detalj slike: KRK Art dizajn-ilij@saula.art

UZ GODIŠNjICU SMRTI KNjIŽEVNIKA NEDELjKA ZELENOVIĆA

Boris Đoren

Četrnaestog dana u mjesecu martu obilježava se godišnjica iznenadne smrti književnika Nedeljka Zelenovića (Konjic, 1958 – Istočno Sarajevo, 2022) – smrti koja je tada vrlo snažno odjeknula, a pogotovo širom sarajevsko-romanijskog književno-kulturnog prostora. Ovaj svestrani stvaralac, po struci filolog, bio je pjesnik (za sve uzraste), pripovjedač, književni kritičar, esejista, novinar, istoričar kulture, društveni hroničar, publicista, istraživač, urednik i organizator u kulturi, kao i povremeno dramski pisac, ali je bio i direktor jednog velikog i važnog kulturnog centra, kao i određeno vrijeme prosvjetni radnik.

Svake godine na gore rečeni datum, na internetu se može pronaći po nekoliko prigodnih tekstova, što je izuzetno lijepo vidjeti, i što samo po sebi govori kako je vidan trag koji je iza pokojnika ostao u kulturi. Ponegdje se, međutim, naiđe i na jednu staru informaciju, kako je Zelenović svoja posljednja književna djela objavio još 2014. godine. Bilo bi, ipak, tačnije reći da su i nakon toga za autorovog života izašle još tri zbirke pjesama za odrasle, te da je negdje baš oko datuma njegove smrti objavljena i još jedna dugo čekana zbirka pjesama za djecu (i mlade), pod naslovom Domaća zadaća. Ako nas pamćenje dobro služi, književnik Goran Vračar, u svojstvu prijatelja i kolege, na komemoraciji je onomad rekao da u zaostavštini Nedeljka Zelenovića postoji još jedan rukopis poezije za nešto zreliju publiku, pa vjerujemo kako ćemo, kada bude kakvoga govorenja o objavljivanju i tog djela, biti pravovremeno upućeni i u to. Sveukupno je to, kada se sve sabere, dvadesetak knjiga različitih žanrova, a Zelenović je djela počeo da objavljuje pred kraj Odbrambeno-otadžbinskog rata.

Poneko preko društvenih mreža, a one su danas najbrži put do informacija (doduše, i do dezinformacija), prilikom prisjećanja na dragog im pokojnika podijeli i njegovu pjesmu „Kad dođu po mene”, vrlo upečatljivu, neminovnu, kao isklesanu za pripremu za onaj oproštaj koji jednom i mora doći. Poodavno je i rano ova pjesma nastala i bila objavljena, prije dvadesetak godina, ali je nekako prerano došla na red da se spominje u kontekstu onoga koji ju je zapisao. Spomenuta pjesma u cijelosti glasi ovako: „Kad dođu po mene / neće me ni naći / u njima sam uvijek / kad se nebo smrači //tražiće me svugdje / kud god oko može / sjetiti se neće / da sam ispod kože // samo će se stresti / kad ih prođu srsi / jer moje je srce / sred njihovih prsi // kad otvore vrata / prazna soba zjapi / pod njihovom kožom / moja duša vapi” (pjesnička zbirka Čuvarkuće i raskućenici, izdavač Matična biblioteka Istočno Sarajevo, 2007).

Svojevremeno smo se i sami oglasili povodom tužne vijesti o smrti, te smo u tim redovima, pored prigodnosti, popisali i njegovu osnovnu bibliografiju („samo” popis djela koja je objavio, dok nam za sada nije poznato da li je ikada neko uradio bibliografiju kritičkih tekstova o Zelenovićevom opusu), kao i naveli osnovne odlike njegovog stvaralaštva, počev od poezije, proze, kritike i esejistike, pa do mnogih drugih autorovih naučnih, kao i kulturnih preokupacija (ta predanost istraživanju vodila ga je, tako, i do proučavanja razvoja fudbala u Srpskom Sarajevu, u koautorstvu sa sportskim novinarom Goranom Ivankovićem (takođe prilično rano otišlim na onaj svijet) i sarajevskim fotografom Vasićem). Potpuna naša odrednica izgledala bi otprilike ovako: Boris A. Đorem, „O književniku Nedeljku Zelenoviću (1958–2022). Takvi bi trebalo da su ljudi”, esej, u: časopis „Sutra”, godina 8, broj 31, urednik: Ranko Preradović, Banja Luka: Književna zajednica „Vaso Pelagić”, 15. novembar 2023. godine, str. 14–17. https://defendologija-banjaluka.com/files/A4%20Casopis_Sutra.pdf. Urednik časopisa je u naslov dopisao riječi „Takvi bi trebalo da su ljudi”, a mi nismo imali ništa protiv ove naknadne dopune. Dio ovog teksta objavio je i bratunački portal Despotovina, te je njihovo uredništvo tim odavanjem počasti našem piscu ukazalo i na činjenicu kako je Zelenović jedan dio života proveo upravo u Bratuncu, gdje je nastalo, pa i objavljeno, nekoliko njegovih knjiga, prije svega zbirki pjesama. Što se nas tiče, ostala su nam još dva nezavršena osvrta o Zelenoviću, tačnije o poetskim zbirkama Čuvarkuće i raskućenici i Domaća zadaća, pri čemu bi u jednom od njih trebalo kazati i zašto nam je toliko za srce prirasla upravo prva maloprije spomenuta knjiga pjesama. Neka bi, tako, i ova, ovdje, nova prigodna bilješka bila i javna opomena za nas da konačno i pisanje rečenih priloga nekako privedemo kraju, a nije da ih nismo odavno obećali i najavili.

Ovaj književnik – inače zagovornik nezlobive ljubavi i srpskog rodoljublja, te izrazit poklonik lijepe riječi – rođen je u Konjicu, mladost je proveo u Sarajevu, da bi ga ratni i uopšte životni put odveo u Bratunac, pa naposljetku u Srpsko (potonje Istočno) Sarajevo. Ipak, pored svega, najdublji i najpotpuniji trag pokojnik je ostavio u Istočnom Sarajevu, gdje je i umro, i gdje je njegovo tijelo sahranjeno. Tu je, pak, i objavljeno ponajviše njegovih zbirki pjesama, tu je izašla i sabrana sva njegova književna kritika, a u ovom gradu živi i njegova porodica.

Nećemo sada ponavljati ono što smo napisali u maločas spomenutom tekstu za časopis „Sutra”, jer mislimo da smo se na neke odlike Zelenovićeve poetike tu već osvrnuli, nego ćemo ovdje samo istaći šta nas, lično, vezuje kako za samog autora, tako i za njegovo stvaralaštvo, a ništa od toga, zapravo, nismo ni istakli prethodni put. Prvo, izrazito rodoljublje koje je krasilo njegov opus. Drugo, emocije koje su proživljene, a ne knjiške. Treće, vrla predanost kulturnim djelatnostima. Četvrto, bespoštedna kritika negativnih pojava u društvu, ali i zasebno u kulturi. Peto, pokloništvo nadahnutoj, lijepoj riječi, te predano sjeciranje najvažnijih karakteristika onoga djela koje je izabrano za predstavljanje. Šesto, redovno sarađivanje u okviru „Dana poezije za djecu i mlade” u Istočnom Sarajevu. Sedmo, privrženost književnici Dari Sekulić i veliko poštovanje izraženo prema njoj. Osmo, izuzetna predanost hroničarskom predstavljanju grada u kojem je stekao punu afirmaciju i u kojem je najduže živio, te prilično poznavanje istorije mjesta u kojem je obitavao, kao i svih ratnih nevolja koje su ovaj prostor snašle. Deveto, izuzetna vezanost za vlastitu porodicu, od davnih pokoljenja pa do današnjih dana. Deseto, nezaboravljanje kraja iz kog je potekao, Konjica, u srednjoj Hercegovini, pri čemu nije izostavljao ni njegovo spominjanje u svom literarnom stvaralaštvu. Jedanaesto, vezuje nas i činjenica kako je potpisniku ovih redova baba sa majčine strane, dakle mamina mama, takođe porijeklom iz Zelenovićevog kraja. A činjenica, nažalost, jeste i to kako je ona i ovom književniku, po godinama, mogla biti majka, a da su umrli u gotovo isto vrijeme. Nametnuo bi se, tako, još jedanput, zaključak da je Zelenović poprilično rano napustio svijet – ali, tako je, međutim, Bog htio. I dvanaesto, umalo da se zaboravi –srodnost po samoj struci.

Za kraj teksta, da istaknemo još i sljedeće. Nedeljku Zelenoviću neka ovo bude u (po)čast – na nama jeste, svakako, da ga se sjećamo. Tu bi trebalo da se podrazumijeva i makar povremeno čitanje bilo kojeg dijela njegovog raznorodnog opusa, a po želji, volji i potrebi jeste to da li će neko odlučiti i da, na bilo koji način, piše o stvaralaštvu koje je, generacijama koje dolaze, iza Zelenovića ostalo kao zaostavština.

PODELITE OVAJ TEKST NA: