detalj slike: KRK Art dizajn

Govor povodom uručenja nagrade „Rastko Petrović“ —

Miljan Mijušković

(Beogradski sajam knjiga 01. 11. 2025.)

Poštovani,

Stojim danas pred vama sa osjećanjem duboke zahvalnosti — ne samo zbog nagrade koja nosi ime jednog od najslobodnijih duhova srpske književnosti, već i zbog prilike da sa njegovim imenom možemo dodirnuti samu tajnu poezije.

Rastko Petrović nije samo pjesnik. On je čitav jedan kontinent. Njegovi stihovi nijesu napisani — oni su otkriveni, kao da su stajali prije nas, u nekoj dubljoj stvarnosti riječi, u tišini koja je čula kako čovjek po prvi put izgovara svjetlost.

U svom lirskom spjevu „Proletnja elegija“ Rastko pjeva:

„Kroz tvoje ruke protiču vode

I zato, gle, sve reke su crvene,

A još su samo oči mi zelene (...)

Kao rosa pašće moja misao po tebi

I na usta crvena ljubiću te,

Sve dok pijana gori odbegla ne bi:

Gde uz hrastova srca tvoja moje srce zalistaće (...)

Moj dragi: obnovljeno ljubljenje,

Rascvetano voće, nasmejano stenje (...)

Kad se u srce useli proleće (...)

Izniče mlado lišće i okruni ih cveće (...)

Kada se u srce useli proleće

Mladost se kao ćilim poljem produžava (...)

Ja kraj nje milosno ležem, da je vežem

Rukama za sebe i za daljine; (...)

O proleće divotno, sve sa tebe poludi!

Da l'veruješ, draga moja, da je strašno umreti,

I da li ću tako lako moći sreću podneti?

To pitanje — taj unutrašnji zov vječno rađajućeg proljeća — to je ono što, pjesnike, nikad ne ostavlja na miru. Taj glas nas tjera da idemo sve visočije, sve dalje i sve dublje u sebe.

Primiti nagradu koja nosi ime Rastka Petrovića znači primiti zalog jedne duhovne hrabrosti — hrabrosti da se ide preko granica i iznad visina, vidljivih i nevidljivih. Rastko Petrović je bio pjesnik, diplomata i putnik, ali prije svega — čovjek koji je cijelog života tragao za istinom o sebi i o svome narodu. Primiti ovu nagradu takođe znači dotaći se jedne sudbine koja je u sebi naznačila cijeli dvadeseti vijek  — sa svim njegovim stradanjima, lutanjima i otkrićima.

Rastko Petrović je rođen 1898. godine u Beogradu, u čuvenoj porodici koja je već tada disala kulturom i stvaranjem. Kao i mnogi sinovi tog nemirnog vijeka, rano je okusio težinu istorije — prešao je albansku golgotu kao dječak, noseći u sebi ono što će kasnije postati simbol čitavog srpskog naroda: da se i kroz najdublje blato može proći, ako se u sebi nosi svjetlost. Rastko, prelazeći Albaniju kao mladić, osjetio je svu težinu puta koji vodi od bola ka spasenju. Taj njegov prelazak nije bio samo fizičko iskušenje, nego duboka slika srpskog iskustva — naroda koji preživljava i kada izgubi sve, osim duše. Najkrvaviji sukob do tada, ostaviće neizbrisiv trag na Petrovićevu književnost, istaćiće profesorka Aleksandra Matić. „Suočavanje sa smrću, glađu, apsurdom stradanja – sve to će postati dio njegove poetičke vizije kao osećaj kraja jedne epohe i potrebe za potpunim preobražajem svih vrednosti“.

Obrazovao se u Beogradu i u Parizu, gradu u kojem je disao isti vazduh sa duhovnim gorostasima epohe — sa Pikasom, Žanom Koktoom, sa Brankom Popovićem, Milošem Crnjanskim, Stanislavom Vinaverom… Pripadao je onoj generaciji koja je u sebe upila Evropu, ali je u srcu nosila balkanski mit.

Njegovo pjesništvo i rad u diplomatiji bili su most između svjetova — kako između Istoka i Zapada, tako i između tradicije i modernosti. Možda baš u tom mostu, u toj vječnoj napetosti između pripadanja i traganja, nalazi se i sudbina srpske književnosti, srpske kulture i srpskog jezika.

Kao diplomata, Rastko je službovao u Rimu, Vašingtonu i na mnogim meridijanima svijeta. Putovao je kroz Francusku, Italiju, Afriku, Ameriku — ali kuda god da je išao, nosio je sa sobom svoj lirski jezik kojim je sanjao. I kada je, kao i mnogi naši stvaraoci, u tuđini dočekao kraj života 1949. godine u Vašingtonu, on nije bio daleko od domovine. Jer tamo gdje je riječ, tamo gdje je pjesma — tu je i Srbija.

U njegovom kratkom pedeset jednogodišnjem životu sabrano je sve ono što je obilježilo sudbinu srpskog naroda u prošlom vijeku: stradanje, lutanje, obnova, stvaranje, traganje za smislom. Rastko je znao da narod ne živi samo od prošlosti, nego od snage da je pretvori u umjetnost. Do kraja života ostao je istinski rodoljub čuvajući svoju identitetsku vertikalu ma po kojoj zemaljskoj horizontali se kretao.

Zato nije nimalo slučajno što su njegov život i stvaralaštvo uzeti kao simbol za plodno stvaranje srba u dijaspori i nije nimalo slučajno da njegovo ime jeste simbol ove nagrade Matice iseljenika i Srba u regionu.

Zato mi je velika čast što upravo nagrada njegovog imena stoji uz moju knjigu. Jer ona me podsjeća da poezija nije takmičenje, nego hodočašće. Da nije pitanje forme, nego svjetlosti unutar čovjeka.

Na kraju, dozvolite mi da ovaj trenutak posvetim samom Rastku Petroviću, putniku i pjesnikui da kažem još nekolika stiha iz njegove pjesme „Pustolov u kavezu“:

„O, ponekad mi se zbivaju čudne stvari,

kao da se spuštaju sa drugog sveta:

dok me ponova ne obuzme veliki vrtlog strasti,

sve žuto, crveno, zeleno pred očima;

tamo, gde je nekada bio dugački vidik planina,

jedna noga, jedna glava, jedno smejanje bez trajanja,

mnogo zlata, zlata i rasputanost časti,

moćna uzletanja, u krvave kaše, utapanja.“

I ako se ikada zapitamo gdje počinje poezija — možda je odgovor baš tu, kada se čovjek uzdigne na Visine Tien Šana, podigne svoj pogled iznad sebe i osjeti da nebo nije granica, nego poziv.

Hvala.

Лауреат Миљко Мијушковић, Миодраг Мића Јакшић и Марко Ковачевић

PODELITE OVAJ TEKST NA: