detalj slike: KRK Art dizajn-ilij@saula.art

ĐURINO BOKALČE LjUTE

Čvrsto me je uhvatila malo iskošenim pogledom i vezala za mjesto na kome sam stajao. Uzalud sam pokušavao da načinim još makar jedan korak, da se približim krupnim očima oivičenim tankim trepavicama i obrvama, mermernoj caklini zjeniuca i srerbrnastom odsjevu iznad njih, kovrdžavoj kosi i usnama koje su privlačile nekom magičnom snagom, crpljenom iz lica što je duboko u sebe sakrilo rumenilo, dozvoljavajući samo da njetov bljedunjav odsjaj bude vidljiv. Crna mašna svezana ispod dugog vrata, čipkasta bluza i svijetloplava jakna sa tamnoplavim opšivima s obje strane dugih revera više su otkrivali nego skrivali uzbudljivu bjelinu grudi koje su se blago uzdizale oblinama tek naslućenih dojki.

... a za Milom srce tuži, utapale su se tihe riječi u jedva čujan spiralan zvuk violie.

Stajao sam oduzet i nijem, nepomičan, nevidljiv možda, zaborvljajući da dišem, a kraj mene je u slapovima šumorilo vrijeme, neuhvatljivo mjerilima koje je čovjek izmislio. Minuti, sati, godine, sve je u tim dugima sekundama gubilo smisao, čvrsti muzejski zidovi razmicali su se, kao da su željeli da se razbude iz dugotrajnog sna i osjete čari beskraja, pod je tonuo prema utrobi zemlje, bježeći od koraka od kojih su decenije po njemu izatkale debelu, neprobojnu prostirku.

Djevojka u plavoj jakni počinje da se meškolji, neprijatno joj valjda što me zarobila, pokušava da raspetlja niti koje me stežu, ali njen pogled je nemoćan. Čini se da joj se usne malčice miču, da joj gotovo nevidljiv grč protresa lice u koje se vraćaju mrvice rumenila, da joj jedan pramenčić kose za milimetar, možda dva, bježi iz lakom disciplinovano učvršćene kose, ali pogled, taj vatreni pogled davno je zaleđen i ništa ga ne može pomjeriti, pa zato ni stege oko mog tijela ne popuštaju.

Odjednom nekakav tresak, valjda je neko nešto teško ispustio na pod, razbija tišinu u paramparčad i ona se, izmrvljena i poražena, povlači pred bukom, nerazumljivim razgovorom, odjekom koraka, škripom nekih vrata u dubini dvorane.

Trgnem se. Iz praznog rama na zidu, tamo odakle me posmatrala djevojka u plavoj jakni, kostimu, žaketu, čemu li, zapljusnu me bolna bjelina. I ta bjelina, storuka, slična hobotnici kakvu svijet do sada nije vidio, uhvati me i iznese pred muzej.

Stojim zbunjen, trljam oči, podižem glavu i istežem vrat, da mi večernja svježina obriše znoj s lica.

Zažmurim i pokušavam da spoznam gdje sam i šta se to sa mnom događa, ali odgovora niotkud. Ljut sam na sebe što sam dozvolio da mi se pomiješaju stvarni svijet i pričini, otvorim oči i vidim kako prema meni ide Đura Jakšić, isti onaj kojeg sam tog prijepodneva gledao na autoportretu u Novom Sadu, ne sjećam se da li u Spomen-zbirci Beljanskog ili u Galeriji Matice srpske. Za ruku vodi lepršavu djevojku sjetnog pogleda u plavoj jakni. On smiren, lica okovanog nedaćama, tužnog ili možda sjetnog pogleda, ona uznemirena, preplašena.

Gledam ih dok mi prilaze, Đura čvrstim, sporim korakom, djevojka poskakujući, kao da se otima iz njegove ruke. Stvarni su, kao što sam i ja bio prije ulaska u muzejsku zgradu, ali se svaki čas pretvaraju u zastrašujuće prazne ramove, u kojima su danas i večeras bili malčice pripiti pjesnik i slikar i dama u plavom, pa se opet vraćaju u svoja obličja. Zaustavljaju se ispred mene, a ja ne znam šta bih rekao. Na kraju odlučujem da Đuru pozovem u kafić, tu odmah ispred nas, na piće.

– Ne pijem – odbija.

Primjećujući moju začuđenost, žuri sa objašnjenjem:

–Tih nekoliko obojenih kapi u čašama debelog dna, ili vino u staklenim bočicama koje izgledaju kao da je lijek u njima – nikako!

I dalje sam zbunjen, ne znam šta bih rekao.

– Nego – nastavlja on – hajdemo mi lijepo u pretprošli vijek, pa ćemo u onoj mojoj krčmi, onoj što se još nerazrušena  šepuri u anegdotama, kao ja u nju ušao da sam sebe nagradim što sam kraj prethodne dvije prošao i ne pogledavši ih,  pa ćemo tamo naručiti bokalče ljute i pijuckati do zore, kao ljudi.

– A šta ćemo sa djevojkom? – pitam.

– Ah, Mila, Mila... Ko zna s kim će ona. Ili je već s nekim dok se drži za moju ruku kao za olujom odlomljenu granu.

Provukao je prste kroz bradu i pogledao prema bulevaru po kome su automobili stvarali dvije svjetlosne rijeke koje su ubrzano tekle u različitim pravcima.

– Ne brini za nju, snaći će se ona i među onim mesingom i mermerom u kafiću u koji si maločas mene pozivao.

Malo poćuta, pa kad je vidio da se s mog lica na trotoar na kome stojimo još nije skotrljala znatiželja, pomalo šeretski dodaje:

– Znaš, pitanje je i da li ona haje za nas dvojicu.

Misli mi ponovo zamutiše ona dva prazna rama, a onda sve prekri tama, gusta i ljepljiva, kao kasnojesenja izmaglica.

– Opet ćeš zakasniti na posao – drma me i ljutito govori supruga, nimalo slična onoj djevojci u plavom.

Trgnem se, ispržim ruku, a onda je naglo povučem od noćnog ormarčića, plašeći se da ne prevrnem bokalče s rakijom uz koju ću popiti jutarnju dozu lijekova.

S rakijom?

Rakijom? Bješe li ono Spomen-zbirka Pavla Beljanskog ili Galerija Matice srpske u Novom Sadu i jesmo li Đura i ja stajali pred zgradom Narodnog muzeja u Beogradu?

– Ustaj, ljenčino! – zagrmi supruga i izbrisa opiljke sna, kao što krpom s trpezarijskog stola briše mrvice poslije ručka.

PODELITE OVAJ TEKST NA: