O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriKultura sećanjaKolumnaBesede






















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Mihajlović
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Lisić
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Emina Mukić
Ena Vuković
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Jovica Đurđić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Pavlović Ćirić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Marina Matić
Marina Miletić
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Blagojević
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirjana Štefanicki Antonić
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Šestakov
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Saša Miljković
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Silvana Andrić
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Minić Catić
Slobodan Vladušić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Svetlana Janković Mitić
Tanja Prokopljević
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


KIRJAKULA I METOHIJA

Zvonko Mijatović
detalj slike: KRK Art dizajn

Kirjakula i Metohija

Omaž Protine mahale


Zvonko Mijatović


A tek Protina mahala. Neprepoznatljiva, čak je i njen duh pobegao za nama. Znam, to je ulica na korak do centra grada, i da je trebalo malo srediti, ali morao se zadržati njen stari, orijentalni stil. Sada su na tom mestu moderni staklenici koji kao da su se nadmetali da što više zaslepe – ili bar zasene – staru mahalu. Kao da je sa svakom porušenom starom kućom izbledeo i deo duše grada. I mi smo krivi. Za budzašto prodavali smo svoju dedovinu. Kupac bi nam poslao fotografije ruinirane kuće i već tada je nestajao pijetet prema onome što vidimo. A onda, želeći da naši tragovi budu zauvek prekriveni i nevidljivi, oni poruše i naša groblja, poruše i naše svetinje, neke ostave u neizvesnosti, nezaštićene, a neke preimenuju u svoja kulturna dobra. „Ispod onoga što vidiš, leže naši temelji,“ – kažu neutemeljeno, kao da istorija može da se menja rušenjem kamenja. Svaki kamen koji padne briše deo priče, ali ne piše novu – ostavlja samo prazninu, gluvi vakuum bez identiteta. Kao u Ćopićevom „Gluvom barutu“, tišina koja preti da eksplodira, ali i nemoć da se progovori istina. Možda ćemo ipak jednom smoći snage da progovorimo o svemu što nas muči i opterećuje.
Zaspao sam brzo, iscrpljen od napornog dana. Krenuli smo predveče, sunce je već zalazilo. Na stepeniku autobusa nakratko zastadoh i pogledah ka zapadu. „Skoro isto nebo.“ Nijanse sive ponovo su potiskivale crveno, rasplinjavajući ga po prokletijskim i rugovskim vrletima. Ono što je kosmos jednom ustoličio ostaje nepromenjeno. Sve nijanse promene, čini mi se, tek su prividi u našim prolaznim opažanjima. Torusnog oblaka nije bilo. Ili ga nisam uočio, zbog požurivanja konduktera koji je nestrpljivo pokazivao rukom,da je vreme za polazak. Ipak, nadam se da je još tu – lebdi negde visoko, u tišini natkriljuje i umesto nas čuva patrijaršijske svetinje.
Idem sa Kosova.
Ušavši u autobus sa slikom zalaska sunca, odmah sam se setio kako smo nekada, s komšijine terase, posmatrali isti prizor. Verovatno su i tada, kako bi rekao Lajbnic, naše predstave o istom događaju bile tek različiti aspekti jedne te iste istine. Ista svetlost, isti horizont, a opet, čini se da je svaki od nas video nešto drugo, kroz prizmu svojih misli, uspomena, očekivanja. Meni se tada činilo da su naše prizme za opažanje, sa jedne i sa druge strane, bile postavljene tako da se prelomljeni zraci ipak sreću u jednom zajedničkom fokusu. Kao da je svetlost, i pored različitih uglova pod kojima smo je doživljavali, prolazila kroz istu optičku sredinu, kao kroz kalcedonski kristal, i negde dublje, mimo nas, sabirala se u jednu tačku.[1]
Setih se ponovo bake Kirjakule. Primetio sam da se često, posebno kada sam u nekoj nedoumici, setim nje i njenih brižljivih i dalekosežnih saveta. U Protinoj mahali u kojoj smo ja i sestra proveli detinjstvo, sve do drugog razreda osnovne škole, živela je na samom kraju ulice jedna albanska porodica. Skromna kuća, sa zaklonjenim dvorištem koje je izbijalo na reku. Sećam se velikih, prilično klimavih drvenih vrata sa velikom gvozdenom rezom na koju je Rustem, (tako se zvao čovek koji je sa porodicom u toj kući živeo i kojeg smo dosta često viđali) stavljao prilično veliki katanac kad je odlazio i hramajući, sa prilično velikim prutom, odvodio bivolicu na karagačke livade, na ispašu. Ostali deo porodice, suprugu i sina, znatno mlađeg od nas, retko smo viđali. Ne znam kad je to počelo i ko je prvi počeo, ali sećam se da smo, dok je on odlazio, u više navrata uzvikivali „Rustem krivi, ne može da živi“ vikali bismo za njim. Čak su neki od nas, kad bi on malo odmakao za njim bacali sitne kamenice. To je bio deo naše igre kauboja i Indijanaca, pri čemu smo čoveka koji hramlje i čudnu životinju, koja se lagano pored njega gega, svrstavali u Indijance, a mi smo naravno bili kauboji i u ruci imali nešto od drveta što je moglo da liči na njihove pištolje. Nikakvim pokretom, govorom ili gestom nije nas taj čovek izazivao. Imao je ustaljeni ritual, prvo bi izveo iz dvorišta bivolicu, onda za njom zatvorio vrata, u rezu stavio katanac i bez osvrtanja na nas samo krenuo i terajući bivolicu nešto joj tiho govorio. Jednom prilikom, nakon našeg obračuna sa komšijom, na našoj kapiji čekala me baka. „En to pan,“ ostale su mi u sećanju te reči koje je tiho, na njen način izgovorila, a onda, verovatno shvativši da je ne razumem, još mirnije dodala „Svi smo isti, sine.“ Onda sam iznenada, prvi, i jedini put čuo da je baka podigla ton i nekome nešto zapretila. „To ne sme više da ti se desi! Ne smete dirati komšiju!“ – ljutito je rekla. Bio sam postiđen, verovatno i crven u licu. I sada osećam nelagodnost i grižu savesti kada se toga prisetim. ν τ π – „Jedno je sve, i sve je jedno,“ kasnije sam pročitao da je to Heraklitov paradoks, čak su ga spominjali i kao filozofski mit u raznim prilikama. Sklad u neskladu, red u haosu, jedno u mnogom, jedinstvo unutar mnogostrukosti, jedinstvo ne isključuje razliku, a mnoštvo ne isključuje povezanost... i. tada sam prvi put shvatio: jedinstvo ne nastaje u jednakosti, već u razumevanju razlika.
To je ključ. Najdublja jasnoća često dođe ne kroz velika otkrića, već kroz tiha prepoznavanja koja nas na trenutak zaustave. Kasnije se nadovezao i Jung, tvrdeći „da bi sve ovo moglo biti istinito morao je da postoji jedinstveni prvobitni uzorak, kao zajednička karika u različitim uzročnim lancima.“
Ponekad se zapitam „da li postoji takva karika u uzročnim lancima Srba i Albanaca na Kosmetu?“. Teško je naći takvu neraskidivu vezu. Nameće se i pitanje: da li bi u našem slučaju sâmo Kosovo moglo da bude ta zajednička karika? Teško, jer čak ni ime naše postojbine nije jedinstveno. Metohiju u imenu nikada ne smemo zaboraviti, makar kao podsećanje na viševekovne Dečanske metohe za koje postoje utemeljeni podaci. Rekli bismo tako mi, a oni bi mogli tvrditi da su „Metohiju otimali srpski vlastodršci“, manje-više i za to postoje utemeljeni podaci... I možda je upravo ta višeslojnost znak da karika između našeg i njihovog kolektivnog nesvesnog – arhetip, kako bi rekao Jung, ipak postoji. Ne kao dokaz, već kao pitanje koje nas sve obavezuje.
„Možda će me zbog te višeslojnosti 'me von'[2]  optužiti,“ pomislih, osmehnuvši se. „Nemoj da se igraš sa rečima – logos nije šala,“ čujem bakin glas. „Ako si zaista nešto razumeo, vreme je za metanoju. Ne za sarkazam.“
 


[1] Kao kod zakona prelamanja svetlosti: kada svetlosni zraci ulaze u optičku sredinu (na primer, uzburkani okean – ili bolje, neko malo čudesno jezero što menja boje u zavisnosti od pogleda) pod različitim uglovima, mogu se, uz precizno podešene uslove, prelomiti tako da se ukrštaju u zajedničkom fokusu.

[2] igra reči, na albanskom më vonë = kasnije





PODELITE OVAJ TEKST NA:






2026 © Književna radionica "Kordun"