|
|
|
 | Željka Avrić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
KUĆA KOJA JESTE DOM (Aleksandra Đorđević: „Nakraj sveta kuća“ „Književni esnaf“- edicija Reč i smisao, Beograd, 2025.) Željka Avrić
Nakon tri objavljena romana i knjige pesama, književnica, esejista i prevodilacAleksandra Đorđević se javlja čitaocima pripovednom knjigom „Nakraj sveta kuća“. Četrnaest pripovetki, četrnaest različitih tematsko-motivskih izbora, ambijenata i vremena, atmosfera, likova i njihovih međusobnih odnosa, ispričano je različitim pripovednim tehnikama i u različitim formama, od ispovesti, kolaža naizmeničnih događaja u sadašnjosti i prošlosti, do priče sačinjene iz razmenjene elektronske pošte. Ono što je zajedničko svima su reči svet i kuća. Beli svet u koji odlaze ili iz kojeg se vraćaju zamišljeni i stvarni Aleksandrini junaci i kuća kao centralna os oko koje se vrte i namotavaju, kao u klupko, životi pojedinaca i onih, koji su im, silom prilika i neprilika, posle samog života, nešto najvažnije na svetu - njihove porodice, partneri, rođaci, deca, a sa njima i njihove sudbine, osećanja, doživljenosti, padovi i uzleti, tišine i krici, povređenosti i ćutanja, odlasci i vraćanja, strasti, nepromišljenosti, čeznuća, moralne i emotivne osujećenosti, ali i razumevanja i opraštanja. Jedino ne - zaboravi. Pripovedni svet Aleksandre Đorđević čine obični ljudi čije su nam svakodnevice bliske (što ih čini tipskim likovima), sa osobenostima zbog kojih su jedinstveni. Taj svet čine i kuće koje pamte dane i noći svojih ukućana, članova njihovih porodica, supružnika, potomaka, kao i njihove relacije. Neki od njih su duboko ukorenjeni u svoje sredine tipičnih društvenih i mentalnih matrica; neki su iščupani iz njih i presađeni u druge okvire, neki su ih svojevoljno napustili. Ima među njima povratnika iz inostranstva (priča There’s no place like home - Nigde nije kao kod kuće); neprilagođenih, odbačenih, nevoljenih; dece iz susreta bez budućnosti i rođaka mešovite krvi. Aleksandrini likovi vole nesebičnom ljubavi ali i iz interesa; traume iz detinjstva i nezdravi porodični odnosi truju ih neutoljenom čežnjom i zavišću (priča Počivaj u miru, ujko). Skloni su prevari, izdaji, posebno usled potrošene ljubavi i bračnih kriza (priča Hrana za golubove). Oni očajnički tragaju za ljubavlju; usamljeni su konzumenti virtuelnog poznanstva i zbližavanja čiji je prvi susret u realnosti osujećen iznenadnom i bizarnom smrću jednog od protagonista (priča Kuća bez broja). Ima u njenim pričama emotivne manipulacije, nedefinisanih odnosa, gorčine i besa, bespomoćnosti i netrpeljivosti; ima malodušnosti, (ne)odgovornosti, lepote ljubavi i pritiska roditeljstva koje potiskuje strast, ali i ponovne bliskosti pred neposrednom opasnošću (priča Marš po oblacima): ima i moralnog duga prema onima kojih više nema, zbog kojih čeznemo da budu ponosni na tebe (priča Tabla stoji nakrivo). Svoje likove i njihove životne romane autorka smešta u različite geografske prostore i ambijente: rodni grad, ujakovu seosku kuću, stan u kojem jedan od junaka deli sa pripitim ocem, napuštenu roditeljsku kuću. Mesta u kojima žive ili u koja se vraćaju nemaju imena, zbog čega to može biti bilo koje mesto, naselje, ili ulica, što ukazuje na univerzalni karakter pripovetki. Jedino u prvoj priči srećemo poznate toponime i biografske detalje koji ukazuju da je ona donekle autofikcijska, „pozajmljena“ iz autorkinog života. Njeni likovi imaju porodice, familiju, komšiluk, kuće u kojima žive, iz kojih odlaze, kojima se vraćaju i koje ih uzaludno čekaju, traume iz detinjstva, neprijatna iskustva zrelog doba, i ― sećanja. Odnosi među njima su takođe prepoznatljivi i bliski čitaocima; njihovi problemi, dugovi i razračunavanja, griže savesti i osećaji krivice, pripadnost narodima bez svoje volje razdeljenim u državice regiona i razasutim po belom svetu kojem su, uprkos njihovim nepomirljivostima svi bili isti, kojem je bilo svejedno ko su i odakle dolaze. Ima u ovim pričama pokušaja ispravljanja, prepravki, menjanja - ljudi, sveta, okolnosti, sudbina, vraćanja na staro i novih početaka; parova koji su sebi uskratili šansu zajedništva bez ikakve želje za promenom ili sa previše želje za promenom (priča Neželjena naušnica), odustajanja i želje za bekstvom iz začaranog kruga, iz svakodnevice koja liči na kavez. Tu su i drugovi sa časa engleskog, porodične uspomene, kajanja, fragmenti sećanja kao iskidani papirići razbacani po godinama koje su neprimetno proletele / Ne znam šta me više plaši kad se vraćam kući – da se ništa nije promenilo ili da se sve menjalo bez mene /. Ima i tihe radosti, suspregnutog uzbuđenja, osećaja pripadanja tamo gde ih prihvataju i prigrle, ne pitajući ni otkud ni zašto, ne pridajući važnost ni proteklom vremenu, ni prošlosti, ni gde si bio/bila dosad, ni sad si se setio/setila. Iza posesivnosti tetke prema sestriću krije se neostvareno majčinstvo; iza odsustva bliskosti, višedecenijske odsutnosti i hladnoće, nepraštanja i nezaboravljanja porodična tragedija, egoizam i strah od zbližavanja / Rastojanje od izvinjenja do oproštaja prelaze svaki dan, a nikada ne stignu /. Sve ih autorka prelama kroz svoj unutrašnji fokus dajući pričama i likovima ne samo biografski, iskustveni i fikcijski pečat, već i verodostojnost i upečatljivost. Ljudi o kojima piše nisu izašli samo iz njene glave i pera, nego i iz njenog života. Većina pripovetki je ispričana u prvom licu; neke retrospektivno, po sećanju, hronološki; u dijalogu, unutrašnjim monologom, najčešće kombinovanim tehnikama, uverljivim, govornim, po potrebi i sočnim jezikom koji, zajedno sa njihovim postupcima, upotpunjavaju karakterizaciju ličnosti koje, kao da dolaze iz jedne velike porodice: otac, sin, kćerka, sestra, majka, ujna, ujak, tetka, supružnici, ljubavnici, drug, pastorka i povremeno, među njima, jedno ja. Ove pripovetke imaju različite vremenske perspektive, od nekoliko minuta koliko realno traje događaj u autobusu, dvočasovnog avionskog leta, do nekoliko decenija koje glavna junakinja, sad već starica, sažima u svom sećanju obilazeći roditeljsku kuću koju je napustila posle porodične tragedije. Autorka karakteriše likove kao da ih slika, nekada samo jednim izrazom ili rečenicom kao, na primer, lik oca koji je uvek različito naslikan.Otac ječovek-skela (pričaTu sam rođena, tu će me i sahraniti); Ocu su oči bile pune bombona kad nas je dočekao na aerodromu (priča There’s no place like home - Nigde nije kao kod kuće); otac koji se pretvorio u zamagljene slike na prozoru, titraj zavese u vetrovito jutro, mešavinu mirisa: kafe, hleba i novina (priča Na kraj sveta kuća). Takođe, spisateljica slika prirodu, enterijere, likove / ružičasto nebo u koje se utopilo sunce k'o jagoda u puding od vanile // hladni oblak zaseo je na kafi iznad Save //svetle smeđe-žuti klikeri dečaka moje ulice // raspali su joj se pod prstima, bledožuti i prvljavoroze tragovi savesti // A možda je škripa vrata prikrila neku drugu škripu /;odnose između protagonista svojih priča / Sad živimo okrnjeni, kao pakovanje keksa na polici // Samo da je zastala, pogledala, viknula, da je auto stao. Patika, krv iz nosa, zvuci iz utrobe, sirene, mamine razdiruće kletve, tatin nemi pogled /;njihove strahove, neuspehe, tuge / Gde bre, sama? Ne mogu ja to. // Sama je potražila njegovu ruku. Držali su se i molili // Pokušala sam da svom detetu budem sigurna kuća // Govorili su joj da je ne prodaje. Govorili su joj da prodaje. Govorili joj da zaboravi /;njihove sudbine / Bio šleper. Smrt moga oca došla je dan ranije i odnela delove. Meni je ostalo da sklopim reči /. Kuće Aleksandre Đorđević imaju svoje priče i svoje glavne junake. Oni imaju dinamične ili dosadne živote, svoje tajne i duhove prošlosti, nemire i smirenja; potiču iz srećnih ili nesrećnih porodica u kojima su žrtve, bele vrane, izgnanici, čuvarkuće, čuvari zaveta, izneverena očekivanja. U svojim kućama oni su sigurni, razočarani, gušeni - pritisnuti zidovima, optužbama, savešću, posledicama. Imaju potrebu za ljubavlju, priznavanjem, oproštajem, pripadanjem. U tom svetlu, kuća kao pojam, simbolički postaje ličnost i metafora univerzalnog glavnog junaka ove knjige.
|