O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriKultura sećanjaKolumnaBesede






















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Mihajlović
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Lisić
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Emina Mukić
Ena Vuković
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Jovica Đurđić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Pavlović Ćirić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Marina Matić
Marina Miletić
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Blagojević
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirjana Štefanicki Antonić
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Šestakov
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Saša Miljković
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Silvana Andrić
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Minić Catić
Slobodan Vladušić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Svetlana Janković Mitić
Tanja Prokopljević
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Recenzije


ČUDOTVORNA MOĆ SUBLIMIRANJA ŽIVOTNIH SENZACIJA

Milica Jeftimijević Lilić
detalj slike: KRK Art dizajn


ČUDOTVORNA MOĆ SUBLIMIRANjA ŽIVOTNIH SENZACIJA

                                                          

                            Ostaje /nešto /nespojivo/ između neba/ i zemlje.
                                                                                  Ljubomir Vulićević


Mr Milica Jeftimijević Lilić
 
Naslovom Kratka šetnja Čuburskim parkom, koji bi više pristajao romanu,  što na simboličkom planu ova zbirka Ljubomira Vulićevića  i jeste jer obuhvata  celinu života lirskog subjekta, ali i celinu života kao čudesne smene vidljivog i slućenog, fizičkog i metafizičkog, postojećeg i domaštanog, smenu svetlosti i senke, irgu uma i imaginacije, sveopšte aktere te neponoljive igre stavaranja  sažete u sintagmu Večna deca (Podvukla M. J. L.). Već u toj prvoj poemi počinje titrava igra svetla i senki jednog plodnog i razbokorenog duha koji sažima životna iskustva i fenomene koji su oko njega. Pesnik Ljubomir Vulićević nas poziva da razmatramo sopstveno poimanje duha, duše, greha, smisla, kreativnosti, smrti i ljubavi.U zbirku nas uvodi pesma slika, duga koja je obasjala horizont nakon kratkog letnjeg pljusaka, (ne dešava li se to i sa dušom nakon oslobađanja iz okova tela, iza svih drama i ponora kroz koje se tokom života prođe) da bi se poentiralo velikom istinom o beskrajnim moćima Tvorca koji nas i na takav način podseća na sopstvenu kreativnost. U skladu s tim, pesnik Vulićević, u svemu oko sebe vidi i prepoznaje naznake te nebeske čarolije, tih nagoveštaja uzvišenog na koje njegov duh reaguje i iskazuje im divljenje jer  čoveku je svetlost data antropogenstski i čežnja za njom je neutaživa :

...  prelepo je
Čudotvorčevo delo
i u njemu šare
naših puteva,
Božijih.


U značenjskom spoju šarenaših puteva Božjih,(podvukla M. J. L.)na krajnje sažet način izrečena je duboka duhovna istina, filozofsko poimanja života kao celine sa univerzumom u kojem je sve svrhovito,  gde je čovek deo Božjih planova koji se diskretno odvijaju i usmeravaju ga, ili zaustavljaju a da toga najčešće nije ni svestan, ali i poziv čoveku da i on ostavi za sobom vlastite „šare“. Shodno tome, odmah se ukazuje i na kosmički smisao pojedinačne egzistencije, koji se često previdi pa se pojedinci guše u osećaju sopstvenog ništavila ili besmisla. Zar nas Špengler ne upozorava na ukidanje bitka u savremenoj civilizaciji i nužnosti  tumačenja pojava,  iza kojih stoji arhetip:


... grlim
Pramajku
- trošnu zemlju,
 
od gline sam,
Oče,
na grudima
- zelena oaza
mahovine,
ne prizivaj me
pod svoju
zvezdanu krunu.
 
Bez sumnje, stvaranje lepote i služenje lepoti, jedan je od poetičkih  ciljeva koji se ovom zbirkom postiže, oslikavanje rafinirane osećajnosti i misaonosti koja sve sažima,  životna iskustva pretvara u ekstrat duhovnosti i upečatljive slike u koje se doživljeno sabija i zatvara  kao u orahovu ljusku za trajanje i čuvanje. U kroki potezima, u duhu minimalističke poetike,  dočarava se dubina razumevanja čoveka kao bića koje je svesno svoje telesne prolaznosti. No, to ne vodi u beznađe jer tu je i svest o  duši koja kao deo večnosti bitiše i nastavlja svoj put dalje (u šta nas je svojvremeno ubuđivao i Platon u brojnim delima) i nakon ukidanja fizičke egzistencije, te da jedino duša zna pravu bit slobode iako uronjena u njega mora da služi telu  u toj skučenosti, (Robinja) :


(vide li,
iko, vatru
u okovima?),
( ... )
trajemo
u snu
krilatih duša
Večne dece.
 
Pesnik Vulićević lako iskazuje dualnost čovekovog bića koje  podleže i ovozemaljskim i kosmičkim zakonima, telesnim strastima i strastima duše koja žudi za konačnim saznanjima, za eshatološkim uvidima. U tom smislu, zbirka Kratka šetnja Čuburskim parkom se u nekim trenucima doima kao jedno uzvišeno  sažimanje života čoveka svesnog da mu je dato da pojmi i nešto dublje od pojavnog, da u sebi prepozna večna izvorišta misterije  koja je samo ljudsko biće,  života i  sveta koji se svakome projavljuje u jedinstvenom i  neponovljivom vidu.
 
S pažnjom birane ideje vode nas ka otkrivanju tamnovilajetske suštine bitisanja koja ipak ostaje nedokučivom, ali umnim naporom spoznaje se nužnost igre kroz tvoraštvo koje osvetljava tu neprozirnu dubinu Božje kreacije koja je data na radost onima koji znaju da je prihvate i dorađuju bilo poezijom, muzikom ili nekim drugim oblikom iskaza, te time uspevaju da ostave lični pečat, da ovaplote vlastito poslanje i sopstvenu duhovnost. Da opredmete tu vatru koja plamti u duhu i telu, da  umnože lepotu koju je Čudotvorac već stvorio, tu dramatiku prolaska kroz sopstveno vreme:


izranja
staro znamenje,
zaboravljeni zavet,
oproštaj,
kao stari
zanati,
 
nestaju
navike
pamćenja,
veštine
pisanja,
ispunjava se
Sveta volja,
odlaze
Večna deca,
nestajemo
(prestaju
da nas sanjaju),
 
u njima se,
od sebe,
opraštamo.
Moćni,
u ljubavi svojoj,
 
ljubavnici,
silno
razmahujuć' krila,
 
slepi,
 
ka zenitu
streme,
 
uznoseći
buktinju strasti
kao čudo neviđeno
i srećni su.


Ta buktinja strasti, iako minula plamti neprolazno u rečima koje žive, koje ovaploćuju sve proživljeno što se odvijalo bilo u dramatici bitisanja bilo u igri zanosa telesnih i duhovnih. One svedoče igru koja je nužna, za kojom se poseže  da bi se proživljeni smisao uobručio u lepotu koja leprša za prošlim zbivanjima. Igra je koren tvoraštva i Vasko Popa je vidi kao jedno večito kolo koje sve povezuje: „Zatvoreno kolo čine reči u pesmi. Vidi se da igraju u kolu, ali se ne vidi oko čega to igraju.To reči u pesmi sastavljaju sliku izvora iz koga su poetkle i kome teže“. Takvu suštinu uloge reči vidimo i u Vulićevićevoj poeziji koja upućuje na dublje slojeve čovekove svesti, koja je izvorište i utočište kreativnosti:

...samo ponekad,
jedan,
jedini,
svoj,
jesam,
razgrćem
sivo paperje
ugasle vatre,
ćutim.
 
Iz tame,
kao duh,
 
izranja
staro znamenje,
zaboravljeni zavet,
oproštaj...
 
Realizujući ideju o ljudima kao o Večitoj deci, (podvukla M. J. L.) začetoj Svetim Duhom   jer se drugačije ne bi mogao ni objasniti nastanak ljudskog bića ili život, autor potencira tu tvoračku moć koja nam je data, i posredstvom slike Borhesa koji zapisuje ono što mu neko „ diktira“, kaže da su istine večne i da je svejedno ko će ih zapisati. Pa, ipak! Pišemo jer ono što indiviua vidi i prooseti uvek je drugačije, i ova  zbirka to dokazuje.


... ne očekuj,
nikoga neće biti
da pamti
naše vreme...


Svaki stvaralac ima to mutno osećanje prisustva nečega, dok stvara,  i neretko priznaje da sam nikada tako nešto ne bi mogao iznedriti da u tom procesu nije bilo i te tajanstvene tvoračke sile koja je vodila i misao i ruku koja dela:


sipi moje
ljudsko vreme,
smrt je,
možda,
samo
nevina kolevka:
videh više
nego što
mogah podneti.
Smerno uzbrah
poslednji,
dirljivi,
beli cvet.
Još jedan
pogled
u Svetlo.
Ma ko bio,
Gospode,
spreman sam.
  Onaj,
koji jesam,
jesam žudnja...


Kakao god život bio tešak, nemilosrdan, nedefinisan, u čoveku uvek ostaje žudnja za njim, i svako bi, uprkos tome, ponovio isti put, o čemu svedoči Borhesova pesma Trenuci, na koju je znameniti pesnik Slobodan Rakitić svojevremeno napisao repliku, Takav si moj živote.
No, izvan sfere stvaralaštva postoji svet koji poništava pozitivne tvoračke napore, svet bezmernog zla, destrukcije,  dominacije moći, demonstriranja sile, izrabljivanja:


 Marširaju
i druge armije,
na primer,
one,
gladnih i
očajnih.
Svejedno?
Moglo je toga
i da ne bude
(„zašto, uopšte,
Nešto?“),
Kvantna fizika
bi, svakako,
rekla, da,
izranjajući
iz bezobličja,
pišući
ove reči,
deo sam
neverovatnog
slučaja,
zar ne?
 
Pa, ipak...  Živimo u faustofskoj eri civilizacije koja znanje koristi kako bi uništila vrednosti i tekovine stvarane kroz vreme. Ne može se prenebregnuti zapitanost, otkud toliko zla oko nas, u čoveku. Toliko svesnog nanošenja bola, poricanja ljudskosti. U tom smislu Ljubomir Vulićević problem zla, kao fenomena donekle dovodi u vezu sa predačkim grehom:
 
...kaozastavepakla,
 perčini im se
zlokobnovijore navetru,
ratnici inogsveta,
kaosenke,
izranjajuinestaju,
nehajne aveti,
kroz naše
cvetnelivade
klize.
Na usnuluzmiju,
sklupčanuutravi,
neko se
kamenombacio,
nekovuče
prokletstvo
predaka...
 
Racionalno poimanje života i onoga što se čoveku dešava, često ne daje odgovore za kojima se  traga. Stoga iskustveni uvidi upućuju na život kao lanac više generacija i nužnost iskupljenja. Na čovekovu dualnost, na neraskidivi deo svesnog i nesvesnog koje počesto zagospodari i sprovede u delo to što svesni nikada ne bi ( pesma Gad). Ovde  je poezija, slovo o nužnosti iskupljenja  te se nudi kao magijski obred ukidanja tog lanca prokletstava koja prate čoveka zbog svih prethodnih ogrešenja. Kao neka vrsta usmerene bajalice protiv zla, jer svedočimo zlu svuda oko sebe, stradanju našeg naroda preko mere i predugo, sintagma zavetna zemlja, podseća na to:


... umesto Svetla,
iz Zemlje zavetne,
prepotopska neman,
bez urlika...
neljudskom
poretku bӣtka.
Bože,
mili Oče
naš,
javi se,
slepom kolonom
razglasi,
 
da nismo
sami...
 
u Noći prevrata,
dolinom prolomi
avetinjski urlik
čeličnih nemani,
po bordelima
Novog veka,
nazdravlja se
hordama
Novih gospodara,
prolazni
pobednici
na štitu nose
varljivu
plamenu zvezdu


Širok je niz asocijativnih značenja sintagme varljiva plamena zvezda... Oličenje je  iluzija i manipulacija koje su milione ljudi širom sveta odvele u smrt:


Po bazarima
trčkarao
isprobao svaki
svileni šal.
 
Ispratiše me
gajtan svilom.
(Pesma Epitaf)

Međutim, treba pisati, (mi smo to nešto između neba i zemlje) jer to je veza i sa budućima, kao što smo iz spisa minulih vremena učili o životu onih koji su sa istim nadama i iuluzijama, sa istom radoznalošću istraživali čudo zvano čovek, život, jezik:

ZABORAVLjENI JEZIK
Beskrvno pero
ne prijanja,
izdaje me,
nekad izazovna,
belina,
 
lepršava,
uzmiče,
neispisana.
Reči
zaboravljenog jezika,
kao senke
mrtvih riba,
nad iščezlom slavom
potonulog kraljevstva,
nad rasutim kršem
negdašnjih strasti
i nežnosti.
 
U čoveku postoji neka neobjašnjiva nužnost da se ispoveda, da ostavlja saznanja do kojih je došao, da svedoči o lepoti  i patnji koju je proživeo, da ostavi vidan trag  prisustva u  svom vremenu,


nisam zaslužio
zaborav
dok ne iskujem
istrajne  stihove
 
i tako opravdam
silne izostanke
iz najboljih mi
godina.


U tom smislu T.S.Eliot kaže da: „Poezija ostaje jezik jedne osobe koja se obraća drugoj“. Ali i spasonosno pribežište kada se čovek sudari sa apsurdima života i savremene civilizacije, vera u ljudski smisao povremeno se  gubi,  te svako slovo postaje stub uz koji se poljuljano sampouzdanje uzdiže uprkos senovitih aspekata i svesti o moćima onostranih sila koje povremeno zaposedaju ljudski um:


 Duh se,
sâm,
iz haosa ustrojava
ka lepoti
-prolećnom plavetnilu
na osunčanom prozoru...
 
Pesnikova aktivna imaginacija upspostavlja dijalog sa pesnicima istočnjačke filozofije i onima koji podstiču na tvoraštvo uma, na nužnost sažetosti iskaza jer esencijalizam se jedino tako može sačuvati, a njemu je u ovoj zbirci posvećeno mnogo pažnje. Pesnik saopštava u kom periodu života se nalazi, zadivljujuća je svežina njegovih misli i bogatstvo ideja i slika.


 Časovničar,
propali žirant
vremena,
zatvara radnju,
Miriše
vlažna zemlja.
Devojka
obrće list
 
 No, on ne izbegava da govori i o onome  šta još preostaje,  u njemu nema straha od odlaska.  Ispunjen je višim smislom, svrhom koja je ostvarena u onome što je gradio u varljivom vremenu, a latinska poslovica kaže: „Vita homini commodata non donata est/Život je čoveku dat, nije mu poklonjen, što implicira nužnost vraćanja vrednosti, jer život ma kako proticao, ma šta nas snalazilo jeste neporeciva vrednost. Stoga pesnik optimistično završava svoje pevanje slikom devojke u parku koja čita knjigu, i pejzažem u kojem, iako je šuma posečena dominira slika košute (duše). U nadi da taj smisao i vera u knjigu i njenu misiju neće nestati, u lepotu i kreativnost,  naglašavamo da je ova „šetnja“ Čuburskim parkom kojim se nadahnjivao i veliki boem i pesnik Slobodan Marković Markoni, dubokoumna, povremeno lepršava, povremeno stamnjena shodno tematskom okviru, da potvrđuje pesnika humanistu i tananog liričara koji suvereno vlada jezikom i refleksijom. Pesnika i čoveka svesnog da je ispunio svoju svrhu kroz ovozemaljsku „šetnju“.
 

 
 Uoči Vidovdana, 2025. - Beograd




PODELITE OVAJ TEKST NA:






2026 © Književna radionica "Kordun"