O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriKultura sećanjaKolumnaBesede






















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Mihajlović
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Lisić
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Emina Mukić
Ena Vuković
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Jovica Đurđić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Pavlović Ćirić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Marina Matić
Marina Miletić
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Blagojević
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirjana Štefanicki Antonić
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Šestakov
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Saša Miljković
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Silvana Andrić
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Minić Catić
Slobodan Vladušić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Svetlana Janković Mitić
Tanja Prokopljević
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Poezija


E, MOJ BELOICA

Miloš Beloica
detalj slike: KRK Art dizajn

E, moj Beloica



Kada bih mogao
učiniti ovakvo čudo:
čovjek da cio vijek
proživi ko bezbrižno dijete
srećno, razigrano ludo,
sve nedaće pobijedi
nasmijanog, lijepog lica...
Iz ove iluzije me probudi glas:
-E, moj Beloica!

Kako bih samo volio:
ponovo vidjeti svoj zavičaj,
kosače na livadi, žita u klasu,
pune ambare i dim iz svih odžaka,
procvejtale voćnjake, zemaljski raj!
Volio bih čuti pjesmu pastira i žamor đaka...
Vidjeti kako u životu i zelenilu blista
cijela moja Bukovica...
Ponovo začuh onaj čudni glas:
- E, moj Beloica!

Kada bi moje riječi neko
htio razumjeti i čuti,
moj vapaj bi postao sa brda eho:
- Ne sijecite drveće, ne trujte rijeke,
ni izvor ne smije da se muti!
Zemlju nam je Gospod podario
da je čuvamo i živimo,
slobodni kao ptica...
Uplaših se, odnekud dođe isti glas:
- E, moj Beloica!

- Ko si ti, što zloslutno,
negdje skriven, bezbijedan, ironičan,
rušiš svaku moju plemenitu misao?!
Evo, ja pristajem da više ne radim za priznanja, nagrade, platu,
ako čovječanstvo kaže
da je kraj svakom
nasilju, zlu, tiraniji, besmislenom ratu!
Ako svijetom zavlada mir, ljubav, sloboda...
A onaj kome ne vidjeh ni tijela, ni lica
s uzdahom, tužno reče:
- Eee, moj Beloica!







Polja smrti



Vjetar raznosi smrvljeno zrnevlje.
Širi se zgarište i žarište.
Posljednju pomoć biljka ište.
Cvili i mili ka svom nestajanju,
uranja i potanja u sebe samu,
sliva se, razliva i stapa sa zemljom...
A vatra korak sve duži pruža,
grije, upije, i guta pred sobom.
Ubitačnom snagom guši!
Ruši, dimi, na drugi kraj zdimi!
Kao munja jednim snopom iz daleka,
kroz noć sve u ugarke pretvara,
a nebo gori, zemljom gori...
Poljem smrt hara,
a noć opara svakog vojnika,
raspara ga vrelom kamom ognja!
Tijela cijela svuda, i pored puta,
ili na komade raznesena...
Hitro, manje od minuta,
smrt, guja ljuta, tamo i ovamo luta,
žvaće, guta dok sve ne proguta!
Grabi pred sobom,
sa stotinu ruku steže,
čvor na mrtvo, jednim potezom veže!
Ljudi vrište, mravi puze,
psi reže i bježe, na kraju cvile.
Ljudi i životinje, opruženi,
vatrom u ugljen pretvoreni, zgaženi!
Patnjom i smrću poraženi...
Sve što je živjeti htjelo,
u ognju rata je izgorjelo,
u pepelu nestalo, uvelo!
Laste se guše u oblaku dima.
Dok mašu krilima, nade ima!
Blago njima! One će se izvući!
Vratiće se kući...
Na krilima će preletjeti preko polja!
Polja smrti!
Ali uzalud se nadaju.
Iznenada padaju.
Pogođene raketama.
U jatu ka zemlji družina mrtva pada, slomljenog vrata.
Kratko je bila pokretna meta, bez krila...
Zemljom se širi miris baruta.
Vojnici ubijaju ranjene ljude,
nečije dijete, majku, oca, brata!
Strašnog li i krvničkog zanata!
Svoj satanski ritual i pir rutinski sprovode,
sluge zla, psi rata!
Dželati krv sa bajoneta ližu,
svoje uspjehe u oblake dižu,
daleko u svojoj skrivenoj jazbini.
A stratezi rata im nove mete crtaju,
nagrade i ordenje za nečovječne postupke predaju!
Nekada lijepa sela i gradovi, sada su pusta, crna zgarišta!
Prostori gdje se vjekovima živjelo, za vječnost stvaralo,
postali su krvava ratna poprišta!







Sjenka iza ugla



Krate se staze tvoga puta,
otežale su bose noge tvoje.
Gazile su često tuda,
nad glavom ti sada s teretom stoje.

Pod maglom, ipak, negdje se šunja
posljednji zrak orne nade.
Iz pepela oganj tinja,
s neba bi zvijezde kao nekada da krade.

Protutnjali su silni sati,
ispijena je slatka kap životna.
Duboko u njedrima ostaje ožiljak,
u srcu peče bolna rana.

Prekriće je budućeg vremena
plamena gordost prijeka.
Ali do tada živjeće u tebi
neostvarena želja poneka.

No, nejaka je ta žudnja,
otupile su oštrice njenog mača.
Nema snage kao nekada,
utihnulo je zrno s lakog obarača.

Pa tumolim poje glasom,
iz očiju rijeka suza joj teče.
Od gorčine sklapa ih,
guši je pozno životno veče.

Upornost njena strada
i pri kraju sve tanja biva
Proždrijeće je pritajeni otrov,
neka slabost živa.

Posljednja iskra nestaće u tami,
ta tanka nit čovjeka.
Možda ostane blijeda sjenka,
da se kroz polja leluja, neka.

Na kraju će nestati staze
i snovi nepređenog puta.
Sudbina čovjeka to je,
kušao je nejak bezbroj puta.

I budući će isto tako,
slast života sočno da probaju.
Šta ih iza ugla negdje tamo čeka,
godine će snažno odgovor da daju.







Šta ostaje od života



Šta ostaje od života?
Jesu li to samo
prazna sjećanja?
Prepuno srce
ili pusti snovi?

Nakon svih koraka,
pločnicima sudbine,
nevidljivih puteva,
iza mojih leđa,
uvelih trava
omamljenih mirisa,
branih ruža
zgaženog cvijeća,
šta ostaje?

Ako su sjećanja,
zašto su prazna?

Ako je puno srce,
zašto žudi i dalje?

Ako su pusti snovi,
zašto ih i na javi snivamo?

Šta ostaje...?






Od sebe uzmi to što je ostalo



Šta sve čovjek budan ne sanja!
Mlad rado leti u nebo.
Nekad u živo blato potanja.
Da li je pao, ustao, ili je
morao na svoje noge stati,
da li je umio
sve to prepoznati,
ili sebi ta pitanja
nikada ne postavlja?!

Ćuti, nikom ništa ne govori.
Pije, tako bježi od sebe.
Svojim najbližima, danima se ne javlja.
Hoda nekuda tražeći
svoju dragu,
i njoj,
usput ime zaboravlja...

Šta sve ne želi mladost?!
Može li to starost
da prihvati?
Čemu tolika visinska razlika?
Zar život nije samo
jedna prilika?
Treba li se sa sobom,
kao u ringu, rvati?
Ili, polako, dan po dan,
kao zrele jabuke brati?

Šta sve podnose
oni tamo drumovi
kojima budan koračaš?
Kada bi nacrtao sve
te pređene staze
ispala bi paukova mreža.

U praznim poljima,
između mrežnih vlakana,
stajalo bi beskorisno
potrošeno vrijeme,
tek kao dva granična bjelutka,
ono će ostati kao prazan hod,
između dva korisna trenutka.

Gdje si zastao u traganju
za sopstvenim smislom?
Gdje si, opet pronašao sebe?
Zar tamo, gdje je i vrijeme stalo,
ili tamo gdje te bacio život - nudeći ti
od sebe to što je ostalo…






Pjesma o pjesmama



Kada se oprostiš od svog pera
I posljednji se stihovi prospu,
Svečano obećaš - Dosta je!
Nećeš pjevati više!

Ostaju ptice na grani da poju:
- U plavom beskraju oka dva.
Zbogom voljena!
Ostaje samo San na dlanu,
Taj vječni val žedne duše.

Sjenka će svijetom tražiti strane,
I gora vjekova najveselije dane.
Miris kiše iskaće san i java,
A kolijevka, na brdu pod Olimpom, laste.

Vrabac će tražiti trag brazde i put pčele,
tamnica prasak rafala u nebo,
lutalica krvotok, strast i zaborav,
priroda ognjište, a trava sunce.

Kuća će sanjati gusle i otvorenu kapiju
Lepotica sitnu zavrzlamu.
Stajaće Prvi oficir, Dvije jabuke i Ružica.
Trajaće ćert, crno vino,
I miris na božićnu rasutu slamu.

Sadržaj koji slijedi ne mora biti granica,
Ko si meni ti, šta sam tebi ja,
Usputna stanica.

Sjenka iza ugla, to je ljubav, želja,
Navika, ožiljak, prokleta istina,
Trenuci sreće, obmane i kajanje,
Slike iz mladosti ili put bez povratka, rose.

U tamnici od papira stanovaće
Pjesma djeci moga zavičaja
Vjesnik radosti i raspršeni snovi
Zvjezdana noć i hod Sunca.
Julsko jutro će se sjećati
Dana tvog vjenčanja i noći s ukusom vina,
A kada vjetrovi zafijuču stari časovnik će
Pronaći mjesto u srcu i dječja igra utočište,
Prognanik će na talasima života čekati zoru,
Trunku slobode, da od sebe uzme to što je ostalo,
Ko snop svjetla doći će ona, da kroz prozor ugleda
Sliku na zidu i odagna svaku raspršenu misao.
E, moj Beloica, tvoj vapaj
Za spas čovjeka i naše planete,
Postaće sa brda eho,
Vječno polje pretvoriće se
U knjigu, zaboravu u inat!
I drugi će, kao i ti,
Pisati o besmrtnom
Stvaraocu Vijenca slave i
Junacima na vječnoj straži.
Samovao si bezbroj puta do sada,
Dozovi Misli svoje raspršene
Jer saglasje od tebe
Novu pjesmu traži!






PODELITE OVAJ TEKST NA:






2026 © Književna radionica "Kordun"