|
|
|
 | Dragan Marković | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
LjUPKI KRIK U VERTIKALI(„Dok gledam život mogući“ – Dragana Andrić, poezija, Književni ESNAF, Beograd, 2025)
Dragan MArković Sve je moguće, pa i život koji se nije ostvario i ozvaničio u analima redovite zbilje. I takav život se, ipak, nije rasplinuo u nepostojanje i sumnju. Naslov nove zbirke pesama Dragane Andrić teži da osvedoči uhvaćeni tren u zlatnu paučinu nezaobilaznih određenja. Sve dok lična drama lirskog subjekta varira i nijansira prividnu pomirenost sa silama postojanja, ne prestajući da u dubinama bića vulkanski i htonski radi, ono najiskonskije, božansko, naslućuje svetlost. U retrospektivnom osvrtu sjedinjuju se izmaštano i očekivano u lirski realitet koji je pesnikinja vešto uokvirila, produbljujući u svojoj pesničkoj zapitanosti ključne smisaone tačke: ljubav, zagonetka postojanja, prolaznost...
Ova je poezija u velikoj meri, kad se radi o tematskom obuhvatu, u naslutima i očekivanju sudbonosnih momenata. U iščekivanju ispunjenja dugo sanjanih radosti. Tišina koja prethodi gromoglasju. Čekaonica, međuprostor, čistilište... To su simboličke kote oko kojih se roje promišljanja i osećanja navođena nalozima srca u nekoliko ključnih pravaca. U zatočenu svetlarnicu sopstva, pa prema nedosegnutom voljenom biću, u susret rođenima sa kojima nije sve dokučeno i dopričano, konačno iskrenom molitvom pristup u božanske visine...
Ko osim pesnika može zaključiti da „senka življa i istinitija od samog života“ predstavlja važnost po sebi i polazišnu osnovicu za nadrealno i svetlozarno... Bespogovorno se ravnajući sa okrutnom javom u kojoj sve mora biti čvrsto sastavljeno i logično, pesnikinja Dragana Andrić se upušta u halucinantne lirske snohvatice, iznoseći pred čitaoca svoje najtananije trepete i bojazni.
Sve vreme pesnikinja Dragana Andrić peva o ljubavi. „Plamena boja zaborava“ preti da svaki zanos pretvori u melanholičnu pomirenost s neminovnim... Ali –
„Strast i gladljubav i padtragovi rukureči preživele tišine“...
Ljudska potreba da se voli i razume drugo ljudsko biće nadrasta naše slabosti i posrnuća. I o tome zbore ovi stihovi.
Međutim, nameće se sudbonosno upitanije, kao sama svrha poezije: Kako voleti sebe uprkos svim razočaranjima između mogućeg i izmaštanog... Ono što se zbilo vraća nam se izmenjeno, drukčije. Sve je u nesigurnosti i talasanju. Razume to pesnikinja koja posmatra i sebe i svet, rezonujući bez zadrške, i bacajući svetlo na ovaj čas, zbivajući, na strast u časku i glad mahnitu, koja se bliži svom zalogaju... A svako od nas konačnom zalogaju zemlje... Natruni filozofskog opravdavanja svega što remeti spokojnu začaurenost, često oplemene nadnaravne stihove.
Gotovo nemoguće je iščupati se iz „čekaonice gde sede povređeni“, i krenuti ka svetlosti, primećuje Andrićeva... Filosofski zaključuje da je spasenje – ono neizgovoreno, kao što je i mudrost pre u odsustvu i kontemplaciji... Stoga, svoje pesme naoružava svedenošću izraza i sažetošću misli.Treba stoički mudro podneti sve mene godišnjih doba i dušinih uzleta... A opet, i prećutati:
„željna sam svegatišine i daljineputeva i zagrljaja“
O prolaznosti se peva, ali se neprestance slavi život, zapožaren u maglama medonosnim...Ume da se poigra Andrićeva i da telegrafski navede čitav spektar pesnički oneobičenih životnih zadataka („Jedino u duši praznina“)... A pošto je čest motiv u njenim pesmama oko, pogled, poniranje u sebe dublje od prizora dana i noći, onda je bilo logično da se pre i posle svega iskristališe upravo takav naslov kao putokaz i prevashodno označenje...
„Dok gledam život mogući“, jedan ljupki krik u vertikal onoga što bi tek moglo da bude i ostane, vraća me sebi. To bi mogla biti prigodna poruka i preporuka za hvatanje u koštac sa lepršavim i gorkim stihovima Dragane Andrić. Tek za lek.
|