O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriKultura sećanjaKolumnaBesede






















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Mihajlović
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Lisić
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Emina Mukić
Ena Vuković
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Jovica Đurđić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Pavlović Ćirić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Marina Matić
Marina Miletić
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Blagojević
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirjana Štefanicki Antonić
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Šestakov
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Saša Miljković
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Silvana Andrić
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Minić Catić
Slobodan Vladušić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Svetlana Janković Mitić
Tanja Prokopljević
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


NEVENA

Jovan Šekerović
detalj slike: KRK Art dizajn


NEVENA

 
 
 
U proširenom dijelu kanjona i za nijansu tamnijem predverčerju, sumrak je dijelio dan i noć.
Stajao sam na obali rijeke, pomalo nezadovoljan završetkom ribolova, što pored svega finog izostade  ulov. Nakon još jednog zabačaja preko velikog modrog vira, vidim da je vrijeme pakovati se i krenuti kući. Sljedećeg trenutka, već sam se penjao uz strmen prema autu. Čekalo me je tu gore, povrh visoke obale, na jednom od zaustavnih mjesta pored magistralnog puta. Staza do auta nije bila duga, tek dvadesetak metara, ali izuzetno strma i krivudava sa mjestimično ukopanim stepenicima, gdje se mora kretati veoma pažljivo, jer jedan nepromišljen korak može biti fatalan i uz sve ogrebotine, prolaznik se ne može zaustaviti prije pada u vir. To mjesto mi bijaše zanimljivo za ribolov već godinama, jer je nekako prikriveno i tiho. Tu se povremeno moglo primijetiti i po nekoliko većih riba, a par sam ih uspio i uloviti. Tako to mjesto za mene ostade nezaobilazno.
 
Ovog puta, dok sam se pažljivo penjao, dođe mi neka šaljiva pomisao da uputim kritiku ribama, zbog njihovog ponašanja. Što li su toliko gizdave, pa nijedan bolji komad da uzme mamac.  Ponudio sam im sve najbolje što sam imao. Najbolje varalice i hranu koju bi i bolesnik jeo, a one neće, pa neće.
Eh da sam takve mamce imao u djetinjstvu i zavičaju, tamo na onoj vodi, mojoj rođenoj, gdje ribe nisu bile tako odurne i gizdave, pa su se već pri prvim zabačajima kačile i velike i male.
Da li sam još šta pomislio uz to, ali znam sigurno da ništa nisam izgovorio naglas, međutim, učini mi se kao da se neko tim mojim dubokim mislima nasmija. Čak se taj smijeh i ponovi. Jasno sam čuo razdragan i pomalo podrugljiv smiješak mlade ženske osobe, ali pomislih da nekog ima tu gore, odmah par metara na zaustavnom mjestu, kod mog auta. 
Ali taj isti smiješak naglas, ponovi se i treći put, te ja znatiželjan a i da ne prođem nepažljivo i bez pozdrava, obazreh se dva-tri puta, razgledah svu strmen i ne vidjeh nikoga. Čak mi se na momente  učini da glas dolazi upravo odozgo, vertikalno iznad moje glave, pa sam pogledao i gore, a ono opet ništa. Prema malo oblačnom i tamnijem nebu, samo se njihalo nekoliko mladih grana, otežalih pod nabujalim majskim listovima.
Ispentrao sam se navrh strmeni i kroz posljednje šiblje banuo na zaravan, obazreo se čak dva-tri puta, vidim da ni tu nema nikoga. Pomislih opet da se neko čuo u prolazu, pa osmotrim put na obje strane, ali   ni putem nema nijednog pješaka.
Dok sam u gepek pakovao ribarski pribor i čizme  zamjenjivao patikama, putem su bučno prolazili automobili i poneki šleper. Jedan je par puta zatrubio, pa sam se obazreo i ne vidjevši u blizini nikoga, opet sam ostao u dilemi, kome se on to javlja...
Zatim sam sjeo u auto i uključio svoj omiljeni A Radio. Digitalni časovnik je pokazivao predvečernjih pet do osam, te pomislih kako će mi baš tih pet minuta poslužiti da dokrajčpm ostatak slanih grickalica i vode, ostavljenih na susjedno sjedište.
I dok su se grickalice bučno mrvile pod zubima, povremeno sam ih zalivao vodom, nešto svoje premišljao i žmirkao. Najednom pogledah na sat i vidim da je minut do osam. Upalio sam auto i sačekujući da još jedan šleper prođe, vidim da i on opet svira, kao da se javlja nekome. 
Kako on prođe, iza njega je bila praznina bez automobila. I upravo kada sam kretao, pogled mi pade na osobu koja je mirno stajala par metara ispred mene, na samom završetku zaustavnog mjesta.
Nehajno pomislih, kako i nebi kamiondžije svirali tako lijepoj ženskoj osobi. Bila je mlada vitka, povisoka i odjevena u neku gotovo crnu kombinaciju, koju ne možeš svrstati ni u trenerke niti u odjeću za motocikliste. Tom prekrasnom licu ispod pažljivo namještene plave punđe, pečat su davala dva bistra oka. I nehotice pomislih  da tu nedostaje još samo jedna velika kaciga i da se zaokruži kompletan lik jedne ženske osobe koja obožava motore i bajkere.
Kako kamion prođe i odsvira, ni pogledala ga nije, ali zato primijetnim pokretom ruke, meni dade znak da se zaustavim.
I nehotice sam poslušao.  Zastajući, spustih desno staklo, a mlada osoba se malo nagnu i nakon uljudnog pozdrava, zamoli:
    - Bila bih vam veoma zahvalna, ako biste me povezli dolje do grada. Može li?
    - Može.
Djevojka se zahvali, sjede na sjedište do mene i krenusmo.
Više puta me je pogledala iskosa, dok sam u magnovenju pokušavao da saberem  misli, kako je nisam vidio dok je stajala tu ispred mene, a kamiondžije jesu. Pokušao sam da se prisjetim, ima li na tom zaustavnom mjestu neki grm iza kog je mogla stajati, da je ne vidim. Nakon svih prisjećanja, uvjerih se da na tom mjestu nema nijednog grma. Dok sam sve to razmišljao, ona me je još koji put pogledala iskosa i tek jednom priupita:
    - Šta li to nije jasno?
 
Da nebih ispao čudak, tek nešto sam promrmljao, a ona je nastavila sa svojim pitanjem:
    - Čudno ti otkud sam zaustavila baš tebe?
    - Pa, ne znam... Ako već stopiraš, nekog ćeš svakako morati zaustaviti, pa bilo ko da je.
    - E, pa, odabrala sam tebe...
 
Ne nalazeći valjan komentar, nekako sam oćutao.
Nakon kratke pauze, ona opet produži svoj govor: 
    - Ova gospoda za volanom, nisu baš svi dobri. Mnogi nisu dobri ni u mislima, ni u srcu.
    - A po čemu pretpostavljaš da sam ja bolji?
    - Posmatrala sam te, dok si dolje lovio ribu. Nisi zao. Dvije omanje ulovljene ribe si pustio bez razmišljanja, iako je moguće da se vratiš kući bez ijedne ulovljene.
    - To je ribarska etika, tako se to radi. Ako čovjek želi biti čovjekom, u svemu mora imati mjeru, pa i u ribolovu. A kako si to sve vidjela?
    - Bila sam u blizini i posmatrala. Zaključila sam da nisi zao i da nikom ništa loše nebi učinio.
    - Kako bih, nisam zvijer. Nebih nikome ništa loše učinio, a kamo li omladini, koja i onako nikom ništa nije kriva, a kamo li još osobi finoj poput tebe.
    - U to sam se uvjerila, a i da se ne uvjeravam, poznajem te odavno... Znam tvoju narav, način razmišljanja, pogled na sve oko sebe. Znam ko si, šta si, odakle si. Znam da bi me odvezao u bilo koji dio grada i učinio mi uslugu koju mnogi drugi nebi.
 
Sve više me je obuzimalo pitanje šta se to oko mene dešava i da ne sanjam sve ovo. Ipak nije bio san. 
I tako sve, dok ona ponovo ne produži govor:
    - Ali da ti se ne zaboravim zahvaliti za vožnju.
 
Kako to reče, nagnu se prema meni kao da će me darivati jednim prijateljskim i zahvalnim poljupcem  u obraz, a onda se u polovini pokreta zaustavi i za trenutak spusti ruku na moje rame. U sljedećem trenutku, saputnica se brzo vrati u prijašnji položaj kako je i sjedila i, kao sama za sebe, promrmlja:
    - Nema smisla...
 
I dalje sam razmišljao šta se to sve oko mene dešava, stvarno i nestvarno. Saputnica je bila fino, pažljivo i prikladno odjevena, ukusno i besprekorno dotjerana, diskretno našminkana, dok se oko nje jedva primijetno širi prijatan miris pažljivo odabranog i skupog parfema. To može biti samo ozbiljna i pristojna osoba, a ne nikako nešto drugo. To je jedna fina osoba, koja vodi računa o svemu oko sebe, o svom izgledu, ponašanju, pa čak i o tome da nikom ne ostavi ni najmanji razlog za ogovaranje. Grijeh bi bilo i pomisliti išta loše. Osim toga, ona nema više od dvadese pet, šest godina i postupila je prema meni, skoro dvostruko starijem, kao prema roditelju, ili prijatelju...
 
Nakon kraćeg ćutanja, ona ponovo progovori:
    - Znam ja tebe godinama i uvijek si mi ostao u finom sjećanju i finim mislima.
    - ?!??... O čovječe čudni, šta sve ovdje nećeš čuti... Pomislih gotovo naglas i priupitah:
    - Gdje si me vidjela?
    - Po gradu.
    - A šta znaš o meni?
    - Mašinske si struke, konstruktor u velikoj firmi, autor mnoštva zapisa, što bi neki ljudi već smatrali i piscem, koji obožava svoje rodno selo i neprekidno ispoljava žal što nije mogao ostati vječno tu gdje je ponikao i vratio se pred rat. Čovjek koji je naučio da nosi svoj bol, svoju muku i sve to stalno uljepšava da bi mu bilo lakše nositi. To je odraz nesalomivih, koji se umiju dizati iz pepela i nastavljati uspravno. Često puta i ne sjete se, da je prijatno biti uz njih.
I da znaš još nešto. Danas sam položola ispit, kog sam se najviše plašila. Toliko sam radosna da bi poljubila cio svijet, ali trenutno ne imadoh nikog drugog u blizini i zato sam postupila tako nespretno, čudno, ružno.
 
U magnovenju sam prebirao po prošlosti i vidim da kada sam u početku radio u toj velikoj firmi, ona je mogla imati pet-šest godina, možda koju više. Na brzinu sam prebirao po sjećanju gdje sam sve u to vrijeme stanovao. Znam da sam uvijek volio djecu iz komšiluka, znao se poigrati sa njima. Ponekad sam im donosio slatkiše, kupovao sladoled...
Iznad mene je i dalje lebdio košmar, u kojem nisam nalazio nikakav logičan zaključak.
Više ne znadoh šta da kažem, pa i nehotice priupitah:
    - Šta studiaš?
    - Primijenjenu umjetnost.
    - U kojoj oblasti? – pitao sam dalje.
    - Opšti smjer. A sebe vidim u svačemu po malo. Imam neke svoje ideje, pa vidjećemo šta će se od svega ostvariti.
    - Hajde mi reci iskreno, ko si ti? Kako se zoveš?
    - Ti mene ne poznaješ..., kao ja tebe... Moje ime je Nevena.
    - Kako se prezivaš? Iz kog si dijela grada? Možda znam nekog od tvojih bližnjih.
Da li znaš nekog, pitanje je. Moji žive u naselju Luke. Prezivaju se Marilović.
    - Ne sjećam se nijednog poznanika s tim prezimenom.
    - To nije ovdašnje prezime. Pradjed mi je Rumun. Kao stručan čovjek, došao je iz Beograda ovdje, po nekoj direktivi poslije Drugog svjetskog rata. Došao je s prezimenom Marilov, a kasnije je sam sebi dodao i to ić, da nebi štrčao iz okoline. Zavolio je ovaj kraj i narod, te tako je tu i ostao. Tu je stekao sinove, unuke i mog tatu. Mama mi je rodom iz ovog sela  Riječani, gdje sam te stopirala.
 
Dok je pričala, Više automobila mi je trubilo, a neki su me žurno i oštro zaobilazili, možda čak i uz psovke, jer očigledno sam se presporo kretao.
 
Najednom dođe i meni na um jedno pitanje:
    - U prvom trenutku izgledala si mi kao da si upravo parkirala motor. Ali motora nigdje nije bilo, kao ni tvoje kacige. koja ti nedostaje. Primijetih uz smiješak.
    - Možda... Motor sam upravo ostavila kod ujaka. Nešto se pokvario pa neka ga on pogleda. Danas sam nakon ispita požurila da vidim moju baku i da joj se pohvalim. Kod kuće su oba auta bila zauzeta i nisam imala ništa drugo za prevoz nego taj moj stari motor bajkerski. I tako sam dojurila ovamo.
 
 Dobro, pomislih, sve ove riječi izgledaju mi logično. Došla kod bake, pokvario se motor, nazad stopira, jer predveče su rijetke autobuske linije, ali utkud i kako poznaje mene...
Dok sam u tom nekom svom košmaru prebirao i razmišljao, odjednom ona opet progovori.
    - Oprosti, što sam tako postupila prema tebi, jer osjećala sam potrebu, jer su i moja osjećanja prema tebi posebna. Vjerovao mi, ili ne, svejedno je, tako je, istina je. Mislim da je grijeh prikrivati lijepe stvari, tajiti lijepa osjećanja. I zbog toga sam ti već rekla mnogo, i previše. Nadam se da mi u dnu duše nećeš zamjeriti. Ali ovo nije ni djelić što bih ti sve tek imala reći i ispričati. Za to bi nam dobro došlo nešto za kontakt, npr broj telefona, da tu priču nastavimo u nekom drugom susretu, možda uz kafu ili tako nešto slično, ako te to ne ljuti...
 
Več sam bio potpuno razoren navalom mnoštva nepoznanica. Otkud sad sve to i otkud takva naklonjenost, kao prema davnom prijatelju, kojem se sada kao povjerava, ili nešto želi reći. Normalan mozak to ne može da skuva. Nešto čudno lebdi u zraku i  neobjašnjivom vremenu.
Već sam bio silno pritisnut čudnim nepoznanicama, te tako zbunjen i odgovorih:
    - Pa kako bih se ljutio i zbog čega? A na vrh jezika mi ostade da ne priupitam, šta se to stvarno dešava...
 
Uz mnoštvo raznih kartica imao sam i nekoliko primjeraka svoje vizit kartice, te jednu izdvojih i pružih joj. Ona uze i prozbori:
    - Ja nemam karticu pa bih te zamolila da zapišeš moj broj.
Skoro već pred njenim naseljem, zaustavih auto da na miru iz pretinca dohvatim olovku, papir i pripišem, no kada sve namjestih za pisanje i pogleda u njenom pravcu da mi izdiktira svoj broj, prenerazih se...
Na njenom sjedištu, više nije bilo nikoga...
Niti su se čula vrata, niti je ko izašao. Sve je bilo tiho, samo je motor auta radio i čula se tiha mizika sa radija. A sa praznog sjedišta kao da me je gledala moja siva vizit kartica, koju je Nevena maločas držala u ruci.
Pogledao sam na zadnje sjedište, ni tu nije bilo nikoga. Zatim sam izašao iz auta i pogledao okolo. Kroz pojačanu sjenu, ispod tek upaljenih uličnih svjetiljki, ni u okolini nije bilo nikoga.
 Zovnuo sam njeno ime dva puta.
Niko se nije odazivao ni javljao. Na sve strane, bilo je tiho, kao da tu odavno niko nije ni prošao. Samo bi povremeno zabrujalo poneko prolazno vozilo.
 
Ušao sam u svoje auto i sjeo za volan. U magnovenju sam prebirao po mislima i događaju. U tom trenutku osjećao sam da mi se sva kosa digla kao naelektrisana i da je već polovina vlasi pobijelila.
 
Kući sam stigao sav u košmaru, ali nikom ništa nisam napominjao, ni supruzi ni djeci.
 
Te noći gotovo da nisam ni zaspao. Niti sam sujevjeran niti sklon halucinacijama, niti sam ikad išta slično čuo. A u ovom slučaju sebi još uvijek ništa nisam mogao objasniti.
 
Sutradan, kada su svi iz moje porodice otišli za svojim obavezama, ne dade meni đavo mira, već sam podbacio put pod noge, sjeo u auto i otišao pravo u naselje Luke, da tamo potražim Mariloviće.
Nakon kraćeg raspitivanja, jedan komšija mi pokaza na dvije kuće.
Kada sam pozvonio, na vratima bliže kuće, pojavi se jedna žena po izgledu tek koju godinu starija od mene.
Nakon što sam je obavijestio ko sam i zbog čega dolazim, te šta mi se juče desilo, žena podiže obrve i poče pažljivije da sluša. Na kraju me upita za ime te tajanstvene osobe. Već se sasvim vidno začudila i na kraju me upitala kako je izgledala ta osoba.
Dok sam opisivao lik, žena je par puta nabirala obrve, a u polovinu moje priče, samo se skrušeno okrenu i zamače u unutrašnjost kuće. Nakon kraćeg vremena, iz jedne sobe je donosila neku veliku zidnu sliku. I dok još ne priđe i ne okrenu sliku, pitala je:
    - Da nije možda ličila na osobu sa ove slike?
 
A kada mi okrenu sliku, stresao sam se sav, od iznenađenja.
Na velikoj uramljenoj crnobijeloj fotografiji stajao je portret u prirodnoj veličini, nikog drugog do Nevene...
 
Još je jednom prilazeći pitala:
    - Da nije slična njoj?!
 
Sve to me je silno iznenadilo. Na slici je bila Nevena, u istoj odjeći kao i juče, dok je na ruci  ispred grudi držala veliku bajkersku kacigu. Vjerovatno sam već bio i nehotice zinuo, kad ona opet ponovi pitanje:
    - Da nije slična njoj?
Zbunjeno sam klimnuo glavom i potvrdio da je to upravo ta osoba, kad ona sasvim tiho, gotovo muklim šapatom, prozbori:
    - Bog s tobom, čovječe, šta pričaš... Prekrsti se!
 
U ušima mi je već sve zvonilo, dok ona nastavi govor:
    - Ta osoba je poginula prije dvadeset jednu godinu.
Šta pričaš?
    - Ništa ne izmišljam samo pričam šta mi se desilo. I otkud bih sve to izmislio, povezao i došao do vas nepoznate, da vas ovdje zavitlavam bez razloga. I što bi meni sve to trebalo?
Osjećao sam kao da me svaka njena riječ šamara, dok je ona produžavala svoj govor:
     - To je Nevena Marilović. Poginula je u Riječanima, upravo na tom mjestu, koje si opisao. Žurila je jadna, u Riječane, da se pohvali svojoj baki, obraduje je i poljubi, nakon što je položila posljednji i najteži ispit.
Nije ni stigla do nje. Na tom mjestu motorom je preticala šleper, a iz suprotnog pravca za volanom drugog šlepera sjedio je pripit vozač i nije prikočio na vrijeme...
I eto... Tako se to desilo, da tu život svoj završi najljepše i najpametnije dijete koje smo imali.
 
Stisnutih usana, nijemo je zurila u mene promatrajući me čas u jedno, čas u drugo oko. Pružio sam ruku i prihvatio sliku da joj ne ispadne iz ruku, koje su se jako tresle. Već mi je izgledalo kao da su se svi maljevi ovog svijeta sručili na moju glavu, kad ona ponovo, ali tiše i smirenije produži govor:
    - Ja sam joj strina. Ta kuća do nas je njenih roditelja. Oni sada nisu tu. U inostranstvu su, kod druge djece. Tamo čuvaju unučad, a ja ovdje čuvam njihovu kuću. 
Ako si zainteresovan, možemo otići na gradsko groblje, da joj vidiš grob.
 
Dok smo se peli prema groblju, strina ponovo progovori:
    - Skoro ste vršnjaci, možda je koju godinu mlađa od tebe, a možda ni toliko i možda si joj u tadašnjoj stvarnosti i bio simpatija. Ko zna šta se iza brda valja i na čemu stoji ovaj svijet.
 
Dok je to žena zborila, pokušavao sam da preberem po svojim sjećanjima. I gle čuda. Sjećam se od prije dvadesetak godina kada sam sa istog mjesta vozio dvije studentice, koje su takođe stopirale.
I tada sam se vraćao iz ribolova ali samo u punčevom autu. Njih dvije su sve do grada stalno nešto čavrljale, smiješile se, zadirkivale me, a jedna je nevjerovatno ličila na Nevenu. Tada mi je  napomenula kako me je u tom istom selu primijetila da češće dolazim u ribolov. Čak se šalila i zadirkivala me, ne znajući da sam tek oženjen, kako se više puta na tom istom mjestu nadvirivala da vidi ima li tu dolje pored vode, tog istog ribolovca. A da bi svu tu svoju priču potvrdila, pri izlasku iz auta, uz komentar „srećan ti rođendan“ iznenada me je dohvatila za kragnu i snažno cmoknula u obraz, komentarišući:
    - Eto ti sad! I znaj da je od srca.
 
Zatim su se obje udaljile uz gromoglasan smijeh,  kako to može samo bezbrižna omladina. A ja sam  sve vrijeme, držeći kočnicu, u tišini gledao za njima   dok su se uz međusobne poglede i dodire ramenima veselo udaljavale. Osjećao sam tada kako mi sav obraz bridi.
 
Od tada je više nikad nisam vidio ni sreo. A na taj slučaj, malo po malo sam i zaboravio.
 
Sve te detalje koje je znala o meni, vjerovatno je već tada čula upravo od mene. Sjećam se kao kroz maglu, da su me u tih dvadesetak minuta pitale sve i svašta. Ispitale me toliko detaljno, možda kao niko do tada. Ko zna šta sam im sve ispričao tokom tih nasmijanih dvadesetak minuta vožnje niz rijeku do grada. Ko zna šta je i kako, ali eto, sve se podudara...
 
Kopkala me je i pomisao, kako su neke osobe u stanju da pošalju neki signal, kao karakteristiku njihovog slučaja, duše, naravi, čega li još. Kako li neke osobe prebrzo žive, kao da žele prikupiti što više iz ovog života, kao da imaju neki nesvjestan signal o nekom iznenadnom prestanku svega. Kakve li su u stanju poruke da pošalju, upute, ostave...
Sada mi tek postade jasnija i ta vremenska razlika, duža od dvadeset godina. Ona je pričala u svom vremenu, a ja sam razmišljao u svom vremenu...
 
 Stigosmo na groblje i banusmo pred grob.
Sa pročelja velike nadgrobne ploče od bijelog mermara i na njoj velike slike, smiješilo se isto prekrasno lice Nevenino. I na toj slici u ruci je držala veliku bajkersku kacigu.
 Više ništa nisam mogao da zaustavim niti da kontrolišem. Dok sam onako već sav skrušen,  lagano spuštao veliku mirisnu ružu na bijeli mermer, suze su me izdajnički sustizale.
 
Ni danas ne mogu sebi da objasnim šta se tu stvarno desilo. Da li je to bio samo odraz moje preduboke mašte, halucinacije, uobrazilje da sam dokučio neku nadnaravnu moć, dimenziju, ili još prije moguće, dospio u neku katastrofalnu nemoć, ili je to ipak nešto još, potpuno neobjašnjivo...
Znam samo da sam jasno čuo sirene kamiondžija, vidio njihove reakcije, usporavanje, obaziranje, osmijehe... Jer i oni su na tom zaustavnom mjestu nešto primijetili.
Ni danas ne mogu da sve to sebi objasnim.
Ne  mogu.
 
 
Svaka sličnost sa bilo kim, slučajna je.
Jovan Šekerović 15.05.2016.

PODELITE OVAJ TEKST NA:






2026 © Književna radionica "Kordun"