detalj slike: KRK Art dizajn

E, moj Beloica

Kada bih mogao

učiniti ovakvo čudo:

čovjek da cio vijek

proživi ko bezbrižno dijete

srećno, razigrano ludo,

sve nedaće pobijedi

nasmijanog, lijepog lica...

Iz ove iluzije me probudi glas:

-E, moj Beloica!

Kako bih samo volio:

ponovo vidjeti svoj zavičaj,

kosače na livadi, žita u klasu,

pune ambare i dim iz svih odžaka,

procvejtale voćnjake, zemaljski raj!

Volio bih čuti pjesmu pastira i žamor đaka...

Vidjeti kako u životu i zelenilu blista

cijela moja Bukovica...

Ponovo začuh onaj čudni glas:

- E, moj Beloica!

Kada bi moje riječi neko

htio razumjeti i čuti,

moj vapaj bi postao sa brda eho:

- Ne sijecite drveće, ne trujte rijeke,

ni izvor ne smije da se muti!

Zemlju nam je Gospod podario

da je čuvamo i živimo,

slobodni kao ptica...

Uplaših se, odnekud dođe isti glas:

- E, moj Beloica!

- Ko si ti, što zloslutno,

negdje skriven, bezbijedan, ironičan,

rušiš svaku moju plemenitu misao?!

Evo, ja pristajem da više ne radim za priznanja, nagrade, platu,

ako čovječanstvo kaže

da je kraj svakom

nasilju, zlu, tiraniji, besmislenom ratu!

Ako svijetom zavlada mir, ljubav, sloboda...

A onaj kome ne vidjeh ni tijela, ni lica

s uzdahom, tužno reče:

- Eee, moj Beloica!

Polja smrti

Vjetar raznosi smrvljeno zrnevlje.

Širi se zgarište i žarište.

Posljednju pomoć biljka ište.

Cvili i mili ka svom nestajanju,

uranja i potanja u sebe samu,

sliva se, razliva i stapa sa zemljom...

A vatra korak sve duži pruža,

grije, upije, i guta pred sobom.

Ubitačnom snagom guši!

Ruši, dimi, na drugi kraj zdimi!

Kao munja jednim snopom iz daleka,

kroz noć sve u ugarke pretvara,

a nebo gori, zemljom gori...

Poljem smrt hara,

a noć opara svakog vojnika,

raspara ga vrelom kamom ognja!

Tijela cijela svuda, i pored puta,

ili na komade raznesena...

Hitro, manje od minuta,

smrt, guja ljuta, tamo i ovamo luta,

žvaće, guta dok sve ne proguta!

Grabi pred sobom,

sa stotinu ruku steže,

čvor na mrtvo, jednim potezom veže!

Ljudi vrište, mravi puze,

psi reže i bježe, na kraju cvile.

Ljudi i životinje, opruženi,

vatrom u ugljen pretvoreni, zgaženi!

Patnjom i smrću poraženi...

Sve što je živjeti htjelo,

u ognju rata je izgorjelo,

u pepelu nestalo, uvelo!

Laste se guše u oblaku dima.

Dok mašu krilima, nade ima!

Blago njima! One će se izvući!

Vratiće se kući...

Na krilima će preletjeti preko polja!

Polja smrti!

Ali uzalud se nadaju.

Iznenada padaju.

Pogođene raketama.

U jatu ka zemlji družina mrtva pada, slomljenog vrata.

Kratko je bila pokretna meta, bez krila...

Zemljom se širi miris baruta.

Vojnici ubijaju ranjene ljude,

nečije dijete, majku, oca, brata!

Strašnog li i krvničkog zanata!

Svoj satanski ritual i pir rutinski sprovode,

sluge zla, psi rata!

Dželati krv sa bajoneta ližu,

svoje uspjehe u oblake dižu,

daleko u svojoj skrivenoj jazbini.

A stratezi rata im nove mete crtaju,

nagrade i ordenje za nečovječne postupke predaju!

Nekada lijepa sela i gradovi, sada su pusta, crna zgarišta!

Prostori gdje se vjekovima živjelo, za vječnost stvaralo,

postali su krvava ratna poprišta!

Sjenka iza ugla

Krate se staze tvoga puta,

otežale su bose noge tvoje.

Gazile su često tuda,

nad glavom ti sada s teretom stoje.

Pod maglom, ipak, negdje se šunja

posljednji zrak orne nade.

Iz pepela oganj tinja,

s neba bi zvijezde kao nekada da krade.

Protutnjali su silni sati,

ispijena je slatka kap životna.

Duboko u njedrima ostaje ožiljak,

u srcu peče bolna rana.

Prekriće je budućeg vremena

plamena gordost prijeka.

Ali do tada živjeće u tebi

neostvarena želja poneka.

No, nejaka je ta žudnja,

otupile su oštrice njenog mača.

Nema snage kao nekada,

utihnulo je zrno s lakog obarača.

Pa tumolim poje glasom,

iz očiju rijeka suza joj teče.

Od gorčine sklapa ih,

guši je pozno životno veče.

Upornost njena strada

i pri kraju sve tanja biva

Proždrijeće je pritajeni otrov,

neka slabost živa.

Posljednja iskra nestaće u tami,

ta tanka nit čovjeka.

Možda ostane blijeda sjenka,

da se kroz polja leluja, neka.

Na kraju će nestati staze

i snovi nepređenog puta.

Sudbina čovjeka to je,

kušao je nejak bezbroj puta.

I budući će isto tako,

slast života sočno da probaju.

Šta ih iza ugla negdje tamo čeka,

godine će snažno odgovor da daju.

Šta ostaje od života

Šta ostaje od života?

Jesu li to samo

prazna sjećanja?

Prepuno srce

ili pusti snovi?

Nakon svih koraka,

pločnicima sudbine,

nevidljivih puteva,

iza mojih leđa,

uvelih trava

omamljenih mirisa,

branih ruža

zgaženog cvijeća,

šta ostaje?

Ako su sjećanja,

zašto su prazna?

Ako je puno srce,

zašto žudi i dalje?

Ako su pusti snovi,

zašto ih i na javi snivamo?

Šta ostaje...?

Od sebe uzmi to što je ostalo

Šta sve čovjek budan ne sanja!

Mlad rado leti u nebo.

Nekad u živo blato potanja.

Da li je pao, ustao, ili je

morao na svoje noge stati,

da li je umio

sve to prepoznati,

ili sebi ta pitanja

nikada ne postavlja?!

Ćuti, nikom ništa ne govori.

Pije, tako bježi od sebe.

Svojim najbližima, danima se ne javlja.

Hoda nekuda tražeći

svoju dragu,

i njoj,

usput ime zaboravlja...

Šta sve ne želi mladost?!

Može li to starost

da prihvati?

Čemu tolika visinska razlika?

Zar život nije samo

jedna prilika?

Treba li se sa sobom,

kao u ringu, rvati?

Ili, polako, dan po dan,

kao zrele jabuke brati?

Šta sve podnose

oni tamo drumovi

kojima budan koračaš?

Kada bi nacrtao sve

te pređene staze

ispala bi paukova mreža.

U praznim poljima,

između mrežnih vlakana,

stajalo bi beskorisno

potrošeno vrijeme,

tek kao dva granična bjelutka,

ono će ostati kao prazan hod,

između dva korisna trenutka.

Gdje si zastao u traganju

za sopstvenim smislom?

Gdje si, opet pronašao sebe?

Zar tamo, gdje je i vrijeme stalo,

ili tamo gdje te bacio život - nudeći ti

od sebe to što je ostalo…

Pjesma o pjesmama

Kada se oprostiš od svog pera

I posljednji se stihovi prospu,

Svečano obećaš - Dosta je!

Nećeš pjevati više!

Ostaju ptice na grani da poju:

- U plavom beskraju oka dva.

Zbogom voljena!

Ostaje samo San na dlanu,

Taj vječni val žedne duše.

Sjenka će svijetom tražiti strane,

I gora vjekova najveselije dane.

Miris kiše iskaće san i java,

A kolijevka, na brdu pod Olimpom, laste.

Vrabac će tražiti trag brazde i put pčele,

tamnica prasak rafala u nebo,

lutalica krvotok, strast i zaborav,

priroda ognjište, a trava sunce.

Kuća će sanjati gusle i otvorenu kapiju

Lepotica sitnu zavrzlamu.

Stajaće Prvi oficir, Dvije jabuke i Ružica.

Trajaće ćert, crno vino,

I miris na božićnu rasutu slamu.

Sadržaj koji slijedi ne mora biti granica,

Ko si meni ti, šta sam tebi ja,

Usputna stanica.

Sjenka iza ugla, to je ljubav, želja,

Navika, ožiljak, prokleta istina,

Trenuci sreće, obmane i kajanje,

Slike iz mladosti ili put bez povratka, rose.

U tamnici od papira stanovaće

Pjesma djeci moga zavičaja

Vjesnik radosti i raspršeni snovi

Zvjezdana noć i hod Sunca.

Julsko jutro će se sjećati

Dana tvog vjenčanja i noći s ukusom vina,

A kada vjetrovi zafijuču stari časovnik će

Pronaći mjesto u srcu i dječja igra utočište,

Prognanik će na talasima života čekati zoru,

Trunku slobode, da od sebe uzme to što je ostalo,

Ko snop svjetla doći će ona, da kroz prozor ugleda

Sliku na zidu i odagna svaku raspršenu misao.

E, moj Beloica, tvoj vapaj

Za spas čovjeka i naše planete,

Postaće sa brda eho,

Vječno polje pretvoriće se

U knjigu, zaboravu u inat!

I drugi će, kao i ti,

Pisati o besmrtnom

Stvaraocu Vijenca slave i

Junacima na vječnoj straži.

Samovao si bezbroj puta do sada,

Dozovi Misli svoje raspršene

Jer saglasje od tebe

Novu pjesmu traži!

PODELITE OVAJ TEKST NA: