|
|
|
 | Ilija Šaula | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
Dijalog sa autorom
Ilija Šaula Kada otvorim knjigu, kao da otključavam vrata tajne sobe. Nije me strah da ću se sresti sa senkama prošlosti, jer znam da me u njoj čeka autor kao živi sagovornik. Njegove reči su iskre koje bude moju radoznalost. U tom trenutku javlja mi se potreba za dijalogom, tihim razgovorom u kom se rađa istina. Za mene je čitanje susret dva unutrašnja sveta. Čitalac unosi u knjigu svoje iskustvo, sumnje i nade, a autor svoje vizije, istine i impresije. U tom susretu nastaje treći svet – svet dijaloga, gde se istina ne uzima zdravo za gotovo, već se rađa kroz razmenu misli na toj pozornici na kojoj se odigrava drama. Dok čitam, nisam pasivni posmatrač, mogu paralelno zamišljati da sam režiser koji postavlja scenu, osvetljava likove, tumači promišljanja tražeći smisao u svakom pokretu. Autor mi nudi svoje rečenice kao aktere, a ja im dajem nove uloge. Njegova ideja postaje moja replika, moje pitanje i moj odgovor. Tako dolazi do paralelnog diskursa – odvojenih ali međusobno povezanih mišljenja.Svaka knjiga nudi put ka istini, jer istina je traganje koje oblikuje našu svest. Na taj način knjiga postaje putokaz. Čitalac, onaj koji traga, preispituje i gradi mostove između reči i sopstvenog iskustva.Čitanje je za mene i duhovni čin. U trenutku kada uđem u dijalog sa autorom, ja razgovaram sa vremenom koje više ne postoji, sa iskustvom koje nije moje, sa dušom koja je možda upoznata sa mojom karmom. Ipak, u tom susretu nema smrti, samo život, jer misao počinje klijati u svesti čitaoca.Dijalog sa autorom je molitva bez oltara, meditacija bez mantre. To je razgovor u tišini, gde svaka misao postaje ogledalo u kom vidim sebe. Autor me podstiče da mislim dublje, i osluškujem sopstvenu unutrašnju muziku. Inspiracija koja se rađa iz tog susreta je kao skriveni izvor reke. Jedna kap reči postaje potok misli, a potok se pretvara u reku teksta. Tako esej koji proistekne iz tog toka, novi je život iz semena dijaloga.Istinu mi je teško zamisliti kao solo pesmu, to je za mene hor u kojem se ukrštaju različiti glasovi. Dijalog sa autorom je upravo to – susret dva glasa koji se ne moraju slagati, ali se moraju čuti.Razumevanje i shvatanje pročitanog govori nam da svaki čitalac unosi svoje iskustvo u tumačenje teksta. Moje iskustvo je boja koja je obojila autorove reči. Njegova istina postaje moje pitanje, moja sumnja postaje njegov odgovor. U tom kružnom kretanju istina nije statična, već živa, kao plamen čije se naličje neprestano menja.Kultura se gradi upravo kroz taj hor. Kada više čitalaca uđe u dijalog sa istim autorom, nastaje zajednica koja deli iskustvo. To je hor u kojem svaki glas ima svoju boju, ali svi zajedno grade sklad zvuka, odnosno simfoniju spremnu za izvođenje u svakom auditorijumu.Dijalog sa autorom je pored uzvišene ideje i konkretna praksa. Tako čitanje i pisanje postaju dva lica istog procesa: jedno pita, drugo odgovara, a istina se rađa u njihovom susretu. Može se tumačiti i kao trojedinstvo: naučno – kao kognitivna interakcija, duhovno – kao unutrašnji razgovor, filozofsko – kao traganje za istinom.Dijalog je poziv čitaocu da bude aktivan učesnik u kulturi, a ne pasivni primalac, a poziv piscu da piše kao da razgovara sa budućim čitaocem. I poziv svima da čitanje i pisanje shvate kao živi proces koji nas menja.Svaka knjiga predstavlja jedna vrata. Kada ih otvorim, ulazim u razgovor koji me preobražava. Autor mi daje svoje reči, ja mu vraćam svoje misli. U tom susretu nestaje granica između njega i mene – ostaje samo dijalog, živi plamen koji gori u kulturi i ostavlja trajni trag. Beograd – 11/01/26
|