potoku, usamljene ljuljaške, perjanice na vetru...
Slike su prozračne, u pokretu, utopljene u građu, izvučene na površinu. I dovoljne. Sinteza istorije i mogućnosti, kompresovani zavoji stvarnosti. Jesu li zbog toga tako hipnotišući privlačne knjige koje obrađuju život čoveka u povoju? Ne pisca, ne umetnika, nego isključivo i uvek put primata, od zemlje, ka nebu, do zemlje.
Jedna iz one družine tvrdi da prosečan čovek ne može znati šta je dobra slika jer nije dovoljno obrazovan, instruisan i senzibilizovan na kvalitet. Onaj pored nje tvrdi da ona ne zna šta je dobra slika. I tako, u nizu pravih „umetnika” ja ne mogu da pronađem dva koja se slažu, osim onih koji ćute i slikaju.
Dva su svetla na kraju tunela, kao i dva kraja, iskonski i veštački. Ako tunel stoji uspravno, pisac oživljava mačke na rastojanju od vrha do tla. Puna mi je soba života, tačnije devet.
Volela bih da je pisac čovek. Možda drugačiji, možda tajanstveniji. Volela bih i da ima omiljenu boju, dan u nedelji, opsesiju, pa možda i tik. I da, kad ga pitaju ko mu je omiljeni pisac, odgovori: ti.