detalj slike: KRK Art dizajn

NAIVNO IMITIRANjE BUKOVSKOG ILI FARSA MEDIOKRITETA

Nemanja Zivlak

Uopšteno rečeno želja svakog pisca, pripovjedača pa i umjetnika u najširem smislu jeste da doprinese kulturi čovječanstva. Ne nužno dokumentarnim načinom pisanja, ali i tim. No, kada na površinu izbiju želje, a u manjem obimu iskrene i stvarne mogućnosti, onda dolazimo do naslova ovog eseja.
Ne želim da se bavim manipulativnim primjerima u svjetskoj književnosti i uticajem na lokalne sastavljače opskurnih paškvila, u eseju ću se baviti isključivo ovim našim, domaćim da tako kažem, manipulatorima. 
Dakle, čemu potreba za naivnim oponašanjem Bukovskog?
Teorija književnosti, čak i istorija književnosti, nije zabilježila sličan primjer da je jedan pisac imao tako snažan uticaj na generacije pisaca – ako se tako mogu nazvati – koje dolaze.
Naravno ne u izvornom smislu, niti poetici pa ako hoćete ni u lirskom subjektu o kojem govori Bukovski.
Živimo u vremenu da svako, polupismeno ili nepismeno piskaralo, daje sebi za pravo da piše libreta po uzoru na Bukovskog. No, ni tu nije kraj.
Pesimizam Bukovskog ili bolje rečeno pesimizam u djelima Bukovskog je jasno određen onog momenta kad se u njegovoj duši budi otpor prema pređašnjem načinu života.
Dakle, ne prema njegovom položaju, niti indisponiranosti u odnosu na spoljni svijet, nego sam Bukovski sebe gleda očima drugog čovjeka.
Bukovski je iskren!
Ljudi koji ga oponašaju ili bolje reći kopiraju – nisu. Bukovski u svojim djelima ne piše samo o sebi, piše o vremenu i društvu u kojem je pojedinac nebitan. Piše o stanju jedne dekadentne nacije u kojoj je čovjek jedna brojka i ništa više. Imitatori Bukovskog nisu proniknuli u tu ideju, u taj faktor poetike samog pisca.
A šta su to oni uradili?
Kako sam već naveo, pesimizam u djelima Bukovskog je vezan isključivo za socijalni aspekt društva i kroz primarni lirski subjekt, a u ovom slučaju je to sam pisac, Bukovski se obračunava sa naopakim sistemom vrijednosti.
Međutim, lokalni imitatori Bukovskog pesimizam drugačije prezentuju. Njihovoj ideji antipod nije sam sistem niti posrnula ideja socijalnih pravdi odnosno nepravdi.
Takođe, njihova suprotnost ne leži u sistemskom neshvatanju umjetnika, jer da je tako bili bi umjetnici. Njihova ideja je zasnovana isključivo na patetici i mučenju čovjeka. Ta i takva djela ne donose ni mrvicu objektivnog, naprotiv donose isključivo vrlo subjektivne i pogrešne prikaze prepune izmišljenih događaja i neistina, uopšteno – do očaja bolna patetika sadističke provenijencije.
Citiraću Bunjina: što je krvavije to je potresnije.
Očigledno je i to da imitatori Bukovskog u svojim „djelima" pesimizam šire na društvene mase i za svoj pad – a koji je posljedica neangažmana, nesposobnosti i lične  marginalnosti – ne krive sistem pogrešnih vrijednosti nego čovjeka. Po pravilu čovjeka druge nacije, a ako nema njega onda krive bilo kog drugog pojedinca koji je bar mrvicu uspješniji od njih.
Bistri i dalekovideći Skerlić svojevremeno je predvidio ovu pojavu i kao bijesan napadao baš taj vid pesimizma i apatije kojim se truje narod, ali da je živ i on bi bio začuđen pred najezdom kukavica.
Kad kažem kukavica tu ne mislim na ptice niti na kolokvijalni naziv za slabiće, tu mislim na ljude kojim je jedino što umiju i znaju – da kukaju.
Kukanje, samo i isključivo kukanje.
Nad ličnom sudbinom i podlo, primitivno i neartikulisano kukanje nad sudbinom naroda kojem pripadaju, a pritom isti taj očaj iz svojih "djela" smišljeno stavljaju na leđa tog istog naroda.
Očaj može biti akutan međutim ovaj hronični očaj koji se dijeli je besmislen i bezobrazan.
Uporište u svojim naumima da se izmigolje sa margine društva a na koju su dospjeli jer im se tako htjelo – da se izrazim kolokvijalno: besposličarenjem, alkoholizmom i gluvarenjem – ti besposličari grade na nesreći svojih bližnjih, svojih sunarodnika ili bilo kog drugog čovjeka, pritom sve češće i gotovo bez izuzetka pominjući Boga i ubjeđujući da je istina sve što kažu.
U ranoj mladosti, gotovo kao dječak, sam naučio da svaka pojava, svako dešavanje i gotovo sve na svijetu može se gledati iz dva ugla posmatranja. Lični, odnosno subjektivni i uopšteni odnosno objektivni ugao. Izuzetni ljudi, na prvom mjestu umjetnici svoj subjektivni ugao podređuju objektivnosti.
Stoga, ja biram ugao snage, samosvijesti, ljubavi, brige za bližnje, časti, dostojanstva i ugao iz koga vidim sreću. Nijedno zlo nije za zlo, u svakom zlu ima i mrvica dobra a imitatore Bukovskog posmatram iz samo jednog ugla, jer drugi ne postoji, iz ugla dijametralne suprotnosti.
Zaključiću, dragi čitaoče, ovom narodu nisu potrebna djela koja u svom narativu imaju jedinu ideju – ideju žalosti i patnje, jer narod satrven skoro pa biološki, umoran od svakodnevnih spletki i farsi, izdan je i od svog jedinog ovozemaljskog uporišta – umjetnosti.
Stoga je potpuno razumljivo da se jedan takav narod udalji od književnosti, umjetnosti generalno i fokus usmjeri na poluinteligenciju, polusvijet i na ljude koji mu podilaze.
Podilaženje masi u svojoj osnovi je samo licemjerje i ništa više, a umjetnost je sušta suprotnost tome, te gore pomenute imitatore Bukovskog, odnosno sredovječne fikuse željne bijega sa margine društva možemo posmatrati samo kao licemjere i sadiste koji svoju nasladu nalaze u tome koliku će bol izazvati u svojim patetičnim i očajnim paškvilama i nikako drugačije, jer umjetnik ma kakav bio staće iza svog djela ličnim integritetom, a gore pomenuti imitatori Bukovskog će u odbranu sebe, ne čak ni tih očajnih libreta, pozvati rulju kojoj su podišli. Međutim, bez obzira na to koliko glasna bila rulja, nijedan stvarni umjetnik nije tražio validiranje svog djela kroz opijenu rulju, niti mu je glas iste išta značio. Glas istorije ili istorijska rekapitulacija djela je već nešto drugo, a do tada valja se boriti, muški, srčano, snažno i bez uzmicanja da bi neko buduće pokoljenje imalo šansu da sudi o našim djelima i nedjelima!
Jedini faktor koji vješti imitatori Bukovskog imaju sa istim su izraženi kompleksi niže i više vrijednosti i shodno njima bijeg od bilo koje muške odgovornosti – pa čak i one elementarne i prirodne – ali i izrazito vulgaran vokabular i prostakluci koji se ne mogu sakriti nijednom pjesničkom slobodom pa čak ni nazvati književnom dekadencijom.
Marginalizacija ovih zgubidana nije rezultat njihove angažovanosti na polju kulture, borbe za nacionalne ciljeve i interese ili nešto treće, mada oni upravo cinično i licemjerno to ističu kao osnovu svog djela. Ne, marginalizacija je isključivo rezultat njihove naopake ličnosti i odsustva svake radosti.
No, kako vrijeme odmiče sve više sam siguran da će ta pesimistična družina interesnih istomišljenika stvoriti jednu apatičnu, neborbenu, raskukalu i očajnu generaciju kojoj će biti nepojmljivo da je uz sve obećanje koje je dobio od Boga, Mojsije ipak morao da udari štapom po moru da bi se razdvojilo.

Dakle, morao je sâm nešto uraditi i toliko je bilo od njega traženo.
Takođe, njima je potpuno stran stih velikog srpskog pjesnika i vladike Petra Drugog Petrovića Njegoša:
„Pregaocu Bog daje mahove"!
Premda je bio najveći srpski Jeremija, Njegoš nije propustio priliku da naglasi da borba nema alternativu, ako ništa barem borba za identitet.
Nesporna je činjenica da ako se ovako nastavi dobićemo masu kojoj je jedini identitet kukanje nad zlehudom sudbinom, pesimizam, zgubidanstvo, vječno nezadovoljstvo i apatija, sve začinjeno mržnjom i ideološkom ostrašćenošću.

A sva dalja priča o tome koliko je to važno u odbrani volšebnih nacionalnih interesa – koje ističu jer im to služi kao značajna referenca, zapravo štit od svake racionalne analize njihovih djela, jer kad se zaštitiš nacionalnim interesom onda svako ko se drzne da napadne tvoje djelo po automatizmu je izdajnik i neprijatelj, bez obzira što to „djelo“ u suštini nije ništa drugo do skup besmislica – nije ništa drugo do: farsa marginalizovanih mediokriteta!

PODELITE OVAJ TEKST NA: