|
|
|
POEZIJA ŽELJKE AVRIĆ OTKRIVA DUBINU LJUDSKOG POSTOJANJA  | Nina Simić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
POEZIJA ŽELjKE AVRIĆ OTKRIVA DUBINU LjUDSKOG POSTOJANjA
Recenziju knjige „Izvan, iznutra“ Željke Avrić priredila je Nina Simić, urednica izdavačke kuće 4SE iz Beograda. Njen izbor i urednički rad svedoče o tome da ova zbirka poezije zaslužuje pažnju šire čitalačke publike.Knjiga je objavljena 2024. godine, a već je ovenčana značajnim priznanjima, između ostalih – nagradom „Šušnjar“ u Republici Srpskoj i „Pečatom varoši sremskokarlovačke“ koju dodeljuje Brankovo kolo. Ovi podaci govore da je reč o delu koje je prepoznato i u književnim krugovima i u širem kulturnom prostoru.Recenzija koju objavljujemo nije samo kritički osvrt, već i svečana beseda koja uvodi čitaoca u svet poezije Željke Avrić – svet u kome se „izvan“ i „iznutra“ prožimaju, otkrivajući dubinu ljudskog postojanja.
Pesnikinja Željka Avrić pred svojim delom
Nina Simić - urednica IK 4SE
Dobro veče dame i gospodo,
Pripala mi je čast da vam se ovom prilikom obratim ispred izdavačke kuće 4SE iz Beograda i izrazim zahvalnost vama što ste svojim prisustvom rešili da oplemenite ovo književno predstavljanje, ali i autorki koja se s puno poverenja s nama upustila u ovaj izdavački poduhvat. Umnogome je dihotomna priroda ovog dela, zato je, čini se, zbirka tako skladno i ponela naziv Izvan, iznutra kojim je naslovljena. Ne očituje se to samo u ilustraciji na koricama, već i na planu podrobnog pronicanja u prirodu onoga što sami jesmo i onog što predstavljamo za druge, ili pak, onog što i od sebe i od drugih tajimo, onog što korenito, u nutrini, nastojimo da odnegujemo i onog što nadire izvan konteksta koji prepoznajemo kao rodni i utoliko više „prirodni”. Autorka peva angažovano, ali ne i moralizatorski, ona ne prebira generički po žicama ustvrđene društvene problematike, već nudeći sliku stvarnosti bez česte formalne zapitanosti vešto poteže pitanja koja činjenično potresaju do srži i katarzično potpomažu izvijanje logosne vertikale; čini to predano i osetno ushićeno, ali bez suvišnog, za pesmu opterećujućeg patosa – i po svemu sudeći, ne ostavlja čitaoce, ni slušaoce ravnodunim. Iako se na mah obraća onoj, onome, onima – ona ne neguje prekorni narativ u diskrepanciji između „nas” (donosilaca pravih vrednosti) i „njih” (kojima nedostatak istih spočitavamo). Naprotiv, autorka nije izvan tokova, pristupa im iznutra, čineći da svako „oni” samo po sebi postaje „mi”, progovarajući katkad iz perspektive lirskog subjekta, ili, najčešće, iz njegove neposredne blizine, s pozicije – bliskosti, jer baš se svih nas tiče i bezmalo svakim stihom možemo gotovo bolno osvestiti da samo „mi” i jesmo „u sebe sišavši” (kako to pesnikinja formuliše), te da se samo kao takvi možemo sozercavati i izvan i iznutra, ili, pak, možemo rešiti da od sebe prestravljeni ostanemo nespoznati dok se ne preobratimo u sen sopstvene seni. Željka savladava gorostasne prepreke pri iznalaženju prave mere i tvori sklad u opštem i svakodnevnom nespokoju il' haosu koji opeva, ali ipak imenuje drukčije, na primer „beznađem koje narasta kao trudan oblak”. Naizgled paradoksalno se u takvoj atmosferi ostvaruje harmonija jedinstva – sadržana u domenu prepoznatljivog – „svog” – i iako nije isprazna (kako bi tupo odzvanjala), njen se slojeviti eho pronosi čak i kad joj je „u eksploziji tišine” priroda prećutna ili „jedvačujna”, upravo stoga što nije prevarna, ni pukom formom podražavana, već zaistinski proživljena u suštoj biti bića. Takvo biće bismo ipak mogli razaznati kao čovečno (ma kako suptilnim, a složenim se razlučivanje između zverskog i čoveku bliskog moglo u pojedinim slikama činiti), jer kvalitet materijala od kog smo sazdani drži na okupu pomenuto „mi” kao pojam zajedništva – upravo u našoj sposobnosti za tananost suštine takvog raspoznavanja. Nepobitna je Željkina veza sa ovim podnebljem i njegovim istorijskim, geopolitičkim bremenom, bogatim kulturnim nasleđem i prepoznatljivim mentalitetom (ili, bolje rečeno – duhom), othranjenim na zemlji posebne težine i nadahnutim dahom neobične svežine – ta se veza obznanjuje u gotovo svakoj strofi. Ali, ljudskost (i prevashodno pitanje duševnosti) koja je u ovoj zbirci problematizovana, ona je koju možemo smatrati čovečno univerzalnom. Ona se može crpeti samo iznutra iz najbistrijih dubina koje je čovek kadar iznedriti, ali je vođena i onim kvalitetima izvornog dobra (nepojamne pokretačke sile duha) – za koje smatramo da su izvan svake kategorije u koju je taj isti, po prirodi dihotomni, čovek mogao umešati prepoznatljivo ljudske interese. Dakle, Željka jeste umnogome rodoljubni pesnik, ali je ujedno i građanin sveta jer njen rod nije samo srpski, već opšte – ljudski i to je kadra bistrog uma i razvijene kritičke svesti darovito pretočiti u pesničku sliku. O tome kako autorka izvan i iznutra pristupa čoveku savremenom, ali i svevremenom, u sasvim aktuelnom kontekstu, jezikom kom pomaže da istraje pod pritiskom žrvnja vremena, možda ponajbolje svedoči pesma: „Oni iz prvih redova” (str. 8, ciklus Hodači, Senke) Pred nama je, dakle, pesnikinja zrelog izraza koja se uspešno ogleda u svim disciplinama. Bilo da se piše slobodnim stihom ili pravilnim metrom, arhaičnim jezikom natopljenim duhom drevnih vremena ili progovorom prepoznatljive ovovremene neposrednosti: kakvi god stilski ili izražajni okviri bili u pitanju, Željka će u njima stvoriti sadržajnu pesmu. Osvrnimo se, kako bismo to ilustrovali, i na sonet (kom je Željka vična) o jednako aktuelnoj temi i prepoznatljivim likovima onih koji su uvreženo rečeno „samo gledali i radili svoja posla”:
„Sonet dželatu” (str. 60, ciklus Pomračenja, Svici)
Čini se da smo na nivou zbirke dobili jedinstvenu priliku da uočimo kako druge, kao i sebe same, neretko gubimo u kovitlacu o kom Željka Avrić peva – onom koji nas nesputanim poetskim zamajcem naizgled grubo otvara i ka pojavnoj spoljašnjosti i ka nutrenim skrivnicama; koji nam omogućava da se i sami razotkrijemo i potom odnegujemo, kako izvan društveno i kulturološki zadatih okvira, tako i iznutra, u samom središtu onog neiscrpnog istočnika iz čijih tamnih dubina Željka vešto zahvata i na pesmotvorno svetlo iznosi sliku – dihotomno izvanredan i besprizoran odraz svega što za sebe i druge jesmo, i ujedno nagoveštaj onoga što bismo kao ljudi po svojoj prirodi mogli da budemo, uhvatimo li sebe u času pre no što (naposletku, prekasno) i sami u neverici uvidimo da smo sebi – prošli, daleki il' strani:
„Neverica” (str. 39, ciklus Smrti, Posmrća)
 Детаљ са промоције у Сремској Митровици, 10.12.2025.
|